Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4434/11 (M. V.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
Predmeti (1)
AP-4434/11
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4434/11, rješavajući apelaciju Mihe Vukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. veljače 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mihe Vukića.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005366 11 U od 23. rujna 2011. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mihe Vukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005366 11 U od 23. rujna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miho Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Martin Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 17. studenog 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005366 11 U od 23. rujna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda MIO/PIO (u daljnjem tekstu: Zavod) i Kantonalne administrativne službe za mirovinsko i invalidsko osiguranje Zavoda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) zatraženo je 24. listopada 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 13. studenog 2014. godine zatražen predmet spisa, a od Kantonalne službe 2. prosinca 2014. godine.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. studenog 2014. godine, a Zavod 7. studenog 2014. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je predmet spisa dostavio 18. studenog 2014. godine, a Kantonalna služba 8. prosinca 2014. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 30. prosinca 2004. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.
6. Rješenjem Kantonalne službe broj 1178238801 od 13. prosinca 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu. Razmatrajući apelantov zahtjev, Kantonalna služba je navela da, prema članku 5. stavak l. Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba), osiguranik stječe uvjete za starosnu mirovinu ako je: a) odlukama civilnog zapovjednika ili drugih nadležnih tijela djelatna vojna služba prestala u razdoblju od 1. siječnja 1997. godine do 4. travnja 2004. godine; b) ima najmanje 40 godina starosti i najmanje 20 godina mirovinskog staža na dan 4. travnja 2004. godine; c) ima najmanje tri godine efektivnog staža tijekom rata kao vojni osiguranik; d) ima potpisan Sporazum o uvjetima umirovljenja sa FMO-om. Kako apelant, prema mišljenju Kantonalne službe, nije ispunio uvjete staža iz navedenog članka, zahtjev je odbijen i odlučeno je kao u dispozitivu.
7. U spisu se nalazi najava žalbe koju je apelant podnio 19. siječnja 2006. godine, uz izjašnjenje da će naknadno, a nakon prikupljanja svih relevantnih činjenica, dostaviti integralan tekst žalbe.
8. Apelant je 30. studenog 2007. godine dostavio dopunu (obrazloženje) žalbe od 19. siječnja 2006. godine.
9. Rješenjem Zavoda broj 01/1-1178238801 od 13. prosinca 2008. godine apelantova žalba je odbijena. Navedeno je da apelant ne ispunjava uvjete iz Uredbe, jer nema dvadeset godina mirovinskog staža i ne pripada mu pravo na starosnu mirovinu, pa je Zavod zaključio da je pobijano rješenje pravilno i utemeljeno na zakonu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002158 08 U od 12. veljače 2010. godine uvažena je apelantova tužba protiv Rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO broj 01/1-1178238801 od 13. prosinca 2008. godine. Stavkom II iste presude poništeno je navedeno rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da je upravno tijelo u odnosu na sporni staž osiguranja pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Rješenjem Kantonalne službe broj 01178238801 od 17. studenog 2010. godine utvrđeno je da se apelantu ne priznaje pravo na vojnu starosnu mirovinu. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela kronologiju postupka povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na mirovinu na način kako je navedeno u prethodnim točkama ove odluke. Zatim je istaknuto da je nakon ponovnog utvrđivanja činjeničnog stanja utvrđeno da apelant na dan podnošenja zahtjeva ima 43 godine, tri mjeseca i 13 dana života i da ima ukupno 19 godina, osam mjeseci i 26 dana mirovinskog staža. Dalje je navedeno da staž osiguranja u razdoblju od 20. ožujka 1991. godine do 20. rujna 1991. godine, koji je apelant, kako tvrdi, ostvario u stambenoj zadruzi „Mir“ Žepče, nije uračunat u ukupan mirovinski staž, s obzirom na to da nije evidentiran u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika Zavoda. Također je istaknuto da se navedeno razdoblje nije moglo uračunati apelantu u ukupan mirovinski staž ni na temelju odredbe članka 142. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju zato što se na temelju dostavljene dokumentacije nije moglo utvrditi postojanje ostvarenog staža. U tom je kontekstu navedeno da je apelant dostavio radnu knjižicu i kopiju rješenja od 6. ožujka 1991. godine. Međutim, istaknuto je da je u radnu knjižicu upisan podatak o apelantovom uposlenju u navedenoj zadruzi, ali da to razdoblje nije u radnoj knjižici upisano kronološkim redom uposlenja već je upisan nakon zadnjeg prestanka uposlenja 30. studenog 2001. godine. Kantonalna služba je utvrdila da je upitna činjenica na koji način je izvršen upis navedenog razdoblja rada u radnu knjižicu nakon 30. studenog 2001. godine, s potpisom ravnateljice navedene zadruge, koja je u toj zadruzi, prema podacima matične evidencije Zavoda, bila registrirana od 19. veljače 1991. do 13. prosinca 1992. godine, čime se ona nakon proteklih 10- ak godina od uposlenja u navedenoj zadruzi pojavljuje kao ravnateljica. Uvidom u kopiju rješenja od 16. veljače 1991. godine zaključeno je da rješenje nije valjano zato što ga je apelantov punomoćnik zaprimio kao rješenje kojim je apelant zasnovao radni odnos, a iz same forme i sadržaja rješenja (na temelju čega je doneseno, kao i način na koji se utvrđuje radno vrijeme i činjenica da se navedenim rješenjem apelant raspoređuje na radne poslove, a da nije ni zasnovao radni odnos, što se tek konstatira kasnije) to ne odgovara rješenju kojim se stječe neko pravo ili obveza.
12. Isto tako, uvidom u bazu podataka matične evidencije aktivnih osiguranika za Stambenu zadrugu „Mir“ Žepče, evidentiranu pod registarskim brojem: 1105011249, utvrđeno je da je ona bila aktivna od 12. veljače 1991. do 13. prosinca 1992. godine, sa tri uposlenika za koje su uredno rađene prijave i odjave u razdobljima prije i poslije datuma za koje apelant tvrdi da je bio uposlen, na temelju čega je isključena mogućnost da uslijed ljudske pogreške apelant nije bio prijavljen na osiguranje. Kantonalna služba je zatim citirala sadržaj članka 5. stavak 1. Uredbe, kojim je propisano pod kojim uvjetima osiguranik stječe uvjete za starosnu mirovinu, te zaključila da apelant ne ispunjava uvjete staža iz navedenog članka, zbog čega je odbila apelantov zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu.
13. Rješenjem Zavoda broj FZ-3/2-1178238801 od 15. ožujka 2011. godine apelantova žalba je odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Zavod zaključio da je apelant na dan podnošenja zahtjeva imao navršene 43 godine života, tri mjeseca i 13 dana života, te da njegov ukupan mirovinski staž iznosi 19 godina, osam mjeseci i 13 dana, pa mu ne pripada pravo na starosnu mirovinu prema Uredbi, iz čega proizlazi da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada mu pobijanim rješenjem nije priznato pravo na starosnu mirovinu.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 005366 11 U od 23. rujna 2011. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja Zavoda broj FZ-3/2-1178238801 od 15. ožujka 2011. godine.
15. Sud je u obrazloženju prvenstveno naveo da je, shodno zahtjevu istaknutom u tužbi, povodom apelantovog zahtjeva održao ročište o nejavnom rješavanju u prisustvu apelantovog punomoćnika. Kako je naveo Kantonalni sud, iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu prema navedenoj Uredbi podnio 30. prosinca 2004. godine, te su prvostupanjsko i tuženo tijelo u postupku rješavanja zahtjeva i donošenja rješenja u tom predmetu primjenjivali tu Uredbu. Člankom 5. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije BiH“ broj 42/11), koji je stupio na snagu 14. srpnja 2011. godine, propisano je da stupanjem na snagu tog zakona prestaju važiti Uredba I, Uredba II i Uredba III, s tim da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu podnio prema Uredbi II. U članku 1. navedenoga Zakona propisano je da se tim zakonom uređuju potvrđivanje prava na prijevremenu mirovinu pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem umirovljenju i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, način njihovog financiranja i druga pitanja. Prema odredbama čl. 1. i 2. navedenoga Zakona, potvrđuje se pravo na privremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima i na temelju spomenutih uredbi Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, što znači da se poslije stupanja na snagu navedenoga Zakona te uredbe ne mogu primjenjivati, niti se na temelju njih može ostvariti pravo na starosnu mirovinu. Na temelju toga, Kantonalni sud zaključuje da povodom apelantove tužbe nije mogao primijeniti navedenu Uredbu, jer sukladno toj Uredbi apelant ne može ostvariti pravo na starosnu mirovinu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant je naveo da su mu pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da se pobijana presuda Kantonalnog suda temelji na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pobijanoj presudi sud je pogrešno primijenio Uredbu o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske FBiH i njezine izmjene koje su unesene u Zakon. Sud u pobijanoj presudi samo arbitrarno konstatira da se u ostvarivanju prava ne mogu primjenjivati odredbe navedenih uredbi, jer su one prestale važiti, a istodobno uopće ne primjenjuje odredbe navedenoga Zakona, iako je apelant taj postupak pokrenuo u vrijeme kada su opisane uredbe važile (prva tužba je podnesena 4. listopada 2008. godine), dok je sam zahtjev za ostvarivanje starosne mirovine podnesen 30. prosinca 2004. godine, a postupak ostvarivanja prava na starosnu mirovinu traje već gotovo sedam godina.
17. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnoj pravnoj stvari povrijeđeno je i pravo na pravično suđenje u odnosu na razuman rok, što se ogleda prvenstveno u dugotrajnosti vođenja postupka, s obzirom na to da postupak bez ikakvog valjanog obrazloženja i opravdanja traje sedam godina. Osim prijedloga za ukidanje navedene presude i vraćanje na ponovno odlučivanje, apelant predlaže da se Hercegovačko-neretvanski kanton obveže da mu dosudi odgovarajući iznos nematerijalne štete zbog duševnih bolova koje zbog toga trpi.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Federalnog zavoda MIO/PIO navodi se da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali.
19. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
20. U Uredbi o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske FBiH („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04) relevantne odredbe glase:
Članak 3.
Vojni osiguranici koji se po potrebi službe otpuštaju iz vojne službe, zbog racionalizacije i smanjenja brojčanog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska Federacije), a koji imaju najmanje 45 godina života i 20 godina mirovinskog staža i najmanje tri godine efektivnog staža tijekom rata kao vojni osiguranici stiču pravo na starosnu mirovinu na prijedlog Federalnog ministarstva obrane-Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane).
Izuzetno, na prijedlog Ministarstva obrane vojni osiguranik stiče uvjete za starosnu mirovinu po odluci Civilnog zapovjednika Vojske Federacije, ako ima čin generala bez obzira na godine starosti i mirovinski staž, kao i djelatne vojne osobe koje imaju čin brigadira i najmanje 20 godina mirovinskog staža.
Izuzetno, na prijedlog Ministarstva obrane, vojni osiguranik stiče uvjete za starosnu mirovinu po odluci Civilnog zapovjednika Vojske Federacije, a u vrijeme rata je vršio funkciju zapovjednika brigade-pukovnije ili funkciju zapovjednika višeg ranga najmanje 12 mjeseci neprekidno. Pravo iz stavka 1. ove uredbe pripada osobama koje imaju svojstvo vojnog osiguranika u momentu ispunjenja uvjeta utvrđenih ovom uredbom.
Članak 5.
Izuzetno, od odredaba čl. 2. i 3. ove uredbe, odredbe ove uredbe primjenjuju se i na vojne osiguranike kojima je odlukama Civilnog zapovjednika ili drugih nadležnih organa djelatna vojna služba prestala u periodu 01. 01. 1997. godine do dana stupanja na snagu ove uredbe zbog smanjenja brojčanog stanja Vojske Federacije, ako na dan stupanja na snagu ove uredbe imaju 40 godina starosti i 20 godina mirovinskog staža, od čega tri godine efektivnog staža tijekom rata kao vojni osiguranik. [...]
21. U Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine FBiH“ broj 42/11) relevantne odredbe glase: Članak 1.
Ovim se zakonom uređuje potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem umirovljenju, kao i iznimno ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima, način njihovog financiranja i druga pitanja.
Članak 2.
Korisnicima prava na povoljnije umirovljenje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijem uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/00, 21/01 i 25/01), (u daljnjem tekstu: Uredba I), Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 18/04, 27/04 i 47/04), (u daljnjem tekstu: Uredba II) i Uredbom o sticanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu mirovinu ostvarenu (…) Članak 5.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Uredba I, Uredba II i Uredba III. Članak 6.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a primjenjivat će se od 1. 06. 2011. godine za korisnike iz članka 2. ovoga zakona.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 005366 11 U od 23. rujna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 24. rujna 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. studenog 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije. Apelant posebno navodi da je postupak trajao predugo i da mu je stoga povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Činjenično stanje i primjena prava
29. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom redovitog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća tih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao na to da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
31. Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta i pobijanih odluka proizlazi da je apelant pokrenuo upravni postupak radi utvrđenja prava na starosnu mirovinu sukladno odredbama važeće Uredbe. Upravna tijela i Kantonalni sud zaključili su da apelant ne ispunjava uvjete navedene Uredbe za ostvarivanje prava na vojnu starosnu mirovinu koji su propisani člankom 5. stavak 1. Uredbe. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud decidirano objasnio zašto je apelantova tužba neutemeljena i prema odredbama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima ističući da navedeni zakon eksplicitno propisuje da se potvrđuju prava na prijevremenu mirovinu pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama. Stoga, budući da je nesporno da apelant prema navedenoj Uredbi nije ostvario pravo na mirovinu jer nije ispunio uvjete propisane člankom 5. stavak 1. Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnosti u obrazloženju odluka i primjeni materijalnog prava – Uredbe i Zakona – niti procesnih odredaba Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, niti može utvrditi da ima drugih elemenata koji bi ukazivali na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pojasnio da se poslije stupanja na snagu navedenog Zakona uredbe na koje se apelant pozivao nisu mogle primjenjivati, niti se na temelju njih može ostvarili pravo na starosnu mirovinu.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
b) Pravo na suđenje u razumnom roku
33. Apelant posebno navodi da je postupak trajao predugo (šest godina i devet mjeseci) i da je stoga povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na razuman rok odlučivanja suda kao elementa pravičnog suđenja.
Relevantna načela
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
35. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Razdoblje koje se uzima u obzir
36. S obzirom na to da je postupak pokrenut 30. prosinca 2004. godine apelantovim podnošenjem zahtjeva da mu se utvrdi pravo na starosnu mirovinu prema važećoj Uredbi, a da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 005366 11 U od 23. rujna 2011. godine, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka šest godina i devet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
37. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, Zakona o upravnom postupku, Zakona o upravnom sporu i Uredbe, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
38. Iz navoda apelacije i odgovora Federalnog zavoda PIO/MIO proizlazi da je prvostupanjsko upravno tijelo apelantov zahtjev za priznanje prava na mirovinu riješilo u roku od jedne godine. U spisu se nalazila najava žalbe koju je apelant podnio 19. siječnja 2006. godine, kao i dopuna obrazloženja žalbe koju je apelant podnio 30. studenog 2007. godine. Iz samog spisa vidljivo je da je 13. prosinca 2008. godine Federalni zavod PIO/MIO odbio apelantovu žalbu, a da je Kantonalni sud 12. veljače 2010. godine, rješavajući u upravnom sporu protiv akata kojima je apelantu pobijano pravo na mirovinu, tužbu uvažio, poništio pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom upravnom tijelu. Kantonalni sud je zaključio da je upravno tijelo u odnosu na sporni staž osiguranja pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Rješavajući u ponovnom postupku, Kantonalna služba i Federalni zavod PIO/MIO relativno su brzo (za četiri mjeseca) donijeli odluke da se apelantu ne priznaje pravo na starosnu mirovinu, o čemu je konačnu odluku Kantonalni sud donio 23. rujna 2011. godine i to nakon apelantove tužbe u upravnom sporu. Ustavni sud zapaža da ni upravna tijela, a ni Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nisu dali nikakvo objašnjenje za dužinu postupka, navodeći da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Sve ukazuje na to da navedeni rok od šest godina i devet mjeseci, uključujući tu i odluku Kantonalnog suda, predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanje. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju upravnih tijela i redovitih sudova, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio dužini postupka.
39. S obzirom na navedeno, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za tako dugo postupanje tijela uprave, posebno ako se uzme u obzir da su u upravnim sporovima njihove odluke poništavane i predmet vraćan na ponovni postupak. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose najvećim dijelom upravna tijela.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije
c) Zabrana diskriminacije
41. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
42. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
44. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
45. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Budući da, osim pozivanja na povredu ovog prava, apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tijela uprave i redovitog suda prilikom donošenja pobijanih odluka i da je zaključio da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
d) Ostali navodi
46. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tih prava u biti veže za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
e) Naknada nematerijalne štete
47. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete koju u smislu stavka 2. navedenog članka određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta, Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u situaciji kada je postupak trajao šest godina i devet mjeseci, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati ponašanju redovitih sudova i upravnih tijela.
50. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije kada u pobijanim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, pri čemu su tijela uprave i Kantonalni sud u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na povredu apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
52. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić