Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-322/12 (L. K. iz Sarajeva, DAMP d.o.o. Banjaluka, M. L. iz Petrova, Z. M. iz Kneževa, S. Đ., mldb A. Đ., mldb. N. Đ. i drugi)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-322/12

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 322/12, rješavajući apelacije Lejle Kadunić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Lejle Kadunić, DAMP d.o.o. Banjaluka, Milana Lukića, Zdravka Makarića, Stane Đaković, mldb Aleksandra Đakovića, mldb. Nikoline Đaković, Dragomira Đakovića i Zdravke Đaković, Riste Bašića, Darka Kolara, Branke Gligorić, Dragoljuba Gligorića, Dragane Gligorić i Jelene Gligorić, G.V., Borislava Jovića, Jelice Ikraš, Živana Ikraša, Tatjane Dragojlović i Ivone Bubalo, Raseme Slomić, Branka Savića i Ljubice Savić, G.K., Gospave Rauković, Slavice Rauković, Slađane Rauković i Slaviše Raukovića, Daneta Jovanovića, Dare Borjanić, Ilije Borjanića, Slavka Borjanića, Radeta Borjanića, Dalibora Borjanića i Daria Borjanića, Čede Dukića, Biljane Marinković, Nedeljka Marinkovića, Radmile Marinković, Slaviše Marinkovića i Gordane Todorović, Stojana Stojanovića i Ruže Stojanović, Nedeljka Blagojevića, Branislava Babića, Ilije Borenovića, Velimira Kerezovića, Mileve Nenadić, Tanje Vasković i Nenada Nenadića, Miroslava Ratkovića, Milenka Mokrića, Slavka Aleksića, Neđeljka Zarića, Nikole Marčete, Stanislava Babića, Miladina Babića, Petre Babić i Nedeljka Babića, Marka Prerada, Dragutina Kučuka, Tanasija Šodolovića, Stane Janjetović i Rade Vučić, Slavka Milića, Huseina Šišića, Anđe Crnogorac i Vase Crnogorca, Dušanke Markanović i Mire Petković, Ljiljane Babić, Tanje Babić, Milane Babić i Rade Babić, Joke Zečević, Miloša Zečevića i Vjekoslava Zečevića, Voje Aleksića, Nade Aleksić, Đorđa Aleksića i Desanke Aleksić, Marice Novaković i Željke Novaković, Zorana Prerada, Pavke Palačković, Ranke Palačković i Ranka Palačkovića, Gospave Todorović, Mileta Todorovića i Željka Todorovića, Sonjice Vukobrad, Radomira Vukobrada, Anđelke Vukobrad, Milana Vukobrada i Milke Vukobrad, Miloša Morače, Dušana Maksimovića, Milanka Trninića, Danice Bjelajac, Milana Bjelajca i Milke Stjepanović, Mileve Jovetić, Doste Grujić, Siniše Grujića i Saše Grujića, Milene Lužije i Danijela Lužije, Blagoje Jošića, Miladinka Jošića i Milivojke Studen, Radeta Ubiparipovića i Mirjane Ubiparipović, Nesibe Kevrić, Belmire Vučetić i Nastasje Vučetić, Vesne Santrač, Divne Santrač, Dušana Santrača i Saše Santrača, Dušanke Dubočanin, Ognjena Dubočanina i Milijane Dubočanin, Tomislava Ostića, Jovanke Bajić, Đuje Marjanović i Željka Marjanovića, Veljka Đekića i Vinke Đekić, Bogoljuba Ristića, Dražena Maunage, Ž.H., B.Ć. i Boška Vođevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja.

Obavezuje se Vlada Republike Srpske da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama za izvršenje ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Lejla Kadunić iz Sarajeva, DAMP d.o.o. Banjaluka, Milan Lukić iz Petrova, Zdravko Makarić iz Kneževa, Stana Đaković, mldb Aleksandar Đaković, mldb. Nikolina Đaković, Dragomir Đaković i Zdravka Đaković svi iz Banjaluke, Risto Bašić iz Trebinja, Darko Kolar iz Brčkog, Branka Gligorić, Dragoljub Gligorić, Dragana Gligorić i Jelena Gligorić svi iz Čelinca, G.V. iz Banjaluke, Borislav Jović iz Ugljevika, Živan Ikraš iz Vranja, Jelica Ikraš, Tatjana Dragojlović i Ivona Bubalo iz Inđije, Rasema Slomić iz Brčkog, Branko Savić i Ljubica Savić iz Čelinca, G.K. iz Banjaluke, Gospava Rauković, Slavica Rauković, Slađana Rauković i Slaviša Rauković svi iz Banjaluke, Dane Jovanović iz Banjaluke, Dara Borjanić, Ilija Borjanić, Slavko Borjanić, Rade Borjanić, Dalibor Borjanić i Dario Borjanić svi iz Banjaluke, Čedo Dukić iz Kneževa, Biljana Marinković, Nedeljko Marinković, Radmila Marinković, Slaviša Marinković i Gordana Todorović svi iz Čelinca, Stojan Stojanović i Ruža Stojanović iz Bijeljine, Nedeljko Blagojević iz Kneževa, Branislav Babić iz Banjaluke, Ilija Borenović iz Banjaluke, Velimir Kerezović iz Kneževa, Mileva Nenadić, Tanja Vasković i Nenad Nenadić svi iz Zemuna, Miroslav Ratković iz Omarske, Milenko Mokrić iz Gornje Slatine, Slavko Aleksić iz Čelinca, Neđeljko Zarić iz Banjaluke, Nikola Marčeta iz Mrkonjić Grada, Stanislav Babić, Miladin Babić, Petra Babić i Nedeljko Babić svi iz Čelinca, Marko Prerad iz Banjaluke, Dragutin Kučuk iz Gradiške, Tanasija Šodolović iz Imljana-Kneževo, Stana Janjetović i Rada Vučić iz Banjaluke, Slavko Milić iz Banjaluke, Husein Šišić iz Sarajeva, Anđa Crnogorac i Vaso Crnogorac iz Banjaluke, Dušanka Markanović i Mira Petković iz Banjaluke, Ljiljana Babić, Tanja Babić, Milana Babić i Rada Babić svi iz Banjaluke, Joka Zečević, Miloš Zečević i Vjekoslav Zečević svi iz Banjaluke, Vojo Aleksić, Nada Aleksić, Đorđe Aleksić i Desanka Aleksić svi iz Banjaluke, Marica Novaković i Željka Novaković iz Šida-Republika Srbija, Zoran Prerad iz Banjaluke, Pavka Palačković, Ranka Palačković i Ranko Palačković svi iz Banjaluke, Gospava Todorović, Mile Todorović i Željko Todorović svi iz Banjaluke, Sonjica Vukobrad, Radomir Vukobrad, Anđelka Vukobrad, Milan Vukobrad i Milka Vukobrad svi iz Banjaluke, Miloš Morača iz Banjaluke, Dušan Maksimović iz Banjaluke, Milanko Trninić iz Banjaluke, Danica Bjelajac iz Krupe na Uni, Milan Bjelajac i Milka Stjepanović iz Banjaluke, Mileva Jovetić iz Novog Sada-Republika Srbija, Dosta Grujić, Siniša Grujić i Saša Grujić svi iz Banjaluke, Milena Lužija i Danijel Lužija iz Banjaluke, Blagoja Jošić iz Banjaluke, Miladinko Jošić iz Knjaževca-Republika Srbija i Milivojka Studen iz Zaklopače-Republika Hrvatska, Rade Ubiparipović i Mirjana Ubiparipović iz Australije, Nesiba Kevrić iz Brčkog, Belmira Vučetić i Nastasja Vučetić iz Banjaluke, Vesna Santrač, Divna Santrač, Dušan Santrač i Saša Santrač svi iz Novog Grada, Dušanka Dubočanin, Ognjen Dubočanin i Milijana Dubočanin svi iz Banjaluke, Tomislav Ostić iz Snjegotine Srednje, Jovanka Bajić, Đuja Marjanović i Željko Marjanović svi iz Banjaluke, Veljko Đekić i Vinka Đekić iz Banjaluke, Bogoljub Ristić iz Banjaluke, Dražen Maunaga iz Istočnog Sarajeva, Ž.H. iz Kneževa, B.Ć. iz Kneževa-Republika Srbija i Boško Vođević iz Mrkonjić Grada (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Miljkan Pucar, Vid Dujaković, Zoran Tomović, Osman Mulahalilović i Đorđe Marić, Željko Bubić, Ratko Maleš, Radmila Plavšić, Zoran Butorac, Zoran Kisin i Luka Vulin, advokati iz Banjaluke, Trebinja, Brčkog i Mrkonjić Grada, podnijeli su u periodu od 19. januara 2012. godine do 15. januara 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka, odnosno, neizvršenja rješenja o izvršenju: Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 71 0 I 078425 10 I od 16. februara 2010. godine, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 078161 11 Gž od 8. juna 2012. godine, Osnovnog suda br. 71 0 I 124924 11 I od 29. avgusta 2012. godine 71 0 I 102286 10 I od 17. oktobra 2012. godine, 71 0 I 066713 09 I od 19. jula 2012. godine, 071-0-I-08-016304 od 22. avgusta 2008. godine, 71 0 I 086569 10 I od 29. avgusta 2012. godine, 71 0 I 100999 10 I od 12. juna 2012. godine, 71 0 I 082285 10 I od 18. novembra 2014. godine, 71 0 I 167200 13 I od 26. decembra 2013. godine, 71 0 I 144538 12 I od 12. juna 2012. godine, 71 0 I 115434 11 I od 25. septembra 2014. godine, 71 0 I 180398 13 I od 3. marta 2014. godine, 71 0 I 088899 10 I od 20. februara 2013. godine, 071-0-I-07-000356 od 14. avgusta 2008. godine, 70 0 I 076638 09 I od 8. juna 2010. godine, 71 0 I 060106 09 I od 11. maja 2012. godine, 71 0 I 104702 10 I od 8. februara 2011. godine, Okružnog suda broj 71 0 Mal 128823 12 Gži od 11. juna 2012. godine, Osnovnog suda br. 71 0 I 186390 14 I od 5. marta 2014. godine, 71 0 I 181080 13 I od 3. marta 2014. godine, 71 0 I 120159 11 I od 14. septembra 2011. godine, 71 0 I 182554 13 I od 24. marta 2014. godine, 71 0 I 145532 12 I od 4. marta 2014. godine, 71 0 I 187229 14 I od 11. marta 2014. godine, 71 0 I 140253 12 I od 24. marta 2014. godine, 71 0 I 179331 13 I od 19. februara 2014. godine, 71 0 I 164423 13 I od 13. marta 2013. godine, 071 0 I 120801 11 I od 11. decembra 2012. godine, 71 0 I 158350 12 I od 12. februara 2013. godine, 71 0 I 163708 13 I od 19. juna 2013. godine i 71 0 I 163421 13 I od 20. jula 2013. godine, 71 0 I 079806 10 I od 30. marta 2010. godine, 71 0 I 183598 13 I od 17. januara 2014. godine, 71 0 I 129732 11 I od 16. decembra 2011. godine, 71 0 I 164067 13 I od 28. januara 2014. godine, 71 0 I 091154 10 I od 20. februara 2013. godine, 71 0 I 129283 12 I 2 (stari broj I-125/05) od 6. decembra 2013. godine, 71 0 I 195513 14 I od 18. jula 2014. godine, 71 0 I 084758 10 I od 24. maja 2010. godine, 71 0 I 181434 13 I od 11. decembra 2013. godine, 71 0 I 194941 14 I od 16. jula 2014. godine, 71 0 I 164419 13 I od 13. juna 2013. godine, 71 0 I 195721 14 I od 6. avgusta 2014. godine, 71 0 I 178095 13 I od 21. oktobra 2013. godine, 71 0 I 192979 14 I od 8. avgusta 2014. godine, 71 0 I 179487 13 I od 7. aprila 2014. godine, 71 0 I 194342 14 I od 8. avgusta 2014. godine, 71 0 I 198347 14 I od 8. septembra 2014. godine, 71 0 I 194113 14 I od 8. jula 2014. godine, 71 0 I 193040 14 I od 31. jula 2014. godine, 71 0 I 195944 14 I od 11. avgusta 2014. godine, 71 0 I 193041 14 I od 10. septembra 2014. godine, 71 0 I 195555 14 I od 8. septembra 2014. godine, 71 0 I 188861 14 I od 12. jula 2014. godine, 71 0 I 194340 14 I od 9. jula 2014. godine, 71 0 I 195841 14 I od 15. septembra 2014. godine, 71 0 I 118806 11 I od 16. oktobra 2013. godine, 71 0 I 151602 12 I od 24. marta 2014. godine, 71 0 I 194372 14 I od 14. avgusta 2014. godine, 71 0 I 086712 10 I od 18. juna 2010. godine, I-3113/04 od 30. novembra 2004. godine, I-2848/03 od 23. juna 2003. godine, 71 0 I 133378 11 I od 7. marta 2012. godine, 71 0 I 094820 10 I od 14. februara 2013. godine, 71 0 I 116340 11 I od 24. aprila 2014. godine, 71 0 I 119049 11 I od 26. februara 2014. godine, 71 0 I 128922 11 I od 16. oktobra 2013. godine i 71 0 I 122476 11 I od 22. aprila 2014. godine.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 322/12, AP 3048/12, AP 1189/13, AP 1197/13, AP 1504/13, AP 2511/13, AP 5097/13, AP 5164/13, AP 549/14, AP 559/14, AP 562/14, AP 997/14, AP 1132/14, AP 1809/14, AP 1817/14, AP 1865/14, AP 1936/14, AP 2352/14, AP 2437/14, AP 2679/14, AP 2680/14, AP 2681/14, AP 2682/14, AP 2683/14, AP 2684/14, AP 2685/14, AP 2686/14, AP 2687/14, AP 2737/14, AP 2770/14, AP 2940/14, AP 2941/14, AP 2942/14, AP 3006/14, AP 3033/14, AP 3215/14, AP 3284/14, AP 3609/14, AP 3610/14, AP 3740/14, AP 3746/14, AP 3747/14, AP 4199/14, AP 4200/14, AP 4201/14, AP 4202/14, AP 4203/14, AP 4204/14, AP 4205/14, AP 4206/14, AP 4208/14, AP 4271/14, AP 4272/14, AP 4273/14, AP 4274/14, AP 4290/14, AP 4316/14, AP 4447/14, AP 4554/14, AP 5491/14, AP 5492/14, AP 5493/14, AP 5494/14, AP 5534/14, AP 5693/14, AP 104/15, AP 106/15 i AP 237/15 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 322/12. Ukupno je spojeno 68 predmeta.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske u predmetu AP 1197/13 zatraženo je 22. januara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Vlada Republike Srpske je 30. januara 2015. godine dostavila odgovor na apelaciju.

5. S obzirom na to da se ovim apelacijama pokreće gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je, u smislu člana 23. stav (6) Pravila Ustavnog suda, odlučio da uzme u obzir i ranije dostavljene odgovore.

6. Također, Ustavni sud je uzeo u obzir i odgovore na apelacije od Osnovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva finansija Republike Srpske, dobijene povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 4389/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4389/13 od 8. maja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Svi apelanti posjeduju rješenja o izvršenju Osnovnog suda, kojima je dozvoljeno izvršenje pravosnažnih presuda vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (ratna šteta).

9. U pojedinim predmetima (AP 3048/12, AP 1189/13, AP 1197/13, AP 1504/13, AP 5097/13, AP 5164/13, AP 549/14, AP 997/14, AP 1809/14, AP 1936/14, AP 2737/14, AP 2770/14, AP 3215/14, AP 3284/14, AP 4316/14, AP 4447/14, AP 5534/14, AP 5693/14, AP 104/15, AP 106/15) redovni sudovi su najprije usvajali prijedloge za izvršenje apelanata i određivali izvršenje pravosnažnih presuda novčanom isplatom, ali su u žalbenom postupku djelimično usvajali prigovor izvršenika i određivali izvršenje u skladu s odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, odnosno Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske. Naime, novim rješenjima, koja su u većini predmeta nakon žalbenog postupka potvrđena rješenjima Okružnog suda, predviđena je naplata njihovih potraživanja po osnovu «ratne štete» emisijom dugoročnih obveznica, odnosno, u gotovini u roku od 20 godina, umjesto u utvrđenim novčanim iznosima, kako je bilo dosuđeno pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. U predmetu AP 2437/14 osporenim rješenjem Okružnog suda preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je smanjen rok dospijeća obveznica s 14 na 13 godina.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

10. Apelanti smatraju da je neizvršenjem ovih rješenja o izvršenju povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored navedenog, u pojedinim predmetima apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti također navode da je, zbog primjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, odnosno Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, Republika Srpska onemogućila izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno naplatu potraživanja koja su im dosuđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Apelanti ističu da ne samo da im je onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih odluka nego, između ostalog, ističu da su nezadovoljni jer su redovni sudovi u postupku izvršenja, primjenjujući spomenute zakone, pojedinim apelantima donijeli nova rješenja o izvršenju kojima je predviđena naplata njihovih potraživanja po osnovu «ratne štete» emisijom dugoročnih obveznica, umjesto u fiksnim novčanim iznosima, kako je bilo predviđeno pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Apelanti, također, tvrde da im je navedenim propisom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, kako navode, «država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret». Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, kao i naknadu troškova postupka.

b) Odgovori na apelacije (AP 244/08)

11. Republika Srpska je u odgovoru na apelacije navela da je uređenje postupka i načina izvršenja potraživanja apelanata regulirano posebnim propisima – Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske koji je lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga donesen je radi osiguranja i održavanja makroekonomske stabilnosti Republike Srpske, kao i ocjene institucija Republike Srpske koje izvršavaju pravosnažne sudske odluke da li izvršenje ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa za Republiku Srpsku. Također je istaknuto da su navodi apelanata o povredi ljudskih prava neosnovani, posebno zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim licima nisu isplaćena potraživanja koja se smatraju unutrašnjim dugom Republike Srpske, te da bi, u smislu načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti, bilo neosnovano dati prioritet potraživanjima apelanata.

12. Vlada Republike Srpske – Kancelarija pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživanja apelanata predstavljaju «imovinu», nego je samo tražila modus izmirenja obaveza s ciljem da održi makroekonomsku stabilnost, te je kontinuirano smanjivala rok izvršenja. Tako je u junu 2008. godine počela registracija obveznica po osnovu «ratne štete» koje su uvrštene na berzansko tržište Banjalučke berze. Prema Odluci o emisiji obveznica («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 62/08) definirana je mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine u predmetu Čolić i dr. (aplikacija broj 1218/07 i dalje), Ministarstvo finansija Republike Srpske u saradnji s Vijećem Evrope radi na izradi Akcionog plana izmirenja «ratne štete». U skladu s iznesenim, predloženo je da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbiju kao neosnovane. U odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Vlada RS se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine i predložila da se i ovi navodi odbiju kao neosnovani.

13. Ministarstvo finansija Republike Srpske je u odgovoru, između ostalog, istaklo da su nakon podnošenja apelacija donesene izmjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 64/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09), te da je prečišćeni tekst Zakona objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijeća u Ministarstvo finansija u skladu s navedenim zakonom, pri čemu se, također, vodi računa o ekonomskoj stabilnosti Republike Srpske. Ministarstvo finansija je, također, navelo da kao predlagač ovog zakona mora taj zakon poštivati dok god je na snazi i dok god je u skladu s Ustavom Republike Srpske, te da bi svako drugo ponašanje predlagača Zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Zbog navedenog, smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju.

14. U svom odgovoru Osnovni sud je naveo da je dozvolio predmetna izvršenja i dozvolu izvršenja dostavio Ministarstvu finansija Republike Srpske - sektoru Trezora na provođenje. Osnovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa zakonom, da je rješenja o izvršenju dostavio na provođenje, ali da sud nije ovlašten niti je u mogućnosti da naredi provođenje izvršenja, zbog čega sud nije prekršio ljudska prava na koja apelanti ukazuju.

c) Odgovori na apelacije (AP 4389/13)

15. Ministarstvo finansija Republike Srpske je u odgovoru navelo da su predmetna izvršenja (u predmetima AP 575/14 i AP 583/14) evidentirana u njihovoj bazi podataka, te da su ovi predmeti u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 1/12, 28/13 i 59/13) kategorisani kao unutrašnji dug - ratna šteta. Dalje se navodi da predmetna potraživanja apelanata nisu realizovana zbog toga što ona u skladu s navedenim zakonskim propisom nisu dospjela na realizaciju u skladu s Planom isplata, niti su apelanti dostavili neophodnu dokumentaciju za realizaciju rješenja o izvršenju emisijom obveznica, te da bi predmeti u skladu s navedenim planom došli na isplatu u gotovini 2032. odnosno 2033. godine. Također, u odgovoru se navodi da se, ukoliko se obezbijede sredstva u budžetu Republike Srpske, rok izvršenja može skratiti, odnosno, može se realizovati više izvršenja u konkretnoj godini. Na taj način bi bio revidiran raspored izvršenja po godinama, ali bi i dalje bio poštovan redoslijed izvršenja u skladu s generalnim kriterijima Plana isplate. Isto tako, ukoliko pojedina lica čija su potraživanja sastavni dio Plana isplate budu zahtijevala izmirenje obveznicama, stvorila bi se mogućnost realizacije više sudskih predmeta u konkretnoj godini isplate. Ministarstvo je istaklo da stranke imaju pravo izbora da se odluče za realizaciju potraživanja putem Plana isplate u gotovini ili putem emisije obveznica. Vezano za troškove parničnog postupka Ministarstvo je istaklo da nisu izmireni, te da će biti realizovani kao ostalo potraživanje u skladu s članom 14.a stav 1. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske.

16. U svom odgovoru Okružni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava izraženog u svojoj odluci, istaknuvši da u postupku pred ovim sudom nije došlo do povrede prava apelanata.

17. Osnovni sud je u svom odgovoru naveo da je u predmetu AP 583/14 dozvolio predloženo izvršenje svojim rješenjem od 11. oktobra 2012. godine, te da je navedeno rješenje preinačeno rješenjem od 29. marta 2013. godine koje je 5. aprila 2013. godine dostavljeno Ministarstvu finansija Republike Srpske - sektoru Trezora na provođenje. U drugom odgovoru (AP 575/14) Osnovni sud je također naveo da je dozvolio predloženo izvršenje svojim rješenjem od 12. septembra 2013. godine. Sud dalje navodi da je na navedeno rješenje izjavljen prigovor izvršenika, te da je sud zaključkom od 13. marta 2014. godine naložio tražiocu izvršenja - apelantu da u roku od osam dana uredi svoj prijedlog za izvršenje. Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelant.

d) Odgovor na apelaciju (AP 1197/13)

18. Vlada Republike Srpske – Kancelarija pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da je u prethodnim odgovorima na podnesene apelacije koje se tiču „ratne štete“ iznosila argumentaciju, odnosno razloge za donošenje legislative koji su poznati Ustavnom sudu tako da ih neće ponavljati. Dalje se navodi da su razlozi za donošenje legislative, odnosno geneza rokova izvršenja obaveza poznata Ustavnom sudu (od prvobitnih pedeset godina do trinaest, odnosno dvadeset godina) kao i sudu u Strazburu koji se u posljednjoj odluci (Đurić i drugi) bavio njime, tj. adekvatnošću „Plana izmirenja Republike Srpske za izvršenje pravosnažnih domaćih presuda kojima je dosuđena ratna šteta“. Također, proizlazi da je nesporno da Republika Srpska ne oduzima niti ograničava pravo na apelantovu imovinu u konkretnom predmetu (AP 1197/13), odnosno, da će izvršiti pravosnažnu presudu na način koji odabere apelant (u novcu ili obveznice), što on nije učinio, te je predloženo da se navedena apelacija odbije kao neosnovana. U vezi s navedenom apelacijom (AP 1197/13) Vlada Republike Srpske je dostavila i odgovor Ministarstva finansija od 23. januara 2015. godine iz kojeg proizlazi da apelant nije dostavio neophodnu dokumentaciju za izvršenje obveznicama, niti se izjasnio koji način izmirenja želi (gotovina ili obveznice). Također, iz navedenog odgovora Ministarstva finansija je vidljivo da je apelantovo potraživanje (iz apelacije AP 1197/13) evidentirano u bazi podataka i da će ono prema Planu isplate ratne štete doći na red za isplatu u gotovini 2031. godine. Dalje se navodi da svi tražioci izvršenja imaju mogućnost da namire svoja potraživanja na jedan od dva ponuđena načina - emisijom obveznica ili isplatom u gotovini u skladu s Akcionim planom, a da se pri tome ne ugrozi makroekonomska stabilnost Republike Srpske, čime je Republika Srpska ispoštovala pravo na imovinu i stavila u isti položaj sve koji iz bilo kojeg osnova imaju potraživanja prema Republici Srpskoj nastala u ratnom periodu. Naime, kako se dalje navodi, u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, „jer apelant nije lišen imovine koja mu je dosuđena u sudskom postupku, samo je država donijela i primjenjuje zakone i druge propise koje je našla za potrebnim da bi regulisala pravilno i kontinuirano korištenje imovine vodeći računa kako o pojedinačnom interesu njenih građana tako i o opštem interesu“. V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

20. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09) – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 7/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

(1) Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. [...] Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

1. opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske [...] (u daljnjem tekstu: opće obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM;

[...]3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,0 miliona KM. [...] Član 4. stav 1. tačka 4.

Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002.

godine, i to:

[...] 4. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, izuzev [...] pravosnažnih sudskih odluka po osnovu [...] ratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulirane u poglavlju III ovog zakona. [...] Član 6. stav 2.

Kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunava se u toku verifikacije ove vrste općih obaveza u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 7.

Nakon izvršene verifikacije, opće obaveze iz člana 4. ovog zakona izmiruju se:

- isplatom u gotovini i

- emisijom obveznica.

Član 8.

(1) Dio općih obaveza do iznosa od 168,8 miliona KM izmirit će se isplatom u gotovini, i to:

[...] 5. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25,0 miliona KM.

Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica iz člana 9. Zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima:

1. rok dospijeća od 15 godina;

2. isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. [...] Član 12.

(1) Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim propisom.

(2) Sudovi su obavezni dostavljati Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.

[...] Član 13.

Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivat će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima:

1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa.

Član 15.

(1) U smislu ovog zakona obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, u cilju izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa.

(2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

(3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. [...] (7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. [...] (9) Obveznicama emitiranim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze za poreze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. [...] Član 16.

(1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platit će se iz budžeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija.

(2) Iznos troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03 i 64/05).

21. Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/12) u relevantnom dijelu, glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.557.500.000 KM.

Član 3.

(1) Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

a) opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: opće obaveze), nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 182.600.000 KM;

[...] v) obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600.000.000 KM. [...] Član 4. stav 1. tačka b) (1) Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine:

[...]b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25.000.000 KM, izuzev [...] pravosnažnih sudskih odluka na osnovu ratne materijalne i nematerijalne štete koje su propisane u poglavlju III ovog zakona. [...] Član 8.

(1) Dio općih obaveza do iznosa 35.000.000 KM izmiruju se isplatom u gotovini: [...] b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25.000.000 KM. [...] Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica za obaveze iz člana 9. ovog zakona vrši se pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 14 godina;

b) isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (Službeni glasnik RS” br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09).

(2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...]

22. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 28/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/12) u članu 4. u stavu 1. u tački a) broj: „87.600.000“ zamjenjuje se brojem: „67.600.000“.

U istom stavu u tački b) broj: „ 25.000.000“ zamjenjuje se brojem: „45.000.000“. Član 2.

U članu 8. u stavu 1. broj: „35.000.000“ zamjenjuje se brojem: „55.000.000“.

U istom stavu u tački b) broj: „ 25.000.000“ zamjenjuje se brojem: „45.000.000“. Član 5.

Član 14. mijenja se i glasi:

„Nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine iz člana 11. ovog zakona izmiruju se u:

a) gotovini i

b) obveznicama“.

Član 6.

Poslije člana 14. dodaju se novi čl. 14a, 14b. I 14v., koji glase:

„Član 14a.

(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima, obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanja u gotovini. (2) Prilikom utvrđivanja dinamike izvršavanja obaveza iz stava 1. ovog člana primjenuju se opći kriteriji

a) redoslijed prijema i evidentiranja u bazu podataka Ministarstva finansija i

b) potpunost i kompletnost potrebne dokumentacije.

(3) Plan isplate obaveza iz stava 1. ovog člana donosi ministar finansija u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(4) Obaveze iz stava 1. ovog člana izmiruju se u obimu definisanom u budžetu Republike Srpske za ovu namjenu u skladu sa propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, a izmirenja cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiće se u periodu od najmanje 20 godina.

(5) Izuzetno od stava 1. ovog člana, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, mogu biti izmirene u obveznicama ako pravna i fizička lica kojima je priznato pravo pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima izjave svoju saglasnost o tome.

Član 14b.

(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, sudskim poravnanjima i vansudskim poravnanjima koja glase na emisiju obveznica, kao i onima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09), obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se u obveznicama.

(2) Pored obaveza iz stava 1. ovog člana, u obveznicama se izmiruju i obaveze nastale na osnovu pravosnažnih sudskih presuda po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, kod kojih je istekao rok za prinudnu naplatu.

Član 14v.

(1) Obaveze iz člana 14b. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5% i

g) pravo prijevremenog otkupa.

(2) Emisija obveznica može se izvršiti kroz više sukcesivnih emisija obveznica sa različitim datumima emisije, a pod istim uslovima emisije.“

23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 59/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. poslije stava 2. dodaju se novi st. 3., 4., 5., 6. i 7. koji glase: „(3) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na sudske pravosnažne i izvršne odluke koje donose sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine za nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi sa ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(4) Sudske odluke koje imaju osnov za naknadu štete iz stava 3. ovog člana, a zbog osuđujućih presuda pripadnicima bivše Vojske Republike Srpske i bivšeg Ministarstva odbrane Republike Srpske izmiriće se u skladu sa ovim zakonom kao i presude sudova u Republici Srpskoj za ratnu materijalnu i nematerijalnu štetu nastalu u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

(5) Vlada Republike Srpske će donijeti uredbu kojom će se urediti način izmirenja sudskih odluka iz parničnog i izvršnog postupka za predmete iz st. 3. i 4. ovog člana u skladu sa odredbama ovog zakona.

(6) Ovaj zakon će se sprovoditi u saglasnosti sa Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske i zakonima o izvršenju budžeta za svaku fiskalnu godinu.

(7) U slučaju da ovaj zakon sadrži drugačija rješenja u odnosu na druge zakone Republike Srpske u pogledu izmirenja svih obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, primjenjuju se odredbe ovog zakona kao lex specialis zakona u postupku izvršenja unutrašnjeg duga.“

Član 2.

U članu 3. u tački a) riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.

Član 3.

U članu 4. u stavu 1. riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.

Poslije stava 2. dodaju se novi st. 3, 4. i 5. koji glase:

„(3) Svaka obaveza Republike Srpske iz stava 1. tačka b) ovog člana nastala od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, smatra se i kategoriše kao opšta obaveza – unutrašnji dug, prema datumu nastanka štetnog događaja, prema danu izvršene činidbe, danu sklapanja pravnog posla iz koga je proistekla obaveza, odnosno danom nastanka dužničko povjerilačkog odnosa i ostalog.

(4) Dan podnošenja tužbe ili donošenje pravosnažne sudske presude, sudskog izvršnog rješenja, za obaveze uređene stavom 3. ovog člana ne smatra se momentom nastanka štetnog događaja, niti datumom nastanka obaveze Republike Srpske, te ne mogu uticati na određivanje načina izmirenja duga.

(5) Kod izmirenja obaveza iz stava 1. tačka b) ovog člana po osnovu ovih sudskih odluka kategorizacija ovih sudskih predmeta vršiće se isključivo prema vremenu nastanka obligacionog odnosa u vremenu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a neće se kategorisati prema datumu podnošenja tužbe, niti prema datumu pravosnažnosti presude, jer se ove pravne radnje pred sudom ne smatraju nastankom i dospijećem obaveze.“

Član 4.

U članu 7. poslije stava 1. dodaju se novi st. 2. i 3. koji glase:

„(2) Izvršenje na teret sredstava budžeta Republike Srpske koja se odnose na sva potraživanja propisana Zakonom o unutrašnjem dugu sprovešće se u visini predviđenih sredstava na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta za tekuću fiskalnu godinu.

(3) Više povjerilaca koji ostvaruju pravo na novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli to pravo, odnosno redom evidentiranja, s tim da zastarjevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog sudskom odlukom.“

24. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 44/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. stav 2. mijenja se i glasi:

“(2) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odluke, rješenja i druge akte nadležnih organa po osnovu povrata javnih prihoda, rješenja za utvrđenu naknadu na ime ekspropriranog zemljišta, sudske odluke na osnovu dosuđene naknade po sudskim presudama i sudskim izvršnim rješenjima na osnovu prava iz radnih odnosa, te na pravosnažne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode, koje podrazumijeva lišenje slobode u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske.”

Poslije stava 2. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

“(3) Odredbe ovog zakona primjenjuju se na pravosnažne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode koje je u vezi sa ratnim djejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, a šteta je utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje izvršni postupak.”

Dosadašnji st. 3, 4, 5, 6. i 7. postaju st. 4, 5, 6, 7. i 8.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U odnosu na dopustivost apelacija Ustavni sud naglašava da je identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao kako smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku te zaključio da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacija u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretnih apelacija u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.

VII.Meritum

28. Apelanti smatraju da je zbog nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude koje se odnose na naknadu materijalne i nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. U vezi s navodima apelanata da su zbog uvođenja zakonskih modaliteta za izvršenje pravosnažnih presuda koje se odnose na ratnu štetu u Republici Srpskoj onemogućeni da ostvare izvršenje pravosnažnih presuda, Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 244/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeći stav: Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opće obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao hartijama od vrijednosti na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitiranim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud također zapaža da je u skladu sa Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (“Službeni glasnik RS” broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u odluci broj AP-1307/08 Ustavni sud zaključuje da, uprkos naporima Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda ili po osnovu općih obaveza, sada moraju čekati na izvršenje još duži niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantima nameće „pretjeran teret“ koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojima je zaštićeno pravo na imovinu (op. cit. AP-244/08, tačka 36).

31. Isto tako, Ustavni sud podsjeća i na svoju odluku u predmetu broj AP 1402/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1402/09 od 16. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se u pogledu apelacionih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeće stavove: Ustavni sud zapaža da su i dalje evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koji je stupio na snagu 13. januara 2012. godine, dodatno smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (13 godina za ratnu štetu i 14 godina za opće obaveze). Međutim, Ustavni sud je, imajući u vidu sve zakonske modalitete i mehanizme kojima Republika Srpska nastoji da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja po osnovu naknade ratne štete i općih obaveza ali isto tako i stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud vidi Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine), u predmetu AP 1608/09 gdje je u pitanju nemogućnosti naplate ratne štete zauzeo stav da i u slučaju kada izvršenje nije dozvoljeno na osnovu pravomoćne presude već je to učinjeno na osnovu vansudskog poravnanja, a imajući u vidu da predmetni izvršni postupak u apelantovom slučaju traje punih osam godine (od donošenja rješenja 3. novembra 2000. godine do emitovanja obveznica apelantu 15. decembra 2008. godine), te da će, s obzirom na zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelant morati čekati na realizaciju svog potraživanja odnosno izvršenje još duži niz godina, da je u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti apelanta da realizira izvršenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku kao izvršne isprave, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1608/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba)“ i „S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine također razmatrao neizvršenje pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta i kojima je u konačnici aplikantima glavni dug isplaćen putem obveznica. U toj odluci Evropski sud je između ostalog ukazao „da neka odluka ili mjera donesena u korist nekog aplikanta u principu nije dovoljna da se takvom aplikantu oduzme status žrtve, osim u slučajevima kada domaće vlasti priznaju navodnu povredu i dosude adekvatnu i dovoljnu naknadu […]. Iako je tačno da su domaći organi odmah priznali povredu navedenu u predmetnom slučaju,, aplikanti nisu mogli dobiti nikakvu naknadu na ime kašnjenja u izvršenju presuda […]. Prema tome oni i dalje mogu tvrditi da su žrtve […]“. Konačno Evropski sud je u toj odluci istakao da presude domaćih sudova „nisu izvršavane u periodu od tri do osam godina […]. Takva kašnjenja u izvršavanju presuda u prošlosti su se smatrala pretjerano dugim“ (vidi Evropski sud, Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 15. novembra 2011. godine, tač. 16. i 21).

32. Također, Ustavni sud zapaža da su i dalje evidentni pokušaji Republike Srpske da prema raspoloživim mogućnostima osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, omogućila izmirenje predmetnih obaveza u gotovini i obveznicama, odnosno definisala da se pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima, obaveze propisane članom 11. tog zakona izmiruju zajedno s ostalim potraživanjima u gotovini, u obimu definiranom u budžetu Republike Srpske za tu namjenu u skladu s propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, dok će se izmirenje cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiti u periodu od najmanje 20 godina.

33. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 23. jula 2013. godine, predviđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na sudske pravosnažne i izvršne odluke koje donose sudovi u Federaciji Bosni i Hercegovini za nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi s ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navedenim zakonom u članu 4. stav 1. definisano je da se pod općim obavezama podrazumijevaju obaveze nastale od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, dok je st. 3, 4. i 5. navedenog člana definisano šta predstavlja opštu obavezu – unutrašnji dug Republike Srpske, te način izmirenja obaveza iz člana 4. stava 1. tačka b). Također, navedenim zakonom je predviđeno da će se izvršenja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, koja se odnose na sva potraživanja propisana Zakonom o unutrašnjem dugu, provesti u visini predviđenih sredstava na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta za tekuću fiskalnu godinu, dok je u odnosu na povjerioce predviđeno da se namiruju onim redom kojim su stekli to pravo odnosno redom evidentiranja, te da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog sudskom odlukom.

34. Također, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 7. juna 2014. godine, članom 1. stav 2. predviđeno da se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na odluke, rješenja i druge akte nadležnih organa po osnovu povrata javnih prihoda, rješenja za utvrđenu naknadu na ime ekspropriranog zemljišta, sudske odluke na osnovu dosuđene naknade po sudskim presudama i sudskim izvršnim rješenjima na osnovu prava iz radnih odnosa, te na pravosnažne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode, koje podrazumijeva lišavanje slobode u skladu s odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske. Stavom 3. navedenog člana je predviđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju na pravosnažne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode koje je u vezi sa ratnim dejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, u situaciji kada je šteta utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu s odredbama propisa kojim se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu s odredbama propisa kojim se uređuje izvršni postupak.

35. Imajući u vidu prethodne stavove, u kojima su navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska poduzela određene korake s ciljem osiguranja izvršenja pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, a u skladu s nalozima iz ranije donesenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda koje se odnose na ovu materiju. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je izmjenama i dopunama navedenog zakona, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, Republika Srpska postigla značajan napredak s ciljem da ispuni svoje pozitivne obaveze time što je omogućila izmirenje predmetnih obaveza i u gotovini i obveznicama, odnosno definisala način izmirenja obaveza propisanih članom 11. tog zakona. Međutim, kako dalje zapaža Ustavni sud, zabrinjavajuća je činjenica da je narednim izmjenama i dopunama navedenog zakona (koji je stupio na snagu 23. jula 2013. godine) predviđeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i na odluke koje su donijeli sudovi u Federaciji Bosni i Hercegovini (koje se odnose na nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi s ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine), što može dovesti do povećanja broja povjerilaca koji traže izvršenje pravosnažnih sudskih odluka a samim tim dovesti u pitanje dinamiku izmirenja predmetnih obaveza. U posljednjoj izmjeni i dopuni navedenog zakona (stupio na snagu 7. juna 2014. godine) Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac naveo u kojim situacijama se ne primjenjuju odredbe tog zakona, odnosno, predvidio da se primjenjuju na odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode koje je u vezi s ratnim dejstvima, čime Republika Srpska još jednom pokazuje svoju opredijeljenost da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja. Međutim, iako su evidentni napori Republike Srpske da ispoštuje svoje pozitivne obaveze, kao i činjenica da je u tom smislu u više navrata došlo do izmjene i dopune Zakona o unutrašnjem dugu, evidentno je da apelanti, i pored svih poduzetih mjera, prema postojećem planu izmirenja za isplatu ratne štete neće moći naplatiti svoja potraživanja još duži niz godina.

36. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine također razmatrao neizvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta. U navedenoj presudi, ispitujući adekvatnost mjera koje je poduzela Republika Srpska za izvršenje pravosnažnih domaćih presuda kojima je dosuđena ratna šteta, Evropski sud se osvrnuo na Plan izmirenja (iz oktobra 2012. godine) za isplatu ratne štete kojim je predviđeno izvršenje pravosnažnih presuda kojima se naređuje isplata ratne štete u gotovini, u roku od 13 godina počevši od 2013. godine, koji je u julu 2013. godine produžen na period od 20 godina. Evropski sud je, između ostalog, ukazao da, iako izvršenje pravosnažnih presuda po vremenskim fazama može biti prihvatljivo u izuzetnim okolnostima (vidi Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, tačka 74, ESLJP 1999-V), predloženi period od 20 godina je suviše dug imajući u vidu znatno kašnjenje do kojeg je već došlo. Sud je svjestan značajnog iznosa javnog duga Republike Srpske, kao i broja neizvršenih presuda i broja neriješenih predmeta pred domaćim sudovima. Sud, međutim, ponavlja da državni organ ne može isticati nedostatak sredstava kao opravdanje za nenamirenje duga utvrđenog sudskom presudom (vidi Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, tačka 35, ESLJP 2002-III; Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, tačka 41, 30.06.2005; i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tačke 39 i 42, ESLJP 2006-XII).

37. Evropski sud je dodao da je upravo pravni sistem Republike Srpske omogućio nastanak tako velikog broja presuda kojima je dosuđena naknada ratne štete: parnični postupci za naknadu ratne štete pokrenuti su prema općim propisima za naknadu štete (detaljnije u tački 12. odluke Evropskog suda). Do kraja 2005. godine, kada je usvojen Zakon o naknadi ratne štete iz 2005. godine, postalo je pravosnažno oko 9.000 presuda. Iako je za Evropsku konvenciju u cjelini svojstveno da nastoji da se uspostavi pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, postupak odgovorne države da za još 20 godina odgodi izvršenje ovih presuda ima za posljedicu nametanje individualnog i prekomjernog opterećenja za povjerioce o kojima je riječ. Evropski sud je istakao da su neki od aplikanata u tom predmetu još prije 13 godina dobili pravosnažne presude u svoju korist koje ni do danas nisu izvršene. Također je veliki broj onih koji su u sličnim situacijama. Napomenuto je da se pred Evropskim sudom nalazi još oko 400 sličnih predmeta.

38. Nadalje, Evropski sud je istakao da prihvata da je plaćanje naknade za nematerijalnu štetu, kako predviđa Plan izmirenja, usvojila Republika Srpska, predstavlja namjeru tužene strane da postupi u skladu sa svojim obavezama iz Evropske konvencije i taj sud želi pohvaliti takav gest, a posebno plan izmirenja iz oktobra 2012. godine. Međutim, imajući u vidu iznesena razmatranja, Evropski sud je zaključio da Plan izmirenja, u formi u kojoj ga je produžila 2013. godine Republika Srpska, nije u skladu s članom 6. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je stoga, tj. zbog produženog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda donesenih u korist aplikanata, zaključio da je u tom slučaju došlo do povrede člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Evropski sud je podsjetio na član 46. Evropske konvencije i obavezu tužene strane da pod nadzorom Komiteta ministara implementira odgovarajuće generalne i/ili individualne mjere kako bi osigurala ostvarivanje aplikantovog prava čiju povredu je Evropski sud utvrdio. Ponovo je istakao da se te mjere moraju poduzeti i u odnosu na druge osobe koje se nalaze u istom položaju kao i aplikant, posebno rješavanjem problema koji su doveli do takvog nalaza Evropskog suda. S obzirom da je utvrdio da Plan izmirenja za izvršenje domaćih presuda kojima se nalaže isplata ratne štete nije u skladu s članom 6. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ova povreda pogađa mnogo ljudi, Evropski sud je, ističući kako u načelu nije na njemu da određuje koje bi mjere za otklanjanje povrede bile adekvatne kako bi odgovorna država ispunila svoje obaveze iz člana 46. Evropske konvencije, istakao kako smatra da bi, s obzirom na prirodu povrede utvrđene u tom predmetu, bilo primjereno pružiti neke smjernice odgovornoj Vladi u pogledu onoga što je potrebno za ispravno izvršenje te presude.

40. U tom pravcu je Evropski sud istakao kako smatra da bi odgovorna država trebala izmijeniti plan izmirenja u razumnom vremenskom roku, a najbolje u roku od godinu dana od dana kada presuda Evropskoga suda postane konačna. S obzirom na duži period kašnjenja do kojega je već došlo Evropski sud smatra da treba uvesti primjereniji vremenski interval za izvršenje. U tom pogledu, Evropski sud smatra da je vremenski interval koji je predložen prvobitnim planom izmirenja u oktobru 2012. godine bio daleko razumniji u vrijeme kada je donesen. U svakom slučaju, Evropski sud smatra da se presude u predmetima u kojima je već došlo do kašnjenja izvršenja u trajanju dužem od deset godina moraju izvršiti bez daljeg odgađanja. Konačno, u istom vremenskom roku odgovorna odgovorna država se također treba obavezati da će isplatiti zateznu kamatu po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja u izvršenju presuda prema planu izmirenja kako bude izmijenjen nakon ove presude Evropskog suda (vidi Evropski sud, Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 20. januara 2015. godine).

41. Dovodeći iznesene stavove Ustavnog i Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da se ti stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na ove slučajeve. Pri tome, Ustavni sud zapaža da izvršni postupci traju duži vremenski period, te da će, s obzirom na važeća zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelanti morati čekati na realizaciju svojih potraživanja odnosno izvršenje još duži niz godina. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu već zauzete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima koji se, s obzirom na okolnosti konkretnih predmeta i pitanja koja pokreću mogu primijeniti i na slučajeve apelanata, Ustavni sud zaključuje da su u predmetnim slučajevima zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka zbog produženog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda donesenih u korist apelanata, povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

42. U svjetlu prethodno utvrđene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje navode apelanata u vezi s povredom prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

43. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne šteta zbog predugog trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud se poziva na stav usvojen u Odluci broj AP 244/08 u kojoj je Ustavni sud naglasio da, „uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje“ i da „Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda“ (op. cit., AP 244/08, tačka 37). Zbog navedenih razloga, Ustavni sud i u konkretnom slučaju smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima.

44. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

45. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 1402/09 naložio Vladi Republike Srpske da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Republike Srpske s istim ciljem, pri čemu Ustavni sud posebno naglašava pravac djelovanja na koji je ukazao Evropski sud (tačka 40. ove odluke).

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je u ovim slučajevima, zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka i produženog neizvršavanja izvršnih presuda koje apelanti imaju, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-322/12 (L. K. iz Sarajeva, DAMP d.o.o… | Sudska praksa | Aktio