Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-314/12 (Ž. N.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Zastara
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
- Zakon o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Federacija BiH
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-314/12
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 314/12, rješavajući apelaciju Živka Nenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Nenića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 000925 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 000925 09 Gž od 31. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 000 925 07 P od 7. oktobra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Živko Nenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja kojeg zastupa Ljiljana Miljanović, advokat iz Doboja, podnio je 19. januara 2012. godine a potom 6. decembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zavedene pod istim brojem, protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 000925 10 Rev od 10. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 000925 09 Gž od 31. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 000 925 07 P od 7. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda kao i tužene Općine Zavidovići, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Zavidovići, zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 27. novembra 2014. godine, a Kantonalni i Općinski sud 1. i 2. decembra 2014. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 30. maja 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene Općine Zavidovići, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđivanja prava svojine i naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik stambenog objekta (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) površine 289,90 m², koji se nalazi u Zavidovićima, Naselje Grad, koji je izgradio 1990. godine i koji je s porodicom koristio do početka ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini (1992. godine), kada je izbjegao u inostranstvo, tako da je navedeni objekat ostao neuknjižen kod nadležnih upravnih organa tužene. Kako je iz više razloga bio prinuđen ostati u inostranstvu, zahtjev za povrat svoje nepokretne imovine, odnosno predmetnog objekta, je podnio 20. novembra 1998. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), koja je Odlukom broj 483-1981-1/1 od 25. jula 2000. godine potvrdila da je apelant na dan „1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog objekta i da može stupiti u posjed istog u roku određenom Zakonom o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 51/00, 56/01 i 24/03)“. Apelant je dalje naveo da se pismenim putem obraćao nadležnim organima tužene radi procjene štete, saznanja o licima koja su učestvovala u rušenju i paljenju njegovog objekta, ali da ga je MUP Ze-do kantona, PU Zavidovići (u daljnjem tekstu: PU Zavidovići) dopisom broj 08- 03/7-3-04-2-2714/07 od 17. maja 2007. godine obavijestila da u periodu od 1992. godine do 1995. godine nije prijavljen niti evidentiran slučaj rušenja ili otuđenja imovine u apelantovom vlasništvu, dok ga je Služba za upravu geodetskih i imovinskopravnih poslova i urbanizam dopisom broj 06- 14-1861/07 od 17. maja 2007. godine obavijestila da ovaj organ nije nadležan za procjenu ratne štete nastale kao posljedica ratnih dejstava i u drugim okolnostima u periodu od 1992. godine do 1995. godine na nekretninama koje nisu proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim. Apelant je stoga podnio prijedlog sudu, radi utvrđenja da je savjestan vlasnik i posjednik tog objekta i da se tužena obaveže da mu naknadi pričinjenu materijalnu štetu na njemu u iznosu od 137.659,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do presuđenja, te da mu naknadi troškove parničnog postupka prema priloženom troškovniku od 20. aprila 2009. godine u iznosu od 1.620,00 KM.
6. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 000 925 07 P od 7. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 P 000925 09 Gž od 31. maja 2010. godine, utvrđeno je da je apelant vlasnik objekta izgrađenog na nekretninama navedenim u kao izreci presude i u Izvještaju vještaka građevinske struke Daria Đonlića broj SV3-05-09 od 1. aprila 2009. godine, koji čini sastavni dio ove presude. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete u visini od 137.659,10 KM, potraživanja zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama sporno da li je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, budući da je tužena istakla prigovor zastarjelosti apelantovih potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U prvom redu odlučujući o apelantovom zahtjevu da je savjestan vlasnik i posjednik predmetnog objekta, Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza, posebno cijeneći nalaz vještaka geodetske struke, utvrdio da je nesporno da je apelant posjednik zemljišta na kojem se nalazi predmetni objekat, iskaza svjedoka saslušanih na apelantov prijedlog čije se kuće nalaze u blizini apelantovog objekta u kojima žive od 1962. godine, uvidom u urbanističku Saglasnost broj UTU-694/81 od 23. decembra 1981. godine, odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 483-1981-1/1 od 25. jula 2000. godine utvrdio da je apelant vlasnik predmetnog objekta, na temelju čega je apelantov zahtjev usvojen primjenom člana 25. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom odredbom zakona je propisano da osoba koja od svog materijala, svojim radom izgradi novu stvar stječe pravo vlasništva na njoj. Uvidom u nalaz vještaka Općinski sud je također utvrdio da taj objekat nije ucrtan u katastarskim planovima, niti je uveden u katastarski operat, te da je stoga apelant imao pravni interes da tužbom traži da se utvrdi pravo vlasništva na njemu kako bi mogao potraživati naknadu štete.
8. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete nastale na objektu, koji je temeljio na odredbi člana 172. stav 1. i člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je prvobitno ukazao da je odredbom člana 154. citiranog zakona propisano da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivicu, te da se za štetu bez obzira na krivicu odgovara i u drugim slučajevima predviđeni zakonom. Članom 172. stav 1. navedenog zakona je propisano da je pravno lice odgovorno za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, a članom 180. stav 1. da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica zbog akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu. Imajući u vidu izvedene dokaze i navedene odredbe ZOO, ovaj sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 172. stav 1. ZOO, jer apelant i nije tvrdio da mu je neki organ tužene prouzrokovao štetu u vršenju ili u vezi s vršenjem svoje funkcije, već da odgovornost tužene temelji na činjenici da svojim nečinjenjem tužena nije spriječila devastiranje njegovog objekta. S tim u vezi Općinski sud je utvrdio da apelant niti jednim pravno relevantnim dokazom nije dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između nastale štete koju je pretrpio i radnje tužene na temelju čega bi tužena, odnosno njeni organi, eventualno mogli biti odgovorni po osnovu krivice prema članu 154. stav 1. ZOO, niti da postoji neki drugi osnov odgovornosti tužene propisan st. 2. i 3. navedenog člana. Osim toga, iz iskaza svjedoka saslušanih na apelantov prijedlog, čije se kuće nalaze u blizini predmetnog objekta, proizlazi da su apelantov objekat uništili tokom ratnih dejstava nepoznati počinitelji, „koji je u toku rata koristila omladina za zabavljanje“. Dakle, što se tiče odgovornosti tužene za pričinjenu štetu apelantu Općinski sud je zaključio da ona ne postoji ni prema odredbi člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, jer apelant također niti jednim pravno relevantnim dokazom nije dokazao da je tužena taj apelantov objekat proglasila napuštenim, da je stavljen pod njenu upravu, niti da ga je dala na privremeno korištenje nekim licima u kojem slučaju bi eventualno postojala njena odgovornost. Prema tome, s obzirom da je na apelantu kao tužitelju bio teret dokazivanja odgovornosti tužene po nekim od osnova propisanih odredbama ZOO, Općinski sud je usvojio prigovor tužene zbog nedostatka pasivne legitimaciji prema odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 126. citiranog zakona.
9. Osim toga, Općinski sud je zaključio da, sve i da je utvrđeno da postoji odgovornost tužene za pričinjenu štetu apelantu, u konkretnom slučaju je shodno članu 376. stav 1. i 2. ZOO nastupila zastara apelantovog potraživanja, s obzirom da je citiranom odredbom ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a da u svakom slučaju navedeno potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, zbog čega je ocijenio osnovanim prigovor tužene o zastari ovog potraživanja. Ovakav stav sud je obrazložio činjenicom da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je apelant za štetu saznao već 1998. godine kada je podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica za vraćanje u posjed predmetnog objekta shodno Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma (20. novembra 1998. godine), u kojem je pod rubrikom „stanje objekta“ naveo „uništen“, te jer mu je Zaključkom Službe za upravu geodetskih i imovinskopravnih poslova broj 06-31-1552/02 od 23. decembra 2002. godine navedeni objekat vraćen u posjed, kada se apelant neposredno suočio s njegovim stanjem, a tužbu sudu je podnio 30. maja 2007. godine. Dakle, bez obzira koja se od ova navedena dva datuma smatraju momentom apelantovog saznanja za štetu, Općinski sud je apelantov zahtjev za naknadu štete odbio kao neosnovan zaključivši da je u konkretnom slučaju protekao i subjektivni i objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete. Također, iako je apelant uspio s prvi dijelom tužbenog zahtjeva Općinski sud je odbio kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, zaključivši da tužena nije dužna snositi troškove postupka, jer je nesporno da isključivo apelantovom krivnjom taj objekat nije uplanjen na vrijeme, zbog čega tužena nije dužna snositi troškove postupka utvrđivanja apelantovog prava vlasništva na njegovom objektu.
