Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4252/11 (A. L.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku · čl. 115
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4252/11
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4252/11, rješavajući apelaciju Abida Ljubijankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Abida Ljubijankića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 011951 11 Rev od 18. augusta 2011. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Abidu Ljubijankiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Ljubijankića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 011951 11 Rev od 18. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 004138 08 Gž od 15.
marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj B.P. 92/02 od 24. juna 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abid Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Suljo Delić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 011951 11 Rev od 18. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 004138 08 Gž od 15. marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj B.P. 92/02 od 24. juna 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda zatraženo je 18. septembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra 2014. godine, Kantonalni sud 1. oktobra 2014. godine, a Općinski sud 10. oktobra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.528/90 od 12. septembra 1991. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja H. Lj. (apelantovog prednika) od 26. jula 1990. godine (preciziran 12. septembra 1991. godine), kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan darovni ugovor koji je 9. jula 1990. godine zaključio s tuženim S. Lj. i kojim mu je darovao nekretnine pobliže označene u izreci presude, zbog toga što je tuženi tužitelja na prevaran način doveo u zabludu u pogledu predmeta ugovora, tj. nekretnina (parcele) koje mu daruje.
6. Rješenjem Osnovnog suda u Bosanskoj Krupi broj P.528/90 od 3. septembra 1990. godine usvojen je tužiteljev prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom se zabranjuje tuženom uknjiženje i otuđenje sporne parcele, te bilo kakva gradnja na parceli, a privremena mjera će važiti do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.
7. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-138/97 od 16. septembra 1997. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda od 12. septembra 1991. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Rješenjem Općinskog suda u Bužimu broj P-249/97 od 13. marta 1998. godine usvojen je prijedlog tuženog za stavljanje van snage izdate privremene mjere po rješenju nadležnog suda od 3. septembra 1990. godine, te navedeno da će se konačno o privremenoj mjeri odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari u predmetnoj parnici.
9. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž. 202/98 od 9. jula 1998. godine odbijena je žalba tužitelja (apelanta i ostalih pravnih sljednika iza umrlog prvobitno označenog tužitelja) kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje od 13. marta 1998. godine.
10. Presudom Općinskog suda u Bužimu broj P-249/97 od 28. maja 2001. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja (apelanta i ostalih tužitelja) podnesen protiv tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan sporni darovni ugovor zaključen između H. Lj. i tuženog S. Lj. Dalje je odlučeno da se odbija kao neosnovan i prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom se traži zabrana otuđenja, iznajmljivanja i korištenja sporne parcele. Također, tužitelji su obavezani da naknade troškove postupka u iznosu od 4.830,00 KM.
11. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-716/01 od 28. marta 2002. godine uvažena je žalba tužitelja i prvostepena presuda od 28. maja 2001. godine ukinuta, a predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
12. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj B.P. 92/02 od 24. juna 2008. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (preciziran u zapisniku suda 28. januara 2007. godine) kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan sporni darovni ugovor, slijedom čega se izvršena uknjižba spornih nekretnina ima brisati s imena tuženog S. Lj., a tuženi S. Lj. je dužan sagrađene objekte s predmetnih nekretnina srušiti i odvesti srušeni građevinski materijal. Presudom su tužitelji obavezani naknaditi tuženima troškove postupka u iznosu od 5.872,20 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da darodavac nije bio u zabludi prilikom zaključenja spornog darovnog ugovora, niti da je tuženi S. Lj. djelovao prevarno i nemarno prema darodavcu H. Lj. u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (čl. 11, 12, 64. i 65; u daljnjem tekstu: ZOO) i Općeg građanskog zakonika (čl. 946. i 948; u daljnjem tekstu: OGZ), koji se u nedostatku materijalnih propisa u vezi s darovanjem primjenjuje kao pravno pravilo. Slijedom navedenog je zaključeno da je neosnovan i zahtjev tužitelja u smislu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima (član 33) u pogledu prava prijenosa vlasništva i knjiženja sporne parcele. Odluka o troškovima postupka je donesena primjenom odredbi člana 386. stav 1. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 004138 08 Gž od 15. marta 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 24. juna 2008. godine. Odbijen je kao neosnovan i zahtjev tuženih za naknadu troškova na ime sastava žalbe u iznosu od 700,00 KM.
14. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da zabluda, ukoliko postoji, predstavlja manu volje zbog koje je ugovor, zaključen pod zabludom, rušljiv u smislu odredbe člana 111. ZOO-a. Kada je ugovor rušljiv, prema odredbi člana 112. stav 1. navedenog Zakona, ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se takav ugovor poništi, dok je odredbom člana 113. istog Zakona određeno kakve su posljedice poništenja ugovora, a u članu 115. tog Zakona određen je i sadržaj odgovornosti zbog poništenja ugovora. S tim u vezi, Kantonalni sud je konstatirao da u konkretnom slučaju prednik apelanata nije tražio poništenje spornog ugovora, već utvrđenje njegove ništavnosti, te da je odredbom člana 103. stav 1. ZOO-a određeno da su ništavni ugovori koji su zaključeni protivno Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima i moralu društva. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su različiti razlozi predviđeni kao osnov za poništenje i ništavnost ugovora, kao i posljedice, pa kad postoje razlozi koji govore o tome da se ugovor može poništiti onda se ne može s uspjehom tražiti utvrđenje takvog ugovora ništavnim. Budući da su tužitelji zatražili da se rušljiv ugovor utvrdi ništavnim, takav zahtjev, prema ocjeni drugostepenog suda, nema osnov jer apelant i ostali tužitelji nisu dokazali postojanje činjenica koje bi govorile o razlozima za ništavnost, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Pri tome, to što se prvostepeni sud nije pozvao na odredbe ZOO-a koje govore o poništenju i ništavnosti ugovora, već je zaključio da darodavac nije bio u zabludi, ne utječe, prema ocjeni Kantonalnog suda, na zakonitost osporene prvostepene presude. Kako je brisanje uknjižbe izvršene na osnovu spornog ugovora o darovanju, kao i rušenje objekata zatraženo kao posljedica ništavnosti tog ugovora, a s obzirom na to da zahtjev za utvrđenje ništavnosti nije usvojen, Kantonalni sud je zaključio da se nije ni mogao usvojiti zahtjev za brisanje uknjižbe i uklanjanje objekata. Na kraju je navedeno da žalbeni razlozi koji ukazuju na to da je darodavac bio u zabludi kao i na prevarno postupanje daroprimca, i u vezi s tim na nedostatke u razumljivosti prvostepene presude, nemaju značaj za zakonitost odluke kojom je tužbeni zahtjev odbijen.
15. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 011951 11 Rev od 18. augusta 2011. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta i ostalih tužitelja – revidenata izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 15. marta 2011. godine. Odbijen je i zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.052,50 KM.
16. U obrazloženju revizione presude navedeno je da je, suprotno tvrdnjama revidenata, drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pa nije prihvatljiv prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s članom 231. ZPP. Dalje je navedeno da obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke. Ti razlozi, prema ocjeni revizionog suda, nisu neodređeni, paušalni i nejasni, kako neosnovano prigovaraju apelant i ostali tužitelji – revidenti. Također je navedeno da je neprihvatljiva tvrdnja apelanta i ostalih revidenata da se drugostepeni sud, navedenim razlozima iz svoje odluke, upustio u raspravljanje o činjenicama utvrđenim u prvostepenom postupku i da je, shodno tome, bio dužan zakazati raspravu u skladu s odredbom člana 217. stav 2. ZPP. Naime, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud, spornim dijelom obrazloženja svoje odluke, nije izrazio sumnju u pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, već je samo izrazio stav iz sudske prakse prema kojem ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava kad je sud zasnovao svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, ukoliko bi i uz primjenu materijalnopravne odredbe, koju je trebalo primijeniti, valjalo donijeti istu odluku.
17. Također je istaknuto da nije prihvatljiv revizioni prigovor prekoračenja tužbenog zahtjeva u okviru drugostepenog suda. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud, prema ocjeni revizionog suda, nije sudio ni izvan ni preko postavljenog tužbenog zahtjeva, niti je svoju odluku zasnivao na drukčijem činjeničnom osnovu od onog na koji su se pozvali apelant i ostali tužitelji. Okolnost da je drugostepeni sud svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovao na drugačijim pravnim razlozima u odnosu na razloge prvostepenog suda ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da bi, upravo suprotno pravnom rezoniranju apelanata, tužbeni zahtjev bio prekoračen da su redovni sudovi povodom zahtjeva za utvrđivanje ništavnosti spornog ugovora taj ugovor i poništili. Dakle, zaključeno je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se ne može tražiti utvrđenje ništavnosti ugovora na osnovu razloga rušljivosti ugovora (čl. 103. i 112. ZOO-a). Prevara, na kojoj apelant i ostali tužitelji zasnivaju tužbeni zahtjev, prema ocjeni Vrhovnog suda, razlog je rušljivosti, a ne ništavnosti ugovora, pa je tužbeni zahtjev morao glasiti samo na poništenje, a ne na utvrđenje ništavnosti spornog darovnog ugovora, kako je pravilno zaključio drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, u revizionoj presudi odlučeno je primjenom odredbe čl. 248. i 397. stav 1. ZPP u vezi s članom 387. stav 1. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda 18. augusta 2011. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, prvenstveno, ukazao na nerazumnu dužinu trajanja parničnog postupka. Dalje je istakao da je drugostepenom i revizionom presudom, pored prekoračenja tužbenog zahtjeva, a što je u direktnoj suprotnosti s odredbom člana
2. ZPP, povrijeđen i princip zabrane reformatio in peius iz člana 230. navedenog Zakona, jer je navedenim presudama bez otvaranja rasprave povodom žalbe (isključivo apelanta) odlučeno o tužbenom zahtjevu zbog drugačijeg činjeničnog osnova, bez izvođenja bilo kakvih dokaza, i prema drugom materijalnopravnom propisu od onog koji je naveden u prvostepenoj presudi. Zbog navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da proglasi osporenu odluku Vrhovnog suda nevažećom i vrati slučaj na ponovni postupak sudu koji je donio presudu. Ujedno, apelant je tražio da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, koja su važila u vrijeme podnošenja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
19. U pogledu apelantovih navoda u vezi s nerazumnom dužinom trajanja parničnog postupka, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se radilo o događanjima vis maior, a ticali su se:
a) ratnih dešavanja na prostoru tog suda kada je spis ostao u zgradi tadašnjeg Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi, koji se nalazio na „suprotnoj neprijateljskoj strani“, pa se nije moglo raditi na njemu u to vrijeme (1992˗1995. god.); b) reorganizacije administrativnog i pravnog sistema Unsko-sanskog kantona poslije rata (1996/1997. god.) u vezi s formiranjem Općine, a time i Općinskog suda u Bužimu; c) reorganizacije u pravosudnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine, ukidanja Općinskog suda u Bužimu i vraćanja nadležnosti Općinskog suda u Bosanskoj Krupi i za područje Bužima (2003-2005. god.), te ponovna preuzimanja spisa predmeta od tog suda u nadležnost i rad. Također je navedeno da su na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom do donošenja presude od 24. juna 2008. godine, osim navedenih vis maior okolnosti, utjecale i druge okolnosti, kao što su složenost spora i problematika slučaja, smrt darodavca (30. maja 1992. godine), naknadno proširivanje tužbe u subjektivnom smislu na obje strane u postupku, različitost sudskih odluka koje su prethodile prvostepenoj odluci od 24. juna 2008. godine, kao i postupanje stranaka u postupku koje su koristile sva dopuštena pravna sredstva u smislu ostvarivanja interesa svoje strane. U odnosu na navode apelacije koji se tiču merituma spora, Općinski sud je istakao da ostaje pri mišljenju i stavu iz prvostepene odluke od 24. juna 2008. godine, navodeći da nema pravo da komentira kasnije odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda u konkretnoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, Općinski sud je istakao da navodi apelacije nemaju osnova niti uporišta, barem što se tiče postupka provedenog u tom sudu, jer je postupak proveden na transparentan, legalan i zakonit način, pa je predloženo da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri svom pravnom stanovištu navedenom u drugostepenoj odluci od 15. marta 2011. godine i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Također je navedeno da je taj sud sve svoje odluke vezane za konkretan predmet donio u razumnom roku.
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenoj revizionoj odluci od 18. augusta 2011. godine obrazložio zašto smatra da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja neosnovan i zbog čega je revizija odbijena. U tim smislu je Vrhovni sud istakao da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 64.
Zabluda lica preko koga je strana izjavila svoju volju smatra se isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje.
Član 65.
(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
(2) Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete.
(3) Ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
(4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 112.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
Član 115.
Ugovarač na čijoj je strani uzrok rušljivosti odgovoran je svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka rušljivosti ugovora.
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 230.
Drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 18 0 P 011951 11 Rev od 18. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 7. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku koji je okončan osporenom Odlukom Vrhovnog suda broj 18 0 P 011951 11 Rev od 18. augusta 2011. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelacijom se ukazuje i na to da je parnični postupak trajao neprihvatljivo dugo, pa je Ustavni sud te apelantove navode protumačio kao ukazivanje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo razmotriti taj apelantov prigovor.
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud primjećuje da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 26. jula 1990. godine, a da je konačna odluka donesena 18. augusta 2011. godine. S obzirom na navedeno, tj. da je parnični postupak pokrenut prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije (14. decembar 1995. godine), Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju može ispitati period od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja odluke Vrhovnog suda, dakle period od 15 godina i nešto više od osam mjeseci.
34. Međutim, Ustavni sud smatra da se prilikom ispitivanja razumnosti vremena koje je nastupilo nakon datuma stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije mora uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi Evropski sud, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56. stav 53; Styranowski v. Poland, 28616/95 ECHR 1998-VIII). Uzimajući u obzir i period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao i period nakon stupanja na snagu, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak radi utvrđenja ništavnosti darovnog ugovora trajao duže od 21 godinu.
c) Analiza dužine trajanja postupka
35. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ukazao, između ostalog, na složenost postupka kao jedan od razloga koji su doprinijeli dužini trajanja postupka pred tim sudom, kao i postupku u cjelini. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su se redovni sudovi od dana podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude od 24. juna 2008. godine bavili pitanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva kroz ocjenu dokaza koje su stranke predlagale tokom postupka, u smislu utvrđivanja pravno relevantne činjenice je li darodavac bio u zabludi ili ne prilikom zaključenja spornog darovnog ugovora, čije je utvrđivanje ništavnosti bilo predmet spora u konkretnom slučaju. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje i na činjenicu da je upravo ocjena dokaza u pogledu utvrđivanja volje darodavca, kao i same sporne parcele kao predmeta darovanja, bila razlog što je predmetni parnični postupak u dva navrata (rješenjima Kantonalnog suda od 16. septembra 1997. godine i 28. marta 2002. godine) bio vraćan na ponovni postupak prvostepenom sudu. Na drugoj strani, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci od 15. marta 2011. godine potvrdio navedenu prvostepenu odluku Općinskog suda od 24. juna 2008. godine, ali ne iz pravnih razloga koje je naveo prvostepeni sud, tj. da apelant i ostali tužitelji nisu dokazali da je darodavac bio u zabludi prilikom zaključenja spornog darovnog ugovora, već je svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovao na drugačijim pravnim razlozima, smatrajući da se razlozima navedenim u tužbi ne može tražiti ništavnost spornog ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. Takav stav drugostepenog suda potvrdio je kao pravilan i Vrhovni sud u svojoj odluci od 18. augusta 2011. godine. Dakle, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili, u odlukama osporenim apelacijom, da sporno pitanje nije pitanje ocjene dokaza u pogledu utvrđivanja postojanja zablude, odnosno volje darodavca, već pitanje primjene materijalnog prava u vezi sa samom prirodom postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, te njegove osnovanosti u kontekstu razloga navedenih u tužbi i onoga što se njome traži (utvrđivanje ništavnosti). S obzirom na pravno pitanje koje je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koje se praktično svodi na tumačenje odredaba ZOO-a i ZPP, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
36. Osim složenosti predmetnog spora i problematike slučaja, Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju pozvao i na vis maior okolnosti (rat, te reorganizacija administrativnog i pravnog sistema u Unsko-sanskom kantonu i Federaciji Bosne i Hercegovine), ističući da su one u najvećoj mjeri doprinijele dužini trajanja postupka pred tim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ne spori da su okolnosti koje je Općinski sud naveo nesumnjivo utjecale na djelotvornost u konkretnom slučaju. Međutim, kada je u pitanju period koji spada u ratione temporis nadležnost Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je 2003. godine stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku. Tim zakonom su, s ciljem efikasnijeg vođenja postupka, jasno propisani rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzmu pojedine procesne radnje u postupku. Također, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. Ustavni sud napominje da je Evropski sud u toj svojoj odluci zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da se razlozi koje je naveo Općinski sud ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u ukupnom periodu dužem od 21 godinu u predmetu koji se odnosio na utvrđivanje ništavnosti darovnog ugovora, a da se pri tome radi o predmetu koji nije naročito složen za rješavanje. Ustavni sud, s druge strane, smatra da apelant svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko 21 godinu, odnosno 15 godina i nešto više od osam mjeseci, dakle u periodu koji je ratione temporis u nadležnosti Ustavnog suda. S tim u vezi, sama činjenica da su apelant i ostali tužitelji u potpunosti koristili pravne lijekove koji su im prema domaćem zakonu stajali na raspolaganju ne može se posmatrati kao da su oni time doprinijeli dužini trajanja postupka (vidi Evropski sud, Girardi protiv Austrije, broj aplikacije 50064/99, presuda od 11. decembra 2003. godine, stav 56; i Arsov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj aplikacije 44208/02, presuda od 19. oktobra 2006. godine, stav 42). Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, a naročito Općinski sud, i uz objektivne teškoće neopravdano dugo tolerirali odugovlačenje postupka. Također, Ustavni sud je mišljenja da ne postoji opravdanje za takvo nedjelotvorno postupanje redovnih sudova, posebno ako se uzme u obzir da je predmet vraćan dva puta na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Na drugoj strani, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku o reviziji donio u prihvatljivom roku (period od šest mjeseci od dana donošenja drugostepene presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji odgovornost redovnih sudova za nedonošenje odluke u razumnom roku, a da je Općinski sud najviše doprinio sveukupnom trajanju postupka, s obzirom na to da se najviše izražena neefektivnost u postupanju tog suda ogleda u periodu od donošenja drugostepenog rješenja od 28. marta 2002. godine (kojim je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak) do donošenja prvostepene presude od 24. juna 2008. godine.
38. Dakle, dužina postupka sagledana u cjelini ne zadovoljava, prema ocjeni Ustavnog suda, zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Apelant navodi da su mu u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje. U vezi s navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, prema navedenom stavu, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelantov pravni prednik pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništavnosti spornog darovnog ugovora, te da je apelant zajedno s ostalim tužiteljima stupio u parnicu kao tužitelj nakon smrti prvobitno označenog tužitelja. Ustavni sud primjećuje da je odlukom Vrhovnog suda od 18. augusta 2011. godine, kao konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, odbijena revizija apelanta i ostalih tužitelja, te potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda od 15. marta 2011. godine u kojoj je drugostepeni sud naveo stav da, kad postoje razlozi koji govore o tome da se ugovor može poništiti, onda se ne može s uspjehom tražiti utvrđenje takvog ugovora ništavnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je o navodima iz apelacije, u pogledu prekoračenja tužbenog zahtjeva, raspravljano u postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom, te da je Vrhovni sud u svojoj odluci zaključio da nije prihvatljiv revizioni prigovor prekoračenja tužbenog zahtjeva u okviru drugostepenog suda, zaključivši da drugostepeni sud nije sudio ni izvan ni preko postavljenog tužbenog zahtjeva, niti je svoju odluku zasnovao na drukčijem činjeničnom osnovu od onog na koji su se pozvali apelant i ostali tužitelji, te da okolnost da je drugostepeni sud svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovao na drugačijim pravnim razlozima, u odnosu na razloge prvostepenog suda, ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva. Takav stav iz osporene konačne odluke Vrhovnog suda se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim. Također, apelantovi navodi da je osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđen princip zabrane reformatio in peius iz člana 230. ZPP, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu osnovani, jer se radi o pravnom pravilu, odnosno institutu procesnog prava, koji se pojmovno definira kao drugostepeno preinačavanje (reformatio) neke prvostepene odluke na štetu (in peius) one stranke u čiju je korist podnesen pravni lijek. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju osporenom drugostepenom odlukom potvrđena prvostepena odluka Općinskog suda od 24. juna 2008. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba u predmetnoj stvari, Ustavni sud smatra da potvrđivanje prvostepene odluke u okviru drugostepenog suda, uz drugačije pravno rezoniranje, nije išlo na štetu apelanta i ostalih tužitelja i da u okolnostima konkretnog predmeta nije imalo za posljedicu povredu navedenog pravnog principa.
42. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda u obrazloženjima sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba ZPP i ZOO-a. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
44. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem segmentu je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, odnosno dodijeliti novčanu naknadu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (ibid., Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Uzimajući u obzir da je period ispitivanja koji je, ratione temporis, u nadležnosti Ustavnog suda preko 15 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 2.350,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova (Općinski i Kantonalni sud), te utvrđenje da oni snose odgovornost za nerazumnu dužinu trajanja parničnog postupka, apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII.Zaključak
46. Činjenica da postupak traje duže od 21 godinu, a preko 15 godina i osam mjeseci ulazi u nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnih redovnih sudova, a posebno Općinskom sudu, te što taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tako dugo trajanje postupka.
47. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić