Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1478/14 (Z. C.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1478/14

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1478/14, rješavajući apelaciju Zdravka Cvitanušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zdravka Cvitanušića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju, koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj 09 0 U 019750 14 U.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu, u skladu sa članom 62.

stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-3422356602 od 17. decembra 2013. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zdravku Cvitanušiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravko Cvitanušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tarik Kapetanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava iz penzionog i invalidskog osiguranja, odnosno prava na srazmjernu starosnu penziju.

2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) da po hitnom postupku donese odluku povodom njegove tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda za PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za PIO, Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) i Federalnog zavoda zatraženo je 18. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. decembra 2014. godine, a Federalni zavod 17. decembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 21. jula 2004. godine podnio zahtjev Kantonalnoj službi za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju.

7. Kantonalna služba je donijela privremeno Rješenje, matični broj 0003422356602-0, broj 1810-1650/04-1 od 26. jula 2004. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio prijevremene starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 213,46 KM, počev od 1. juna 2004. godine. U obrazloženju predmetnog rješenja je, između ostalog, navedeno da će rješenje o konačnom iznosu penzije biti doneseno kada budu pribavljeni svi podaci neophodni za određivanje penzije.

8. U postupku pokrenutom po službenoj dužnosti 13. septembra 2005. godine Kantonalna služba je donijela Rješenje, matični broj 0003422356603-0, broj 1810-7743/03-4 od 28. marta 2006. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkom nosiocu osiguranja u mjesečnom iznosu od 222,61 KM, počev od 1. juna 2004. godine.

9. Rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-3422356602 od 7. juna 2006. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 28. marta 2006. godine.

10. Tužbom od 20. jula 2006. godine apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant tužbom osporio rješenje tuženog Federalnog zavoda, kao i prvostepeno rješenje zbog toga što smatra da mu za penzijski osnov nije uzet onaj osnov koji mu osigurava najpovoljniji iznos penzije. Apelant je u tužbi istakao da mu najpovoljnije plaće iz perioda službe u JNA nisu priznate radi izračunavanja najpovoljnije osnovice za penziju, te da ta primanja nisu uopće uzeta u kalkulaciju prilikom određivanja visine penzije, nego je samo uzet radni staž. Pored toga, apelant je istakao da je odredbom člana 50. Zakona o službi u Vojsci FBiH propisano da će staž koji je proveden u bivšoj JNA biti uračunat u ukupan penzijski staž i za određivanje visine penzije.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 004710 09 U od 18. januara 2011. godine apelantovu tužbu uvažio, osporeno drugostepeno rješenje i prvostepeno rješenje od 28. marta 2006. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

12. Kantonalna služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje, matični broj 0003422356602-0, broj 1810-0122/07-3 od 24. novembra 2011. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkom nosiocu osiguranja u mjesečnom iznosu od 222,61 KM, počev od 1. juna 2004. godine.

13. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-3422356602 od 23. februara 2012. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 24. novembra 2011. godine.

14. Tužbom od 30. marta 2012. godine apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 015239 12 U od 27. augusta 2013. godine apelantovu tužbu uvažio, osporeno drugostepeno rješenje i prvostepeno rješenje od 24. novembra 2011. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

16. Kantonalna služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje, matični broj 0003422356602-0, broj 1810-5239/12-3 od 29. oktobra 2013. godine kojim je apelantu priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkom nosiocu osiguranja u mjesečnom iznosu od 222,61 KM, počev od 1. juna 2004. godine.

17. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO broj FZ3/2-3422356602 od 17. decembra 2013. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 29. oktobra 2013. godine.

18. Tužbom od 20. januara 2014. godine apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Predmet je zaprimljen u rad pod brojem 09 0 U 019750 14 U.

19. Prema stanju spisa, predmetni postupak nije okončan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je izložio hronologiju postupka, predložio da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku povodom njegove tužbe podnesene po treći put protiv rješenja Federalnog zavoda za PIO. Također, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da mu isplati iznos od 6.000,00 KM na ime naknade troškova zastupanja tokom cijelog postupka, iznos od 850,00 KM na ime naknade za troškove sastava apelacije, te iznos od 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da „navodi apelacije vezani za dužinu trajanja postupka, kao ni traženje da se odredi privremena mjera nisu osnovani s obzirom na to da se predmeti upravnih sporova, kojih kod Kantonalnog suda ima neriješenih oko 4.000, uzimaju u rad po obavezujućem planu rješavanja starih predmeta, koji je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, po kome se prioritetno rješavaju najstariji predmeti u sudu, a uz to predmeti se uzimaju u rad prema redoslijedu kojim su zaprimljeni u sud“.

22. Federalni zavod je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon, niti su povrijeđena ustavna prava stranke.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216. st. 1, 2. i 3.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

24. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu. Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

25. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju pokrenut apelantovim zahtjevom od 21. jula 2004. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, postupak traje više od 10 godina i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog ostvarivanja prava na srazmjernu starosnu penziju, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

36. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku prvostepeni organ donio rješenja u četiri navrata (26. jula 2004. godine, 26. marta 2006. godine, 24. novembra 2011. godine i 29. oktobra 2013. godine), te da je drugostepeni upravni organ u tri navrata odlučivao o apelantovoj žalbi (7. juna 2006. godine, 23. februara 2012. godine i 17. decembra 2013. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelantovoj tužbi kojom je pokretao upravni spor protiv rješenja drugostepenog upravnog organa, te da je u oba slučaja poništavao akte koje su donijeli organi uprave, i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (18. januara 2011. godine i 27. augusta 2013. godine). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ donosio odluke u vrlo kratkim periodima (najduži period je bio 10 mjeseci), što se može reći i za drugostepeni organ (najduži period su bila dva mjeseca). Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u konkretnom postupku odlučivao u nešto dužim periodima povodom apelantovih tužbi (četiri godine i pet mjeseci, odnosno jedna godina i četiri mjeseca). Međutim, svojim presudama poništavao je prvostepena i drugostepena rješenja i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovno rješavanje zbog nepostupanja po njegovim primjedbama i uputama datim u presudama. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje organa uprave, posebno ako se uzme u obzir da su u upravnim sporovima njihove odluke dva puta poništavane i predmet vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

37. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kanotnalni sud u odgovoru na apelaciju naveo „da se predmeti upravnih sporova, kojih kod Kantonalnog suda ima neriješenih oko 4.000, uzimaju u rad po obavezujućem planu rješavanja starih predmeta, donesenom od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, po kome se prioritetno rješavaju najstariji predmeti u sudu, a uz to predmeti se uzimaju u rad prema redoslijedu kojim su zaprimljeni u sud“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Pored toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, „hronična opterećenost sudova ne opravdava, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovano, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne mogu se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je Kantonalni sud poduzeo određene korake na organiziranju svog rada donošenjem plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje po navedenom planu rezultiralo je nepostupanjem po apelantovim tužbama u periodu od četiri godine i pet mjeseci, odnosno jednu godinu i četiri mjeseca i, konačno, u periodu od više od jedne godine. Imajući u vidu okolnost da je riječ o postupku koji je od posebnog značaja za apelanta, jer se tiče ostvarivanja prava na srazmjernu starosnu penziju, dakle, apelantove egzistencije, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda.

38. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje više od 10 godina i koji još uvijek nije okončan ne može smatrati razumnom. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. S obzirom na činjenicu da se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom apelantove tužbe protiv Rješenja Federalnog zavoda za PIO broj FZ3/2-3422356602 od 17. decembra 2013. godine nalazi pred Kantonalnim sudom, a za donošenje konačne odluke o apelantovom zahtjevu neophodno je da Kantonalni sud donese odluku o podnesenoj tužbi, tom sudu je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. U smislu člana 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

41. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje više od 10 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

42. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove zastupanja tokom cijelog postupka, kao i troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove zastupanja tokom cijelog postupka, kao i troškove nastale podnošenjem apelacije iz čega proizlazi da predmetne troškove snose isključivo apelanti.

Ostali navodi iz apelacije

43. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak ostvarivanja apelantovog prava na starosnu penziju nije završen ni nakon više od 10 godina od dana podnošenja zahtjeva.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1478/14 (Z. C.) | Sudska praksa | Aktio