10. Kantonalni sud je u svojoj odluci ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Općinskog suda, istakavši da u potpunosti prihvata pravne stavove iznesene u prvostepenoj presudi, prvenstveno da ne postoji odgovornost tužene za štetu nastalu na apelantovom objektu, s razlozima te presude u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da apelant smatra da je tužena odgovorna za pričinjenu štetu na tom objektu, da osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude tvrdeći da je šteta na njegovom objektu nastala dijelom ratnih dešavanja, a dijelom nakon tih dešavanja, zbog čega smatra da je tužena bila dužna da objekat čuva kako u ratu tako i nakon rata sve dok mu nije predat u posjed 2002. godine. S tim u vezi ovaj sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada je apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete odbio primijenivši odgovarajuće odredbe ZOO koje uređuju pitanje naknade štete, jer apelant nije dokazao da je tužena odgovorna za nastalu štetu, odnosno jer nije dokazao da je su njegove nekretnine – predmetni objekat bio stavljen pod upravu tužene, u kojem slučaju bi mu eventualno pripadalo pravo na naknadu štete od tužene nastale u periodu od stavljanja objekta pod njenu upravu, do trenutka njegovog vraćanja u posjed vlasniku – apelantu shodno odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94), odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), odnosno jer postoji pasivna legitimacija tužene. Zbog toga što je zaključio da ne postoji odgovornost tužene za pričinjenu štetu apelantu, ovaj sud nije obrazlagao njegove navode kojim osporava prvostepenu presudu vezano za zastaru prava na naknadu štete, niti u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, s obzirom da je u cijelosti prihvatio zaključak Općinskog suda i razloge date u prvostepenoj presudi koje apelantovi navodi iz žalbe nisu doveli u sumnju, pa je primjenom člana
226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 42 0 P 000925 10 Rev od 10. novembra 2011. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Apelant je revizijom ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, navodeći da je osnov njegovog tužbenog zahtjeva na kojem zasniva odgovornost tužene za nastalu štetu propuštanje njene obaveze i dužnosti da spriječi akte nasilja, devastiranja i uništavanja njegove imovine. Smatra da je tužena propustila brinuti se o imovini raseljenih lica i izbjeglica, odnosno da svoje zadatke nije obavljala savjesno i odgovorno zbog čega je nečinjenjem omogućila uništavanje njegovog objekta (posebno imajući u vidu činjenicu da se on nalazi u centru grada), što predstavlja krivično djelo u kojem slučaju za pričinjene štetne posljedice ne postoji zastara. U vezi s ovim apelantovim navodima Vrhovni sud smatra da se zastarjelost njegovog zahtjeva za naknadu štete iz osnova odgovornosti treba cijeniti prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbi člana 376. ZOO, kako su to pravilno izvršili nižestepeni sudovi, jer se po ocjeni ovog suda duži rok zastarjelosti naknade štete sadržan u odredbi člana 377. ZOO, u odnosu na nastalu štetu iz osnova člana 172. ZOO mogao primijeniti samo za slučaj da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom odgovornog lica organa za čiji rad odgovara tužena, što apelant i ne tvrdi, tako da je neosnovano njegovo pozivanje na primjenu dužeg roka zastarjelosti. Ne postoji mogućnost primjene dužeg roka zastarjelosti za slučaj da je šteta nastala krivičnim djelom lica za čije radnje ne odgovara tužena, sve i da je to utvrđeno osuđujućom presudom krivičnog suda, u kojem slučaju bi se ovaj rok zastarjelosti primijenio samo u odnosu na osuđena lica koja bi za pričinjenu štetu odgovarala, a među koja ne spada tužena. Vrhovni sud je također zaključio da bi ovi apelantovi revizioni navodi imali svoje uporište samo za slučaj da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na učinioca krivičnog djela, da je u odnosu na počinioca pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i njegova odgovornost za učinjeno djelo, ili pak u slučaju da postoje procesne smetnje zbog kojih je apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela pokrene i okonča krivični postupak, tako da parnični sud, rješavajući o istaknutom prigovoru zastare, utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, u kojem slučaju bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite prava oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, primijenila pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377. ZOO. Međutim, kako je u konkretnom slučaju nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka, navedena mogućnost nije niti postojala, jer za tuženu ne predstoji odgovornost za nastalu štetu koju izvrši lice radnjama izvršenja koja se ne mogu podvesti pod osnov odgovornosti sadržan u odredbi člana 172. ZOO. Iznoseći tvrdnje da su njegov objekat u toku ratnih dešavanja koristila treća lica „mudžahedini“, da je kuća zapaljena, da su izvađeni prozori i vrata, sve s namjerom da se spriječi njegov povratak, a koje činjenice su morale biti poznate organima tužene i policiji, Vrhovni sud ističe da apelant na takav način iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj zaključak što uključuje prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se po ocjeni ovog suda, saglasno članu 240. stav 2. ZPP-a, revizija ne može izjaviti. Dakle, Vrhovni sud smatra da pobijana presuda nema nedostataka na koje apelant ukazuje revizijom, a ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je primjenom člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova, člana 376. stav 1. ZOO u pogledu odluke o zastari njegovog potraživanja, a da pri tome nije prihvaćen njegov prijedlog kojim obrazlaže apsolutnu zastaru kao duži rok primjenom člana 377. ZOO, te koji je odbijen kao neosnovan. Takav stav sudovi su obrazložili na način „da su navode apelanta mogli prihvatiti samo u slučaju da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom odgovornog lica za čiji rad odgovara tužena u skladu sa članom 172. ZOO“. Apelant smatra da je tužena odgovorna za pričinjenu mu štetu na tom objektu, jer nije poduzela radnje na zaštiti njegove imovine nakon što ju je s porodicom napustio zbog ratnih dešavanja, a koja mu je, kako ističe, „grubo oduzeta u ratu od strane mudžahedina koji su uselili u kuću, devastirali je a potom zapalili, što smatra krivičnim djelom koje ne zastarijeva“. Dakle, redovni sudovi su na konkretnu situaciju, na sve tri instance, jedinstveno protumačili i pogrešno primijenili odredbe ZOO-a o zastari potraživanja naknade štete, ne osvrćući se i ne primjenjujući odredbe Dejtonskog sporazuma i to Aneksa broj 7, člana I Prvog poglavlja, koji definiše pravo izbjeglih i raseljenih lica na povrat imovine i na kompenzaciju imovine koja se ne može vratiti, što je kako navodi isticao u reviziji. Stoga, apelant predlaže da se apelacija usvoji i donese odluka o meritumu, uz utvrđenje obaveze tužene da mu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 137.659,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovima postupka, jer smatra da su sudovi bili dužni voditi računa da se radi o ratnim dešavanjima i međunacionalnoj netrpeljivosti, te „da u slučaju da je bilo potrebno vođenje krivičnog postupka, skoro niko od oštećenih ne bi mogao dobiti naknadu za uništenu imovinu, budući da postupci, uglavnom, nisu vođeni“.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je suprotno apelantovim navodima u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.
14. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer smatra da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava, te da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred tim sudom bio nepravičan, pa samim tim da ne postoje ni povrede ljudskih prava na koja se apelant poziva.
15. Općinski sud je naglasio da su navodi iz apelacije bili predmet odlučivanja na tri sudske instance, te da se u apelaciji ne iznose nikakvi novi detalji. Stav Općinskog suda je da su osporene odluke pravilne i zakonite, te da nema povreda apelantovih prava pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstarcijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Član 360. st. 1. i 2.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. […] Član 377.
1. Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
2. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
3. Isto važi iza zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42.0 P 000925 10 Rev od 10. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 19. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su prekršena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora bila naknada materijalne štete nastale na apelantovom objektu, dakle, da je predmet građanskopravne prirode u kojem je odlučivano o apelantovim pravima zbog čega je član 6. Evropske konvencije primjenljiv.
25. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno utvrdili da je nastupila zastara potraživanja u skladu s članom 376. ZOO, a trebali su primijeniti član 377. ZOO.
26. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s sobzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu ustavnih prava apelanata zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja kuće apelanata. Imajući u vidu specifične okolnosti navedenog predmeta (apelantima je 1993. godine miniranjem uništena imovina koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice, apelanti su se u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije je li u svezi s navedenim događajima pokrenuta istraga, navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti na navedene okolnosti, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili, niti je istraga pokrenuta) zbog čega proizlazi da su se apelanti obraćali nadležnim tijelima tražeći pokretanje istrage, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2763/09 utvrdio da je postojala pozitivna obveza RS-a da pokrene istragu zbog sumnje da je izvršeno krivično djelo u kojem je apelantima uništena imovina, te da je nepostupanje u ovom smislu dovelo do kršenja prava apelanata na imovinu i obaveze RS-a da naknadi štete apelantima.
29. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi Evropski sud, Ante Baničević i Marija Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev navodeći, između ostalog (stav 35. odluke Evropskog suda), „da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu“.
30. Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da, „iako član 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.
31. Dovodeći u kontekst navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant tužbeni zahtjev nadležnom sudu podnio radi utvrđivanja prava svojine i naknade štete na nekretninama koje su uništili tokom ratnih dejstava nepoznati počinitelji. U konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage u vezi s uništavanjem njegovog objekata, niti da je predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je šteta nastala kao posljedica uništavanja objekta, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud dao odgovor na ove apelantove navode, ukazujući da apelant na takav način iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj zaključak što uključuje prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se, po ocjeni tog suda, primjenom člana 240. stav 2. ZPP-a revizija ne može izjaviti. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant niti u apelaciji ne iznosi navode, niti dokaze u smislu da se obraćao institucijama vlasti u vezi s pokretanjem istrage u njegovom slučaju.
32. Ovakav stav Ustavni sud je zauzeo i u svojoj Odluci broj AP 3408/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3408/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je rješavao slično činjenično i pravno pitanje - zastara potraživanja naknade materijalne štete za uništene objekte 1993. godine, koji su redovni sudovi odbili shodno odredbi člana 376. ZOO, budući da apelanti ni u tom predmetu nisu dokazali da su tražili pokretanje krivične istrage iako su, prvobitno, tvrdili da je imovina uništena zbog terorističkog akta. Ustavni sud je utvrdio da nema proizvoljnosti u ovakvom zaključku redovnih sudova, te je apelaciju odbio kao neosnovanu.
33. Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja apelantovog prava i postojanja pozitivne obaveze državnih tijela za postupanje u smislu zaključaka iz predmeta broj AP 2763/09 zavisi o specifičnim okolnostima karakterističnim za svaki predmet pojedinačno. Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu nisu pronađene, te da nema osnove za primjenu stavova iz predmeta broj AP 2763/09. Nasuprot tome, u konkretnom predmetu apelant je tužbu podnio pet godina nakon što je istekao opći zastarni rok, dakle, i u konkretnom predmetu, kao i u citiranom predmetu Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nije podnio u općem zastarnom roku apelant se stavio u situaciju u kojoj se izložio opasnosti da će nastupiti zastara u odnosu na njegovu građansku tužbu, a što se u konkretnom slučaju i dogodilo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 376. ZOO propisan zakonski rok u kojem zastarijeva potraživanje naknade prouzrokovane štete, čijim se protekom gubi mogućnost da sudskim putem zahtijeva prinudno ostvarenje prava. Dakle, uzimajući u obzir navedeno i stavove Evropskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske, stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3408/10, opći zastarni rok od pet godina je propisan odredbama ZOO. U konkretnom slučaju apelant je za štetu saznao 20. novembra 1998. godine kada je podnio zahtjev CRPC-u za vraćanje predmetnog objekta (u kojem je u rubrici „stanje objekta“ naveo „uništen), a tužbu sudu je podnio tek 30. maja 2007. godine, dakle protekom općeg zastarnog roka od pet godina propisanog članom 376. ZOO. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. ZOO, pri čemu su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode u vezi s primjenom odredbe člana 377. ZOO i dali razloge zašto se ona ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
34. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim postupanje redovnih sudova, koji su primjenom člana
172. ZOO odbili kao neosnovane apelantove navode da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 376. stav 1. ZOO, odnosno jer nije prihvaćen njegov prijedlog da su su u konkretnom slučaju bili dužni da primijene odredbu člana 377. ZOO. Da nije postojala mogućnost primjene citirane odredbe zakona na koju se apelant poziva u apelaciji, jasno proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, jer šteta nije nastala krivičnim djelom tužene ili njenog organa u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, te jer apelant nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između nastale štete koju je pretrpio na predmetnom objektu i radnje tužene. Ustavni sud također smatra da nije postojala mogućnost odgovornosti tužene ili njenih organa za štetu pričinjenu apelantu, što nesporno proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka sudova, jer tužena apelantov objekat koji je napustio tokom ratnih dešavanja u BiH nije proglasila napuštenim, niti ga je stavila pod svoju upravu u smislu relevantnih zakonskih odredbi, kako su to obrazložili redovni sudovi, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode smatra neutemeljenim.
35. Apelant navodi da su sudovi odlučili „ne osvrćući se i ne primjenjujući“ odredbe Dejtonskog sporazuma, i to Aneksa broj 7, člana I Prvog poglavlja, koji definiše pravo izbjeglih i raseljenih lica na povrat imovine i na kompenzaciju imovine koja se ne može vratiti. Ustavni sud ukazuje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7, i imaju pravo da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u okolnostima konkretnog predmeta proizlazi nesporna činjenica da je apelantu omogućeno da imovinu koju je napustio za vrijeme ratnih dešavanja na osnovu Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 483-1981-1/1 od 25. jula 2000. godine i Zaključka Službe za upravu geodetskih i imovinsko pravnih poslova broj 06-31-1552/02 od 23. decembra 2002. godine vrati u posjed, ali da je apelant nezadovoljan zbog stanja u kojem se ta imovina nalazi podnio tužbu radi naknade štete. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelantu, dakle, u skladu s odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica i zaključkom nadležnog upravnog organa vraćena njegova imovina, a da je protekom više od pet godina podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete, i taj postupak je kako je u prethodnim tačkama navedeno, proveden po procesnim pravilima Zakona o parničnom postupku uz relevantnu primjenu odredaba ZOO, tako što je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama u kojima su sudovi odlučivali u okviru apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva radi naknade štete, nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
37. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
39. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
40. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). Apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.
41. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine, CH/9750, Rajić, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine, CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda da je diskriminiran, nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze i argumente koji bi ukazivali na to kako je on zbog spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju ili drugom statusu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantove uopštene tvrdnje o diskriminaciji bez dostave bilo kakve relevantne dokumentacije onemogućuju Ustavni sud da ispituje navode o diskriminaciji, a navodna povreda prava na nediskriminaciju ni na koji način ne proizlazi iz osporenih odluka redovnih sudova.
43. S obzirom na navedeno, kao i zaključak u vezi s navodnim povredama člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, kao i o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
44. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO u osporenim odlukama iscrpno obrazložili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neutemeljen zbog zastare potraživanja, odnosno jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
46. Na temelju člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić