Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-141/12 („Zonex“ d.o.o. Derventa)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-141/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 141/12, rješavajući apelaciju „Zonexa“ d.o.o. Derventa, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Zonexa“ d.o.o.
Derventa podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Ps 014494 11 Pž od 23. decembra 2011.
godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 014494 11 Ps od 1. septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Zonex“ d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Milorad Đurković, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 014494 11 Pž od 23. decembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 014494 11 Ps od 1. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda, Višeg privrednog suda i Č. S. iz Dervente (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni privredni sud je 18. decembra 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Viši privredni sud 12. decembra 2014. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 014494 11 Ps od 1. septembra 2011. godine obavezan je tuženi da apelantu plati dug u iznosu od 7.566,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 15. decembra 2008. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.550,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 1. septembra 2011. godine, kao dana donošenja presude, pa do isplate, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U odnosu na troškove postupka, navedeno je da je odluka u tom dijelu utemeljena na odredbama čl. 383, 386 stav 1 i 387 a u vezi sa članom 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je apelant potraživao troškove postupka u iznosu od 3.105,91 KM, za radnje preciznije označene u obrazloženju presude u preciziranim iznosima za svaku radnju pojedinačno, među kojima je i odsustvo iz advokatske kancelarije za njegovog punomoćnika od devet časova u iznosu od 540,00 KM, troškove prevoza na relaciji Derventa-Doboj i nazad ukupno 169,74 KM, odnosno po 56,58 KM za svaki dolazak. Međutim, kako se navodi u presudi, Okružni privredni sud nije mogao dosuditi apelantu tražene troškove za odsustva iz advokatske kancelarije njegovog punomoćnika od devet časova, jer je on, prema zapisnicima s ročišta, imao ukupno tri časa prisustva na ročištu, pa mu po ovom osnovu pripada iznos od 180,00 KM umjesto 540, 00 KM, kao ni troškove prevoza u iznosu od 169,74 KM, jer oni nisu nužni troškovi.
7. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 014494 11 Pž od 23. decembra 2011. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Takođe, istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime takse na žalbu i na ime sastava žalbe u iznosu od 1.019,74 KM kao neosnovan.
8. Kako slijedi iz drugostepene presude, apelant je prvostepenu presudu pobijao u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, tvrdeći da nedostaje odluka o nedosuđivanju u obrazloženju navedenog dijela troškova parničnog postupka. Ovo zbog toga što prvostepeni sud, navodno, nije dosudio apelantu troškove postupka na ime odsustva iz advokatske kancelarije u trajanju od devet časova, jer je imao ukupno tri časa prisustva na ročištu, kao što sud nije dosudio tužiocu ni troškove prevoza u iznosu od 196,74 KM, jer ti troškovi nisu nužni. Ukazano je da apelant u podnesenoj žalbi kao žalbene razloge navodi da je sud nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, ali pri tome, kako navodi sud, apelant nije naveo konkretne povrede odredaba parničnog postupka, niti u kom pogledu je nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje, zbog čega Viši privredni sud nije bio u mogućnosti ni da ispita apelantove žalbene navode. Apelant se, takođe, u žalbi poziva na odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Komisija) i na odredbe člana 6 stav 3c Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pritom tvrdi da apelantu pripada naknada za vrijeme i za prevoz, kako je to apelant postavio svojim zahtjevom, iz čega proizilazi da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
9. Viši privredni sud je istakao da je tačan navod žalbe da prvostepeni sud u pobijanoj presudi, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, nije donio odluku o tome da se odbija zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos iznad 2.250,60 KM. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo da nije mogao dosuditi apelantovom punomoćniku tražene troškove odsustva iz advokatske kancelarije od devet časova, jer je, prema zapisnicima s ročišta, imao ukupno tri časa prisustva na ročištu, pa da mu po ovom osnovu pripada iznos od 180,00 KM umjesto 540,00 KM, kao ni troškove prevoza u iznosu od 169,74 KM, jer oni nisu nužni troškovi. S obzirom na navedeno, istaknuto je da, bez obzira na činjenicu da prvostepeni sud izrekom rješenja o troškovima postupka nije odbio apelanta za dio tužbenog zahtjeva na ime troškova postupka (preko dosuđenog), Viši privredni sud smatra da se ne radi o povredi postupka iz člana 209 ZPP, koja bi bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, u konkretnom slučaju rješenja o troškovima postupka. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je o troškovima postupka odlučio u svemu u skladu sa odredbama ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa). Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih apelant pobija presudu u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučio kao u izreci na osnovu odredaba člana 226 ZPP. Viši privredni sud je odbio zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka, na ime takse za žalbu i na ime sačinjavanja žalbe na osnovu odredaba člana 387 stav 1 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pozivajući se, između ostalih navoda, i na Odluku Komisije broj CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine.
11. Apelant tvrdi da u odlukama o naknadi troškova postupka, u koje spadaju i troškovi advokatskih usluga, apelantovom punomoćniku-advokatu pripada naknada za vrijeme odsustva iz kancelarije i za prevoz, kako je to apelant postavio svojim zahtjevom. Zbog propusta suda da mu se odrede navedene naknade, došlo je, po apelantovom mišljenju, do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da sud nije dao nijednu ocjenu žalbenog navoda kojom bi se mogla ispitati zakonitost navoda drugostepenog suda, niti da je ocijenio žalbene navode o potrebi da se primijeni navedena odluka Komisije. Pri tome apelant navodi da je Komisija u svojoj odluci ukazala da je Tarifom propisano da stranci i njenom punomoćniku pripadaju i putni troškovi advokata koji sjedište ima izvan sudećeg suda. Apelant zaključuje da stranka ima zakonom utvrđeno pravo da joj se isplate troškovi advokata, jer se na taj način omogućava djelotvoran pristup sudu iz razloga što nosilac prava može izabrati, na jednakoj osnovi, bilo kojeg zastupnika koji je zakonom ovlašćen da brani njegove interese. Favorizovanjem advokata iz sjedišta suda apelant smatra da na taj način dolazi i do diskriminacije u odnosu na advokate koji nemaju kancelarije u sjedištu suda koji vodi postupak.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Okružnog privrednog suda sa navodi da su Poglavljem XXIV ZPP propisane odredbe o troškovima postupka. Sud dalje navodi da je u osporenim presudama odluku o troškovima donio u skladu sa čl. 383, 386 stav 1 i 387 a u vezi sa odredbom člana 396 istog zakona. Navedenim članovima propisano je da će sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.
13. U konkretnom predmetu u obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da nije mogao dosuditi apelantovom punomoćniku tražene troškove odsustva iz advokatske kancelarije od devet časova, jer je, prema zapisnicima sa ročišta, imao ukupno tri časa prisustva na ročištu, pa da mu po ovom osnovu pripada iznos od 180,00 KM umjesto traženih 540,00 KM, kao ni troškove prevoza u iznosu od 169,74 KM, jer oni nisu nužni troškovi. Radi ekonomičnosti postupka i da bi se izbjeglo stvaranje troškova koji nisu nužni radi vođenja ovog parničnog postupka, apelant je imao pravo da angažuje advokata iz sjedišta Okružnog privrednog suda, to jest advokata iz Doboja.
14. U odgovoru Višeg privrednog suda se navodi da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, niti drugih ustavnih prava po bilo kom osnovu, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci u toku ili povodom postupka.
Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.(….)
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 014494 11 Pž od 23. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je datirana 23. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su osporene odluke donesene u parničnom postupku po apelantovoj tužbi radi isplate duga. Iz navedenog proizilazi da su osporene odluke donesene u postupku koji se odnosio na „utvrđivanje građanskih prava i obaveza“, te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, s obzirom da apelant osporava isključivo presude redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se garancije člana 6 Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4767/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 36). S obzirom na navedeno, nesporno je da u predmetnom postupku nije odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa stoga, suprotno apelacionim navodima, apelant u predmetnom postupku ne uživa garancije iz člana 6 stav. 3c) Evropske konvencije, koje su primjenjive isključivo u vezi sa krivičnim postupkom. Stoga će Ustavni sud u daljnjem tekstu ove odluke razmotriti apelacione navode vezane za povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciina.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
25. Ispitujući dalje apelantove navode o nepravilnom i nezakonitom stavu redovnog suda, Ustavni sud je pošao od svog stava da nije sud treće instance, odnosno da nije njegov zadatak da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). U apelantovom slučaju redovni sud je osporenu odluku o troškovima donio u skladu sa članom 387 stav 1 ZPP u kojem je propisano: „Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.“ Citirana odredba redovnim sudovima daje diskreciono ovlašćenje da u svakom konkretnom slučaju ocijene koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, pri čemu su dužni brižljivo ocijeniti sve okolnosti.
26. Postupajući u okviru datog ovlašćenja, redovni sud je odlučio da ne prizna dio apelantovih troškova (troškove odsustva iz kancelarije od devet časova, kao i troškove prevoza u iznosu od 169,74 KM), jer oni nisu nužni troškovi koji su potrebni za vođenje parnice. Ustavni sud smatra, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova i relevantne odredbe ZPP i Tarife na kojim su sudovi utemeljili svoje odlučenje, da nije bilo proizvoljnosti u postupanju sudova koje je moglo dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Najzad, Ustavni sud nalazi da analizom teksta Odluke Komisije broj CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine nije moguće utvrditi vezu navedene odluke sa predmetom ove apelacije. Naime, predmetna prijave iz odluke Komisije se odnosi na zahtjeve podnosilaca da ostvare svoja potraživanja prema Federalnom ministarstvu odbrane, nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, koja su utvrđena pravosnažnim i izvršnim odlukama sudova, nadležnih organa uprave, pa se ni na koji način ne može utvrditi veza između ovih pravnih pitanja i predmetne apelacije. Konačno, i praksa Ustavnog suda pokazuje da se putni troškovi apelantovog punomoćnika ne mogu priznati shodno članu 387 stav 1 ZPP (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2757/06 od 14. oktobra 2008. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na prethodno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija ne predstavljaju povredu prava na pravično suđenje zbog čega su apelantovi navodi o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je sud proizvoljno primijenio materijalne propise, niti da je apelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi, primjenom relevantnih odredaba ZPP koje su jasne, dostupne i nedvosmislene, djelimično odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić