Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-176/12 (R. J.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-176/12

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 176/12, rješavajući apelaciju Radoslava Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radoslava Jankovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u slučaju ispunjenja uslova, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radoslav Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000814 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001806 od 21. oktobra 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-4408/05 od 24. decembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. jula i 1. decembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo, koje je u predmetnom postupku zastupalo Federaciju BiH, Vladu FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su dostavili odgovor 1, 5, 22. i 25. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj P-4408/05 od 24. decembra 2007. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-515-4, zaključen 5. decembra 1991. godine između apelanta kao kupca i Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd kao prodavca, u naravi stan koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Antuna Hangija broj 9, ranije Ulica Mitra Trifunovića broj 27. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se na osnovu ove presude uknjiži u zk. uložak KPU Sarajevo kao vlasnik stana sa dijelom 1/1. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove spora u iznosu od 2.439,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu nije osnovan budući da je članom 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04) izmijenjen član 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tako da je stavom 2 novelisane odredbe regulisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39 stav 1 tog zakona i ako je taj nosilac prava nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan BiH a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava svojine na stan, ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Ukazano je da je članom 6 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 36/06) u članu 39e dodat novi stav 2 na osnovu kojeg, umjesto prava na upis svojine, nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1 pripada naknada iz stava 3 tog člana. Naknada se utvrđuje u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru, uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Dalje je istaknuto da, imajući u vidu da apelant nije pružio dokaze za navod da nije ostao u oružanim snagama van BiH poslije 14. decembra 1995. godine, nalazi da se u konkretnom slučaju radi o situaciji koju predviđa član 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Prema tome, po mišljenju Opštinskog suda, apelantu ne pripada pravo na upis prava svojine na predmetnom stanu, već samo pravo na novčanu naknadu od Federacije BiH u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru, uvećanu za kamatu po viđenju.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 009-0-Gž-08-001806 od 21. oktobra 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, prema odredbama Zakona o prodaji, odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za uknjižbu ugovora i, s tim u vezi, sticanje prava svojine na predmetnom stanu. Pri tome je Kantonalni sud ukazao na nesporne činjenice o tome da je odlukom nadležnog organa odbijen apelantov zahtjev za povrat stana, da je CRPC odlukom od 16. aprila 2002. godine njegov zahtjev za povrat spornog stana odbacio, kao i da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u Vojsci Jugoslavije, dakle, u oružanim snagama van BiH.

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 70 0 P 000814 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju revizione presude se navodi da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da apelant nije postavio zahtjev u smislu odredbe člana 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Istaknuto je da je navedenom odredbom propisano da nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat (konkretna situacija), ili koji ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama člana 3 i 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu - SSNO ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane FBiH za naknadu sredstava po ovom osnovu izuzev ako dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup van teritorije BiH. Međutim, pošto je članom 2 Zakona o parničnom postupku propisano da sud odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, to se apelantu nisu mogla, uz navedene pretpostavke, isplatiti novčana sredstva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da pravno valjan ugovor mora da obezbijedi apelantu uknjižbu stana u svim evidencijama nepokretnosti. Ukazuje na odluku Evropskog suda donesenu u predmetu Đokić prema kojem je Vlada FBiH obavezana da isplati naknadu za oduzetu imovinu. Smatra da mu, bez obzira na njegov ostanak u oružanim snagama, mora biti omogućen povrat stana ili isplata naknade u vidu tržišne vrijednosti stana. U dopuni apelacije od 11. jula 2014. godine apelant ukazuje da je Opštinski sud u presudi od 28. januara 2003. godine u identičnom predmetu tužiocu dozvolio uknjižbu stana.

b) Odgovor na apelaciju

12. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

13. U odgovoru tužena je navela da u predmetnoj pravnoj stvari nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Uz odgovor tužena je dostavila dopis Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: Služba) od 4. decembra 2014. godine u kojem je navedeno da je apelant riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog vojnostambenog fonda Vojske Jugoslavije, kasnije Zajednice Srbije i Crne gore, i to u Novom Beogradu, Bulevar AVNOJ-a broj 14, stan broj 41. Služba je ukazala da navedeno proizilazi iz akta Ministarstva odbrane Republike Srbije od 19. septembra 2011. godine prema kojem je apelantu dodijeljen stan pod zakup na neodređeno vrijeme u Novom Beogradu, a koji je on kasnije otkupio.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000814 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na to da apelant ne može da uknjiži svojinu na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora za koji je osporenim odlukama utvrđeno da je pravno valjan.

20. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhr.gov.ba).

21. Dovodeći navedeno u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je cjelishodno da, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i uknjižbu prava svojine na tom stanu.

25. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da obezbijedi apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

26. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tuženog, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu opšteg principa mirnog uživanja imovine i zaključio da „nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tač. 32 do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39a Zakona o prodaji stanova), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava svojine na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava svojine u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47)“.

27. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je preveliki teret na apelante (tačka 51).

28. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu u vezu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant sa pravnim prednikom tužene zaključio pravno obavezujući kupoprodajni ugovor, ali je odbijen njegov tužben zahtjev za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu. Dakle, nesporno je da, u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08, predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da nije postignuta proporcionalnost, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. Stoga je za Ustavni sud nesporno da je apelantov položaj u konačnici identičan položaju apelanata iz predmeta broj AP 1205/08.

29. Pri tome Ustavni sud zapaža da je tužena u svom odgovoru dostavila dopis Službe iz kojeg se vidi da je apelant svoje stambeno pitanje riješio iz novoformiranog vojnostambenog fonda u Republici Srbiji na način da je apelantu dodijeljen stan pod zakup na neodređeno vrijeme, koji je on kasnije otkupio. Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno sprovesti postupak utvrđivanja relevantnih činjenica u vezi sa navedenim okolnostima, budući da one nisu bile predmet ispitivanja od redovnih sudova u osporenim odlukama. Stoga će Ustavni sud ovu odluku dostaviti Vladi FBiH kako bi, nakon utvrđivanja relevantnih činjenica vezanih za ovu okolnost, utvrdila da li apelant ima ili nema pravo u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ostali navodi

30. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje, imajući u vidu činjenično i pravno stanje kakvo je utvrđeno pred redovnim sudovima, a ne i ono koje tužena strana ističe nakon postupka pred redovnim sudovima, da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima je i apelant, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je preveliki teret na apelanta.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-176/12 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio