Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-408/12 (E. Š.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 641
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-408/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 408/12, rješavajući apelaciju Ekrema Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ekrema Šarića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije broj 70 0 P 001013 10 Rev od 10. novembra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Ekremu Šariću, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Ekrema Šarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001013 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 003495 10 Gž od 4. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-326/04 od 19. februara 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ekrem Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina podnio je 27. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001013 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 003495 10 Gž od 4. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-326/04 od 19. februara 2010. godine. Apelant je 11. oktobra 2012. godine urgirao hitno postupanje u predmetu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i DOO „Vaš dom“ Cazin (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 21. i 22. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciji i sudski spis.
3. Vrhovni sud dostavio je odgovor 26. novembra 2014. godine, a Kantonalni sud 28. novembra 2014. godine. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju i traženi sudski spis 12. decembra 2014. godine. Tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 15. decembra 2004. godine pred Općinskim sudom tužbom pokrenuo postupak protiv apelanta radi isplate. Tužba je 3. jula 2008. godine dostavljena apelantu na odgovor.
6. Apelant je dostavio odgovor na tužbu i podnio protutužbu 5. augusta 2008. godine.
7. Općinski sud je zakazao i održao pripremno ročište 2. decembra 2008. godine. Nakon toga, Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 15. januar 2009. godine, koje je i održano. U periodu od 15. januara 2009. godine do 21. januara 2010. godine (kada je glavna rasprava zaključena) Općinski sud je zakazivao ročišta za glavnu raspravu (zakazano osam ročišta) u relativno kratkim vremenskim intervalima i ročišta su uglavnom odgađana zbog vještaka koji je prvobitno angažiran u predmetu, a zbog bolesti nije mogao postupati, te zbog određivanja novog vještaka.
8. Općinski sud je donio Presudu broj P-326/04 od 19. februara 2010. godine, kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga po osnovu izvedenih građevinskih radova plati iznos od 7.300,00 KM sa zakonskom kamatom od 15. decembra 2004. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka. Višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen je kao neosnovan. Apelantu je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je tužitelj (protutuženik) dužan da apelantu isplati iznos od 29.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zbog nestručno i nekvalitetno obavljenih građevinskih radova, te kašnjenja u izvođenju radova.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj od apelanta tužbom tražio na ime duga iznos od 7.300,00 KM, a apelant je protutužbom tražio od tužitelja na ime naknade štete zbog nestručno i nekvalitetno izvedenih radova, kao i zbog kašnjenja u izvođenju radova na apelantovoj kući, ukupan iznos od 29.600,00 KM. Apelant je u protutužbi naveo da tužitelj nije izvodio radove prema projektnoj dokumentaciji, da je više puta opominjao tužitelja da otkloni uočene nedostatke, što tužitelj nije uradio, pa je apelant angažirao drugog izvođača za uklanjanje nedostataka. Apelant je pobrojao radove koje je morao uraditi da ne bi nastupila veća šteta, kao i iznos koji je platio, te je naveo da su zbog neizvođenja radova prema projektnoj dokumentaciji nastale neotklonjive mane na objektu, te je tražio naknadu, jer je zbog kašnjenja u izvođenju radova i nemogućnosti da useli u kuću morao plaćati stanarinu još godinu dana. Nakon provedenog dokaznog postupka, saslušanja svjedoka, vještaka i parnične strane, te nakon uvida u materijalnu dokumentaciju, čiji je sadržaj detaljno prezentirao u obrazloženju, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu, na osnovu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to zbog sljedećih razloga. Tužitelj i apelant zaključili su Ugovor broj 16/02 od 18. augusta 2003. godine, kojim se tužitelj obavezao da na apelantovom objektu obavi radove. Ugovor je u potpunosti izvršen. Nakon toga, zaključen je Ugovor broj 4/04 od 29. marta 2003. godine, kojim se izvođač (tužitelj) obavezao na izvođenje građevinskih radova na spratu apelantove kuće i to prema projektnoj dokumentaciji počevši od 2. aprila 2004. godine do 2. maja 2004. godine za ugovorenu cijenu od 12.300,00 KM uz apelantovu obavezu da plati avans od 5.000,00 KM. Tužitelj je izdao račun broj 12/4 od 19. oktobra 2004. godine na ugovoreni iznos od 12.300,00 KM, a apelant je uputio tužitelju pismeno u kojem ukazuje na to da nije otklonio nedostatke koje je detaljno naveo. Općinski sud je utvrdio da je apelant uplatio avans, a nije uplatio tužitelju iznos od 7.300,00 KM. Tužitelj je apelantu uputio opomenu pred tužbu 18. novembra 2004. godine.
10. Sud je ocijenio prigovor nedostatka pasivne i aktivne legitimacije i zaključio da je prigovor neosnovan jer prava i obaveze stranaka proizlaze iz zaključenog ugovora, odnosno utvrđeno je da su tužitelj i apelant bili u ugovornom odnosu. Na osnovu nalaza vještaka, koji je u potpunosti prihvatio kao objektivan i stručan, a na koji ni apelant nije imao primjedbi, osim onih paušalnih koje su se odnosile na visinu procjene štete, sud je zaključio da je vrijednost radova na apelantovom objektu, koji su predmet protutužbe, 10.764,00 KM. Također, vještak je istakao da, u skladu s odredbom člana 5. ugovora, tužitelj i nije bio obavezan da izvede određene radove (ulazno stepenište, septička jama, potporni zid i uređenje zemljišta) za koje je apelant tvrdio da mu tužitelj nije uradio, zbog čega je morao da plati drugog izvođača. Sud je naveo da je neosnovan i apelantov navod u vezi s radovima na hidroizolaciji, drenaži, postavljanju potpornog zida i odvodu fekalnih voda. Naime, saslušanjem svjedoka sud je zaključio da se voda pojavila jer je objekt bio otvoren, a ne zbog nestručno izvedenih radova hidroizolacije i drenaže, kao i da apelant nije dokazao da je tužitelj nestručno odradio odvođenje vode. Što se tiče pregradnog zida, tužitelj je istakao da ga nije uradio na apelantov zahtjev i da ga nije mogao uraditi jer bi se time onemogućila veza sa potkrovljem, koje je naknadno urađeno i dograđeno. Sud je istakao da na osnovu nalaza vještaka proizlazi da postoje nedostaci koji ne utječu na stabilnost, ali da je uslijed njih nastupila šteta u iznosu od 5% od procijenjene vrijednosti grubo završenog objekta (69.105,00 KM), pa šteta po ovom osnovu iznosi 3.455,00 KM. Vještak je naveo da je objekt dosta solidno izgrađen uz manje primjedbe u pojedinim fazama gradnje. Kako nije izneseno na koje faze gradnje se odnose primjedbe, a tužitelj nije izvodio radove na zidanju drugog sprata, to sud nije mogao potvrditi nedostatke koje je apelant iznio u protutužbi. Osim navedenog, sud se pozvao na odredbe člana 641. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da se, shodno toj odredbi, za odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora o djelu. Dalje, sud je naveo da je odredbom člana 616. ZOO-a propisano da naručitelj radova koji je izvođača na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem nakon isteka roka od jedne godine od učinjene obavijesti, ali može prigovorom protiv izvođačevog zahtjeva za isplatu istaći svoje pravo na sniženje naknade i naknadu štete.
11. U konkretnom predmetu, sud je utvrdio da je apelant više puta usmeno ukazivao tužitelju na nedostatke, ali nije dokazao da li je to bilo u zakonskom roku. Sud je, međutim, utvrdio da je apelant pismenom od 22. oktobra 2004. godine obavijestio tužitelja o nedostacima. Kako je protutužbu podnio 5. augusta 2008. godine, tj. ostvarivanje prava sudskim putem zatražio skoro četiri godine nakon što je izvođača (tužitelja) pismeno obavijestio, prestalo je njegovo pravo na ostvarivanje zaštite sudskim putem i zahtjev iz protutužbe odbijen je kao neosnovan. Sud je naveo da se taj rok ne može produžiti jer apelant nije, u skladu s odredbom člana 616. stav 2. ZOO-a, istakao prigovor sniženja naknade, pa ne može ni zahtijevati ni naknadu štete, a podnošenje protutužbe ne može zamijeniti prigovor sniženja naknade. S obzirom na to da je apelant kao naručitelj izgubio pravo zbog propusta da sudskim putem ostvari zaštitu, odbijen je kao neosnovan i zahtjev za naknadu vrijednosti radova zidanja pregradnog zida na prvom spratu. Dakle, osnovanost tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu zaključenog ugovora, te utvrdio da je zahtjev iz protutužbe neosnovan, zbog čega je zaključio da je apelant dužan tužitelju isplatiti iznos od 7.300,00 KM.
12. Sud je utvrdio da je neosnovan apelantov navod da zbog kašnjenja od pet mjeseci u izvođenju radova nije mogao useliti u kuću, zbog čega je po osnovu ugovora o najmu stana morao platiti najam za stan, a mjesečna zakupnima je iznosila 150,00 KM. Sud je utvrdio da su radovi po osnovu ugovora zaključenog između strana trebali biti gotovi do 2. maja 2004. godine. Iz procjene vrijednosti objekta od 11. jula 2004. godine proizlazi da je tada bilo završeno zidanje sprata, a što je potvrđeno i računom od 20. aprila 2004. godine, prema kojem je isporučen beton za ploču sprata. Stoga je sud zaključio da je zidanje sprata završeno najkasnije 11. jula 2004. godine, a ne s pet mjeseci zakašnjenja, kako navodi apelant. Kako su radovi završeni još u vrijeme ljeta, to, prema mišljenju suda, nisu mogli odložiti apelantovo preseljenje u kuću za još godinu dana, pa je taj dio protutužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.
13. Shodno utvrđenom, sud je dosudio tužitelju i zatezne kamate, u skladu s članom 324. ZOO-a, od momenta kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem obaveze, a ukoliko rok nije određen, od momenta kada ga je povjeritelj pozvao da izvrši obavezu. Kako rok za plaćanje cijene nije sadržan u ugovoru, sud je zaključio da tužitelju pripadaju kamate od 15. decembra 2004. godine kao od dana podnošenja tužbe.
14. Apelant je 18. marta 2010. godine izjavio žalbu, a tužitelj odgovor na žalbu 24. marta 2010. godine.
15. Kantonalni sud je (u sjednici Vijeća) donio Presudu broj 01 0 P 003495 10 GŽ od 4. juna 2010. godine, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak, za koji je dao obrazloženje koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da tužitelj nije bio u obavezi da napravi potporni zid, septičku jamu, ulazno stepenište, niti da uredi zemljište, pa je zaključio da je apelantov zahtjev da mu vrati vrijednost tih radova odbijen kao neosnovan. Prvostepeni sud je naveo da se voda u suterenu apelantove kuće nije pojavila zbog loše izvedenih radova, već zbog činjenice da nije bio postavljen krov, pa je nova hidroizolacija rađena na apelantov zahtjev i urađena je na identičan način kako je uradio tužitelj. Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije otklonio pukotine na plafonu već je nastavio sa zidanjem sprata, kao i da nije dovedena u pitanje statika objekta, za šta je nalaz dao vještak. Kantonalni sud je iz izjave samog apelanta zaključio da je nadzirao izvođenje radova i da je davao primjedbe i da se ništa nije moglo uraditi bez njegovog odobrenja. Kantonalni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na nedostatke koji su napravljeni u skladu s prvim ugovorom (iz 2003. godine) koji je zaključio s tužiteljem, a za koji je platio ugovorenu cijenu. Kantonalni sud je naveo da je, u skladu s članom 614. ZOO-a, naručitelj radova dužan izvršiti pregled radova čim se za to steknu uvjeti i o nedostacima bez odlaganja obavijestiti izvođača radova. Ako na poziv poslenika naručitelj radova to ne uradi i ne primi izvršeni rad, smatra se da je rad primljen. Za nedostatke nakon primanja posla, koji su uočljivi golim okom, poslenik više ne odgovara, osim ukoliko je znao za njih. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj završio radove na spratu kuće 20. aprila 2004. godine, kada je isporučen beton za ploču i kada je betonirao ploču, a apelant nije dokazao da je nakon toga bilo šta urađeno. Prema tome, tada su počeli teći rokovi za davanje primjedbi, a, prema navodima samog apelanta, radi se o vidljivim nedostacima. Sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da nije mogao useliti u kuću još pet mjeseci jer je utvrđeno da je nastavio graditi još jedan sprat, zbog čega mu je sud odbio zahtjev za naknadu štete za plaćenu stanarinu. Dakle, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZOO-a iz čl. 324, 616, 630. i 641.
17. Kantonalni sud je naveo da je član 209. ZPP pravilno primijenjen. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi o pristranosti sudije prvostepenog suda, jer za to apelant nije pružio dokaze, a ako su postojali razlozi za izuzeće sudije, apelant je trebao tražiti izuzeće. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je u toku postupka bila isključena javnost, da nema dokaza za lažno svjedočenje i svi dokazi za koje je sud odlučio da će izvesti izvedeni su i ocijenjeni, apelant je sam sebe zastupao i ispitao svjedoke i vještaka, a rokovi koji nisu poštovani u smislu dostave tužbe na odgovor i zakazivanja pripremnog ročišta i glavne rasprave ne utječu na zakonitost same odluke. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u dispozitivu.
18. Apelant je izjavio reviziju 16. jula 2010. godine, a tužitelj je dostavio odgovor na reviziju 25. augusta 2010. godine.
19. Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 P 001013 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, kojom je apelantovu reviziju djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem je apelantu odbijen protutužbeni zahtjev na način da je obavezao tužitelja da apelantu plati na ime naknade štete iznos od 3.455,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 2004. godine do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 979,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
20. U obrazloženju presudeVrhovni sud je naveo da je revizija djelimično osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je revizija neosnovana u dijelu koji se odnosi na povredu člana 209. ZPP, jer drugostepeni sud nije sankcionirao povredu člana 8. ZPP koju je počinio prvostepeni sud. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan navod da nižestepene presude ne sadrže jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama. Ocjenu dokaza i rezultata raspravljanja prvostepeni sud je obavio u skladu s članom 8. ZPP, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Dalje, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije bio dužan otvoriti raspravu radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, jer ponovno izvođenje dokaza ne bi dovelo do drugačije odluke. Polazeći od apelantovog protutužbenog zahtjeva, kao i utvrđenja nižestepenih sudova, koji su zasnovani na iskazima svjedoka i nalazu vještaka, slijedi da tužitelj nije prema ugovoru bio dužan izvesti radove za koje apelant tvrdi da ih je on morao uraditi kako bi spriječio nastanak veće štete. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije kasnio sa useljenjem u objekt zbog navodnog tužiteljevog kašnjenja u izvođenju radova.
21. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za naknadu štete. Pravilna primjena odredbe člana 616. stav 2. ZOO-a, koja se primjenjuje u uređivanju odnosa kod ugovora o djelu, te shodno odredbi člana 641. ZOO-a, primjenjuje se i kod ugovora o građenju kada je u pitanju odgovornost za nedostatke građevine, s obzirom na utvrđene činjenice, daje osnov apelantu da zahtijeva od tužitelja naknadu štete. Apelant je o nedostacima na kući obavijestio tužitelja 22. oktobra 2004. godine, a protutužbu je podnio 5. augusta 2008. godine. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 616. stav 2. ZOO-a, kojom je propisano da i nakon isteka roka iz stava 1. te odredbe naručitelj može prigovorom protiv izvođačevog zahtjeva za isplatu naknade istaći svoje pravo na naknadu štete. Pri tome je pogrešan stav nižestepenih sudova da zato što apelant nije tražio sniženje naknade ne može tražiti ni naknadu štete, budući da su to dva odvojena prava koja može postaviti istovremeno ili odvojeno jedan od drugog. Kako su nedostaci na apelantovom objektu posljedica tužiteljevog rada, te kako je uslijed njih na objektu nastala šteta u iznosu od 5% od procijenjene vrijednosti ili u novčanom iznosu od 3.455,00 KM, to je zahtjev za isplatu štete u smislu navedene zakonske odredbe osnovan, a preostali dio zahtjeva iznad tog iznosa neosnovan je jer apelant nije dokazao nastanak štete. Vrhovni sud je naveo da apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od 1. novembra 2004. godine, jer je tužitelj bio u obavezi da ispuni svoju obavezu do 30. oktobra 2004. godine, što nije uradio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant se žali na to da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključke redovnih sudova navodeći da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni propis, pogotovo u odnosu na činjenicu da je ugovor o građenju strogo formalni ugovor koji pretpostavlja odnosno zahtijeva određeni projekt ili projektnu dokumentaciju, a odstupanje od ugovora mora biti uz saglasnost naručitelja radova (apelanta). Apelant navodi da nije nikada dao takvu saglasnost. Dalje, apelant osporava dokaze koje je sud izveo i navodi da su dokazi išli u tužiteljevu korist, te nalaz vještaka kojeg je izabrala sutkinja, a koji je odugovlačio postupak, a da nije kažnjen. Također, apelant ističe da je presuda zasnovana na lažnom iskazu vještaka i svjedoka. Navodi da je Vrhovni sud samo djelimično usvojio njegov protutužbeni zahtjev, pri tome pogrešno prihvatajući katastrofalnu situaciju koju su utvrdili nižestepeni sudovi, tj. da tužitelj nije morao izvesti sve potrebne radove. Apelant navodi da je projektna dokumentacija koju je priložio u toku postupka nestala jer je sutkinja Vildana Osmanović isključila javnost, pa mu, kako apelant detaljno navodi: „(…) izvođač radova krade treći primjerak projektne dokumentacije koju je bio dužan vratiti i to konstatirati u građevinskom dnevniku, koji dakako nije ni vodio“, a što sve apelant dovodi u vezu s činjenicom da su sudovi prihvatili nalaz vještaka i iskaze svjedoka, što je dovelo do zaključka suda da tužitelj nije bio u obavezi izvesti određene radove. Apelant se žali na to da mu je protutužba odbijena zbog proteka samo sudu poznatog roka, a sudu je trebalo skoro četiri godine da mu dostavi tužbu na odgovor, što je utjecalo na dužinu cjelokupnog postupka. Osim toga, apelant osporava zaključak suda o završetku radova na kući, te ističe da je morao zaštititi dom i imovinu, zbog čega je „odradio neodrađeno“ i dovodio objekt u stanje useljivosti. Apelant ističe da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom zbog činjenice da su sudovi utvrdili „neki“ prekluzivni rok, pogotovo pred drugostepenim sudom, u skladu s članom 217. ZPP. Apelant navodi da je drugostepeni sud radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja morao zakazati raspravu, što nije učinjeno. Apelant navodi da su se svi sudovi stavili na stranu tužitelja i „građevinske mafije“, pogotovo drugostepeni sud kada je naveo da apelant nije predložio projektnu dokumentaciju kao dokaz. Apelant traži da Ustavni sud donese presudu kojom njegov protutužbeni zahtjev u cijelosti usvaja, a tužiteljevu tužbu odbija u cijelosti, da se utvrdi povreda člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da mu se isplati naknada u iznosu od 1.000,00 KM zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, te je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju, jer je presuda donijeta u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
24. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelacija treba da se odbije kao neosnovana u odnosu na dužinu postupka pred tim sudom, a u ostalom dijelu predlaže da Ustavni sud odluči prema stanju spisa predmeta.
25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant jako drsko iznosi mnoge neistine i da je apelacija neosnovana. Općinski sud navodi da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava i da ništa ne ukazuje na povredu pravičnog suđenja. Općinski sud ističe da odgovor na tužbu nije poslao u zakonskom roku jer se ne radi o hitnom predmetu i da se sud suočavao s velikim brojem predmeta, zbog čega rješava starije predmete i predmete hitne prirode. Osim toga, Općinski sud navodi da je apelant mogao podnijeti tužbu (povodom zahtjeva koji je postavio u protutužbi), bez obzira na tužiteljevu tužbu.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
Prestanak prava Član 616.
Naručilac koji je poslenika na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obavještenja.
Ali i po isteku tog roka naručilac može, ako je o nedostacima blagovremeno obavijestio poslenika, prigovorom protiv poslenikovog zahtjeva za isplatu naknade istaći svoje pravo na sniženje naknada i na naknadu štete.
Pojam Član 630.
Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
(1)Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
Odstupanje od projekta Član 633.
Za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca.
On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez takve saglasnosti.
Primjena pravila ugovora o djelu Član 641.
Ukoliko u ovoj glavi nije drukčije određeno, za odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, te apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
A)Utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog i procesnog prava
36. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluke redovnih sudova ističući da su nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te je, prema navodima iz apelacije, Vrhovni sud samo djelimično uvažio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant ističe da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbu člana 633. ZOO-a u vezi s članom 630. ZOO-a. Apelant navodi da su sudovi bazirali odluke na lažnim izjavama svjedoka i vještaka, te osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze, kao i da su se stavili na tužiteljevu stranu.
37. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja zašto su udovoljili tužiteljevom zahtjevu, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su prvostepeni odnosno Kantonalni sud u potpunosti odbili apelantov protutužbeni zahtjev kojim je apelant tražio naknadu za štetu zbog neizvođenja radova, nekvalitetno izvedenih određenih radova, kao i naknadu zbog kašnjenja, te su primijenili odredbe čl. 324, 616, 630. i 641. ZOO-a. Vrhovni sud je djelimično usvojio apelantov protutužbeni zahtjev, te je zaključio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu koji se ticao apelantovog prava na naknadu štete, odnosno da nije pravilna primjena odredbe člana 616. ZOO-a, jer ona daje pravo apelantu na naknadu štete, koja je utvrđena nalazom vještaka i nije uvjetovana apelantovim zahtjevom za sniženje cijene, kako su to tumačili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je u tom dijelu preinačio prvostepene presude dosudivši apelantu utvrđeni iznos.
39. Ustavni sud primjećuje da obrazloženja redovnih sudova, koja su donijeta nakon provedenog dokaznog postupka, a koja su konkretna i jasna, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da je apelant u konačnici odlukom redovnih sudova u dijelu u kojem je udovoljeno tužiteljevom tužbenom zahtjevu obavezan da tužitelju isplati precizirani iznos na ime duga po osnovu izvedenih građevinskih radova, dok je u pretežnom dijelu njegov protutužbeni zahtjev odbijen jer nije dokazao osnovanost svog protutužbenog zahtjeva. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode kao u apelaciji iznosio u žalbi i reviziji, te je ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, da su sudovi u dijelu u kojem je u potpunosti odbijen apelantov zahtjev dali svoja obrazloženja na tri instance (u vezi sa kašnjenjem u izvođenju radova), dok je Vrhovni sud u jednom dijelu utvrdio apelantovo pravo na naknadu štete, prema nalazu i mišljenju vještaka, te udovoljio apelantovom zahtjevu. Dakle, osim apelantovog nezadovoljstva konkretnim odlukama, Ustavni sud, s obzirom na primjenu relevantnih odredbi ZOO-a i ZPP na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje, ne može da nađe ništa što bi ukazalo na to da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili da utvrđeno činjenično stanje nije rezultat ocjene dokaza i dokaznog postupka.
40. Osim toga, imajući u vidu navod iz apelacije kojim apelant osporava nalaz vještaka „kojeg je izabrala sutkinja“, Ustavni sud podsjeća na to da je zakonom definiran postupak imenovanja vještaka, kao i da navodi apelacije ne upućuju na to da je bilo šta u vezi s postavljanjem vještaka bilo suprotno zakonskim odredbama. Ustavni sud zapaža da je apelant mogao tražiti i izuzeće vještaka, ako je za to bilo uvjeta propisanih zakonom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je vještak dostavio nalaz i mišljenje koji je apelant mogao osporiti i kojem je apelant, kako proizlazi iz prvostepene presude, samo paušalno prigovorio u odnosu na visinu utvrđene štete. Također, Ustavni sud uočava da je apelant imao mogućnost lično ispitati vještaka, postaviti mu određenja pitanja i osporiti njegov nalaz i mišljenje ukoliko je smatrao da je to potrebno.
41. U vezi s apelantovim navodom da su presude zasnovane na lažnim izjavama svjedoka, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda da je domaćim sudovima ostavljeno da procijene da li izjava određenog svjedoka treba da bude izjava na kojoj će bazirati svoju presudu. U dokaznom postupku sud razmatra sve dokaze pojedinačno i u svojoj međusobnoj povezanosti, pa je na osnovu sveukupnog utiska suda donijeta odluka u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant je nezadovoljan izjavama svjedoka na kojim je sud zasnovao odluke, ali nije ponudio nikakve dokaze da su izjave lažne, odnosno nije doveo u sumnju njihovu autentičnost ili vjerodostojnost niti u apelaciji pred Ustavnim sudom, kao ni u redovnom postupku u kojem je mogao ispitati svjedoke i dokazati suprotno ukoliko je imao relevantne dokaze i kontraargumente.
42. Apelant je naveo da nije imao mogućnost pristupa sudu i pravo na raspravu jer Kantonalni sud nije zakazao raspravu, zbog čega smatra da je član 217. ZPP u njegovom slučaju „neustavan“ i protivan Evropskoj konvenciji. Ustavni sud, međutim, podsjeća na to da je u skladu s odredbama člana 6. Evropske konvencije na državama ugovornicama da organiziraju svoj pravosudni sistem, kao i postupak, te u okviru cjelokupnog postupka i postupak žalbe. Ustavni sud primjećuje da je u postupku povodom žalbe Kantonalni sud donio odluku u sjednici Vijeća. Ustavni sud primjećuje da član 217. ZPP propisuje uvjete za održavanje rasprave pred drugostepenim sudom, koji u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, nisu bili ispunjeni, jer je, suprotno apelacionim navodima, Kantonalni sud zaključio da je u postupku pred prvostepenim sudom činjenično stanje pravilno utvrđeno. Ustavni sud zapaža da je navedeno potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda, koji se očitovao na apelantove navode iznesene u tom pogledu. Također, Ustavni sud zapaža da navedene činjenice u vezi s neodržavanjem rasprave pred drugostepenim sudom u takvim okolnostima ne predstavljaju kršenje prava zagarantiranih članom 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant tokom postupka uživao sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava, pri čemu je Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj otklonio nedostatke nižestepenih sudova (na način da je djelimično udovoljio apelantovom protutužbenom zahtjevu), a iz činjenica predmeta proizlazi i da nije izostala brižljiva ocjena dokaza, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom dijelu u cijelosti neosnovani.
43. Konačno, u pogledu iznesenih apelacionih navoda koji se tiču pristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju nije ukazao na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na to da su se sudovi „svrstali na stranu građevinske mafije“ i tužitelja načinom na koji su utvrdili činjenice i tumačili propise, te ocijenili dokaznu građu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da osim apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama, odnosno zaključkom u njima i paušalnih navoda o pristranosti sudova, koji je rezultat postupka kojim apelant nije zadovoljan, apelant nije pružio bilo kakve dokaze koje upućuju na pristranost suda. S obzirom na to, te imajući u vidu prethodna razmatranja, Ustavni sud iz predočene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije ni mogao pronaći bilo šta što upućuje na zaključak da su sudovi u apelantovom predmetu bili pristrani. Zbog navedenog, Ustavni sud nalazi da navodi o pristranosti sudije nemaju osnov, već su izraz apelantovog nezadovoljstva osporenim presudama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju principa nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelacione navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i navodnoj pristranosti suda.
B)Pravo na suđenje u razumnom roku
45. Apelant se žali na to da je postupak trajao neopravdano dugo, jer mu sud nije dostavio tužbu u rokovima propisanim ZPP, već je čekao skoro četiri godine, što je utjecalo na sveukupnu dužinu trajanja postupka.
a) Relativni principi
46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je tužitelj pokrenuo postupak tužbom od 15. decembra 2004. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 10. novembra 2011. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina, deset mjeseci i 26 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je predmet tužiteljevog tužbenog zahtjeva bila naknada duga, a apelant je protutužbom tražio naknadu zbog loše izvedenih radova i naknadu zbog kašnjenja, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.
50. Ustavni sud primjećuje da je dužini trajanja postupka u najvećem dijelu doprinio Općinski sud jer nije preduzeo niti jednu radnju u periodu od tri godine i skoro osam mjeseci. Od momenta kada je Općinski sud uzeo predmet u rad, Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili ažurni, da su relativno brzo donijeli odluke, te je cjelokupni postupak uključujući tri sudske instance trajao (od momenta dostavljanja tužbe na odgovor apelantu) tri godine. Ustavni sud primjećuje da je nakon preduzimanja prve procesne radnje postupak na sve tri instance završen u kraćem roku nego što je u početnoj fazi postupka prvostepenom sudu trebalo da pošalje tužbu na odgovor, iako je odredbama ZPP za tu procesnu radnju propisan rok od 30 dana. Međutim, činjenica da su sudovi kasnije bili ažurni ne opravdava to što je Općinski sud tri godine i osam mjeseci bio apsolutno neaktivan u apelantovom predmetu, što taj sud i ne spori u svom odgovoru na apelaciju, ali pokušava to da opravda velikim brojem predmeta i činjenicom da se u konkretnom slučaju nije radilo o hitnom predmetu. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, koju je prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1097/04 od 17. novembra 2005. godine), preopterećenost sudstva općenito se ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27). Međutim, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Imajući u vidu navedeno i činjenicu da u konkretnom slučaju Općinski sud nije prezentirao dokaze da je preduzeo korake na organiziranju svog rada kako bi postigao bolju efikasnost u radu, Ustavni sud smatra da su sudovi, konkretno Općinski sud, svojim potpunim nepostupanjem u periodu dužem od tri godine i skoro osam mjeseci doprinijeli dužini postupka koja se ne može smatrati opravdanom, čime je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
52. Apelant je tražio naknadu štete u iznosu od 1.000,00 KM zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava (2) navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM.
54. U konkretnom slučaju, iako je određivanje naknade nematerijalne štete Pravilima Ustavnog suda propisano samo kao mogućnost, Ustavni sud smatra da je potrebno, imajući u vidu činjenicu da je Općinskom sudu trebalo tri godine i osam mjeseci da dostavi tužbu na odgovor apelantu, a što je u odlučujućoj mjeri doprinijelo dužini postupka, da apelantu dosudi naknadu za utvrđeno kršenje njegovih prava. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantovog zahtjeva trajao šest godina i skoro devet mjeseci, apelantu se utvrđuje naknada u ukupnom iznosu od 950,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na imovinu
55. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje), o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje, te imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.
Pravo na dom
56. Apelant je osporio navedene presude ističući da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je spor nastao u vezi s dvostrano obaveznim ugovorom koji su potpisali apelant i tužitelj, te zbog neispunjenja preuzetih obaveza iz ugovora, tako da nema elementa koji upućuje na to da je navedenim postupkom na bilo koji način odlučivano o apelantovom pravu na dom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi svoje odluke kojim su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i djelimično usvojili apelantov protutužbeni zahtjev jasno i argumentirano obrazložili kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba i ocjene dokaza, pri čemu u okolnostima konkretnog predmeta ništa ne ukazuje na to da su odluke, odnosno cjelokupni postupak rezultat pristranosti suda.
58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da je postupak trajao nerazumno dugo, čemu je najviše doprinio prvostepeni sud kojem su trebale tri godine i osam mjeseci da dostavi tužbu na odgovor apelantu, a što je doprinijelo sveukupnoj dužini trajanja postupka.
59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom.
61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić