Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5160/14 (K. Š.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pretpostavka nevinosti
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5160/14
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5160/14, rješavajući apelaciju Kemala Šćuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačke l) i m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kemala Šćuka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 030770 14 KŽ od 20. novembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 030770 14 Kv2 od 13. novembra 2014. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Šćuka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 030770 14 KŽ od 20. novembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 030770 14 Kv2 od 13. novembra 2014.
godine u odnosu na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Šćuka podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 7. novembra 2014. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kemal Šćuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, koga zastupa Bajro Čilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 030770 14 KŽ od 20. novembra 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 030770 14 Kv2 od 13. novembra 2014. godine. Apelant je posredstvom Perice Babića, advokata iz Livna, koji također zastupa apelanta u postupku pred Ustavnim sudom, dostavio Ustavnom sudu 4. decembra 2014. godine dopunu apelacije. U dopuni apelacije apelant je, uz prethodno navedena rješenja, osporio i Rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 7. novembra 2014. godine.
2. Apelant je u apelaciji i dopuni apelacije podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedenih rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda o produženju pritvora, odnosno naložio da se apelant odmah pusti na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. decembra 2014. godine, a Tužilaštvo 24. decembra 2014. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Općinski sud je, na prijedlog Tužilaštva, donio Rješenje broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 17. oktobra 2014. godine, potvrđeno Rješenjem istog suda broj 68 0 K 030770 14 Kv od 22. oktobra 2014. godine, kojim je apelantu određen pritvor u trajanju od 30 dana, a koji se računa od dana lišavanja slobode, odnosno od 15. oktobra 2014. godine od 16.05 sati. Tim rješenjem apelantu je određen pritvor zbog pritvorskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 2. tačka a) i stav 4. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo udruživanja radi počinjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
Osporena rješenja
7. Apelant je podnio prijedlog za određivanje mjere zabrane ili jemstva umjesto pritvora određenog Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 17. oktobra 2014. godine. Općinski sud je Rješenjem broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 7. novembra 2014. godine odbio apelantov prijedlog. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv tog rješenja dopuštena žalba Krivičnom vijeću tog suda u roku od tri dana od prijema rješenja. Iz dokumentacije u spisu predmeta i apelantovih navoda ne proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv tog rješenja.
8. Tužilaštvo je 10. novembra 2014. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke a) i b) ZKPFBiH. Vezano za posebne pritvorske razloge iz citirane zakonske odredbe, Tužilaštvo je u prijedlogu navelo da bi apelant puštanjem na slobodu mogao pobjeći u jednu od država iz okruženja ili u Italiju jer osim državljanstva BiH ima i državljanstvo Italije, te da kao vlasnik preduzeća često putuje u države iz okruženja i Italiju, pa bi zbog vođenja krivičnog postupka mogao ostati u nekoj od država iz okruženja ili u Italiji i na taj način biti nedostupan organima gonjenja i odugovlačiti krivični postupaka. Takođe, navedeno je da bi apelant puštanjem na slobodu mogao utjecati na supočinioce u izvršenju krivičnog djela Andriju Beljo zv. Kamba iz mjesta Mluša, Općina Prozor, i Mugdima Omanovića iz Mostara, s povremenim boravkom u Bugojnu, koji se nalaze u bjekstvu nakon što su u organizovanoj grupi noću 18. avgusta 2014. godine u Mostaru izvršili krivično djelo, kao i na druge suizvršioce u izvršenju krivičnog djela: Anesa Kurbegovića iz Sarajeva, Armana Gekića iz Gornjeg Vakufa i Omera Karamustafića iz Bugojna, a koje Tužilaštvo još nije ispitalo. U pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret, Tužilaštvo je u prijedlogu za produženje pritvora navelo da je apelant noću između 16. i 17. maja 2014. godine, zajedno s osumnjičenim Andrijom Beljom, Anesom Kurbegovićem, Mugdinom Omanovićem, Armanom Gekićem i Omerom Karamustafićem, djelujući u organizovanoj grupi koju je predvodio Andrija Beljo, došao u Tomislav-Grad do skladišnih prostorija DOO „Vision“ Tomislav-Grad, u namjeri da provaljivanjem u zatvorene prostorije tuđu pokretninu oduzmu drugom, s ciljem da njenim prisvajanjem sebi pribave protivpravnu imovinsku korist velike vrijednosti. Takođe, navedeno je da su apelant i ostali osumnjičeni ušli u unutrašnjost skladišta i otuđili 17 torbi u kojima se nalazila veća količina sunčanih i dioptrijskih naočala poznatih marki i brandova i otpremni listovi, kao i otuđili teretno motorno vozilo (sve kako je pobliže opisano u prijedlogu za produženje pritvora), da bi nakon izvršenja krivičnog djela u kontinuitetu međusobno komunicirali telefonom kako bi se dogovorili na koji način i gdje će prodati naočale. Osim toga, navedeno je da je prilikom pretresa kuće i drugih prostorija u apelantovom vlasništvu pronađeno 35 komada različitih naočala i utvrđeno je da se pet komada nalazi na internim izdatnicama preduzeća „Vision“ d.o.o. Tomislav-Grad, koje su otuđene prilikom izvršenja krivičnog djela, dok je ostala količina naočala prodata nepoznatim kupcima na nepoznatom tržištu BiH i država iz okruženja. Iz prijedloga za produženje pritvora i osporenog prvostepenog rješenja o produženju pritvora proizlazi da je Tužilaštvo u prilog svojim navodima, osim dokumentacije koju je dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, uz prijedlog za produženje pritvora dostavilo Općinskom sudu i akt MUP-a Kantona 10 Livno, Sektor krim. policije, broj 02-4/2-230-5384/14 od 24. oktobra 2014. godine sa operativnim potragama za Andrijom Beljo i Mugdimom Omanovićem od 9. septembra 2014. godine, te fotokopije prednje i stražnje strane koverata u kojima su dostavljeni pozivi osumnjičenim Andriji Beljo i Mugdimu Omanoviću, kao i akt Federalnog MUP-a, Centar za forenzičku i informativnu podršku Sarajevo, broj 15/3-04-5-5389/14 od 31. oktobra 2014. godine, sa nalazom DNK profiliranja i komparacija za osumnjičenog apelanta i Nezira Šćuka.
9. Nakon što je 12. novembra 2014. godine održao ročište povodom prijedloga za produženje pritvora, na kojem se apelantov branilac protivio tom prijedlogu i predložio izricanje mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, te ponudio jemstvo u vidu porodične kuće u Jablanici, Općinski sud je donio Rješenje broj 68 0 K 030770 14 Kv2 od 13. novembra 2014. godine, kojim je, na osnovu člana 149. stav 2. ZKPFBiH, produžio pritvor apelantu za jedan mjesec, koji prema tom rješenju može trajati najduže do 14. decembra 2014. godine do 16.05 sati.
10. Općinski sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je prije donošenja tog rješenja preispitao osnove prijedloga za produženje pritvora kao i sve priloge koji su dostavljeni uz prijedlog, te da je utvrdio da još uvijek postoje razlozi zbog kojih je apelantu određen pritvor. Naime, Općinski sud je zaključio da osnovana sumnja da je apelant počinio djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz prijedlog, posebno potvrde o predmetima koji su izuzeti od apelanta, a potječu iz krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, te akta Federalnog MUP-a, Centar za forenzičku i informativnu podršku Sarajevo, broj 15/3-04-5-5389/14 od 31. oktobra 2014. godine sa nalazom DNK profiliranja i komparacija za osumnjičene apelanta i Nezira Šćuka. Međutim, zaključio je da ne postoji osnov za produženje pritvora apelantu zbog posebnog pritvorskog razloga predviđenog članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, konstatujući da Tužilaštvo nije pružilo dokaze da se apelant krio odnosno da nije argumentovalo svoje navode da apelant ima državljanstvo Italije i da je pokušao pobjeći. Za razliku od toga, Općinski sud je zaključio da je opravdan prijedlog za produženje pritvora apelantu zbog posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da bi apelant mogao utjecati na suučesnike i osumnjičene Andriju Beljo i Mugdima Omanovića, koje je Tužilaštvo pozvalo 7. novembra 2014. godine kako bi se ispitali u svojstvu osumnjičenih, ali se dostava za Andriju Beljo vratila s naznakom dostavljača da je otputovao u inostranstvo, a za Mugdima Omanovića da je odselio s navedene adrese, s tim da je MUP Kantona 10 Livno 9. septembra 2014. godine za njima raspisao operativnu potragu, pa bi apelant puštanjem na slobodu mogao utjecati na osumnjičene odnosno suučesnike, koje to Tužilaštvo još nije saslušalo i tako ometati krivični postupak. Imajući u vidu navedene okolnosti, Općinski sud je produžio apelantu pritvor za još jedan mjesec, smatrajući da je navedeno vrijeme nužno i dovoljno da Tužilaštvo dovrši istragu, sasluša i druge suučesnike, tj. osumnjičene, provede prepoznavanje počinilaca predmetnog krivičnog djela, pri čemu se mora imati u vidu odredba člana 145. ZKP kojom je propisano da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
11. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Rješenjem broj 68 0 K 030770 14 KŽ od 20. novembra 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
12. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant u žalbi nije prigovorio zaključcima prvostepenog suda o utvrđenju postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, pa se nije mogao upuštati u to, s obzirom na ovlaštenja koja su mu propisana ZKPFBiH. Prema stanovištu Kantonalnog suda, u žalbi je neosnovano osporeno postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, s obzirom na to da je prvostepeni sud, prema mišljenju tog suda, u obrazloženju svog rješenja naveo sasvim dovoljne i konkretne razloge o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na ometanje krivičnog postupka. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud za izvođenje takvog zaključka prvenstveno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinilac navedenih krivičnih djela i da je u toj fazi postupka potrebno saslušati još i druge osumnjičene koji nisu saslušani, a nedostupni su organima gonjenja. Shodno tome, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da je u prvostepenom rješenju navedena samo apstraktna mogućnost da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao utjecati na ostale suučesnike. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora niti u pogledu postojanja osnovane sumnje niti u pogledu postojanja posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Apelant tvrdi da je neodrživ navod Kantonalnog suda da u žalbi nije prigovorio zaključcima prvostepenog suda o utvrđenju postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, zbog čega se sud nije mogao upuštati u to, s obzirom na ovlaštenja koja su mu propisana ZKPFBiH. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Kantonalni sud, prema ZKPFBiH i Evropskoj konvenciji, obavezan da u interesu pravde i pravičnosti riješi pravedno i da eventualno obaveže strane u postupku da dopune svoje navode na sudska pitanja. Takođe, tvrdi da je na sjednici pred Drugostepenim vijećem lično i neposredno iznio navode koji su zadovoljili standarde izjašnjenja o osnovanosti sumnje, ali da ti njegovi navodi ni na koji način nisu spomenuti u osporenom drugostepenom rješenju, čime je, prema njegovom mišljenju, drugostepeni sud počinio neodrživu povredu ZKPFBiH. Dalje, apelant navodi da je u uvodu osporenog prvostepenog rješenja navedeno da je to rješenje donijela sutkinja Izeta Džendžo, a ne sutkinja Sofija Vrdoljak (koja je donijela prvostepeno rješenje o određivanju pritvora), te da u tom u rješenju nije navedeno ko su članovi vijeća pred kojim se postupalo, što smatra apsolutno nezakonitim. Zatim, navodi da se iz zapisnika s ročišta o produženju pritvora vidi ko su sudije u vijeću i da je o prijedlogu za produženje pritvora odlučivalo vijeće, a ne sudija pojedinac – sutkinja Izeta Džendžo. U pogledu ne/postojanja posebnih razloga za produženje pritvora, apelant, između ostalog, navodi da je u osporenim rješenjima zapravo samo navedeno da se Andrija Beljo i Mugdim Omanović ne nalaze na naznačenim adresama, odnosno da se nalaze van mjesta boravka, a da to nije dovoljno da mu se produži pritvor. Takođe navodi da to što državni organi ne mogu da pronađu druge osumnjičene i na njima provedu zakonske procedure ne smije ići nauštrb njegove slobode. Apelant navodi da je Općinski sud odbio da mu, u skladu sa ZKPFBiH, ustupi dokaze, pa traži da mu se ustupe svi dokazi.
14. U dopuni apelacije apelant tvrdi da prijedlog za produženje pritvora i osporena rješenja nisu potkrijepljeni obaveznim obrazloženjima u pogledu postojanja općeg i posebnog pritvorskog razloga. Naime, navodi da iz osporenih rješenja nije jasno iz čega proizlazi osnovana sumnja da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje, u pogledu posebnog pritvorskog razloga, apelant tvrdi da je Općinski sud samo apstraktno naveo da bi apelant na slobodi mogao utjecati na svjedoke i ostale osumnjičene, dok pri tome nije naveo konkretne razloge koji ukazuju na navedenu bojazan. Zatim, ističe da je Kantonalni sud kao argumentaciju svog rješenja uzeo obrazloženje Općinskog suda kojeg de facto i nema i da se bavio samo postojanjem općeg pritvorskog razloga, dok postojanje posebnog pritvorskog razloga nije sagledao s aspekta provođenja garancija određenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje, apelant ističe da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu razmatrali mogućnost izricanja blaže mjere. Navodi da je Općinski sud prije produženja pritvora svojim rješenjem čak izričito odbio apelantov prijedlog za izricanje blaže mjere, čime mu je takođe povrijedio pravo na slobodu. Osim toga, navodi da Kantonalni sud smatra praktički dokazanim da je apelant izvršio krivično djelo i da je takvom odlukom Kantonalnog suda povrijeđena pretpostavka nevinosti.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je istakao da su apelacioni navodi neosnovani i da je u obrazloženju svog rješenja detaljno naveo razloge kojima se rukovodio kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Shodno navedenom, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da je netačan podatak iznesen u apelaciji da je Tužilaštvo odbilo zahtjev advokata Bajre Čilića za ustupanje dokaza odbrani u skladu s odredbama ZKPFBiH. U vezi s tim, istaklo je da je navedeni advokat 28. novembra 2014. godine podnio tom tužilaštvu zahtjev u pismenoj formi da mu se ustupi na uvid kompletan tužilački predmet, pa mu je Tužilaštvo putem e-maila i redovne pošte 1. decembra 2014. godine dostavilo obavijest da se izjasni u koju dokumentaciju želi ostvariti uvid, s obzirom na to da se u tužilačkom predmetu nalazi obimna dokumentacija nastala provođenjem posebnih istražnih radnji. Dalje, Tužilaštvo je istaklo da su netačni i proizvoljni apelantovi navodi koji se odnose na suizvršioce krivičnog djela Andriju Beljo i Mugdima Omanovića koji su nedostupni organima gonjenja, jer je to Tužilaštvo preduzelo sve mjere da se oni ispitaju u svojstvu osumnjičenih. Navelo je da je, shodno tome, Općinski sud donio Naredbu za izdavanje tjeralice broj 68 0 K 03077014 Kpp 31 od 2. decembra 2014. godine, nakon čega je Rješenjem broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 11. decembra 2014. godine apelantu prijevremeno ukinuo pritvor, te da se prilikom razmatranja prijedloga za prijevremeno ukidanje pritvora tužilac izjasnio da zbog izdatih tjeralica za prethodno navedena lica neće predlagati ponovno produženje pritvora za apelanta. Osim toga, Tužilaštvo je istaklo da je prilikom preduzimanja istražnih radnji u konkretnom predmetu u potpunosti postupilo u skladu sa ZKPFBiH i da su svi apelantovi navodi koji se odnose na Tužilaštvo neargumentovani i netačni. V.Relevantni propisi
17. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 287. stav 2. tačka a) i stav 4.
Teška krađa (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se učinitelj krivičnog djela krađe (član 286. stav 1.):
a) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti;
(4) Kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je sa sobom imao kakvo oružje ili opasno oruđe radi počinjenja djela.
Član 340. st. 1. i 2.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane članom grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 61.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
[…] Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
[…]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, […] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Trajanje pritvora tokom istrage Član 149. stav 2.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.) prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. A) Dopustivost u odnosu na Rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 7. novembra 2014. godine
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;
24. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije uvažio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
25. Ustavni sud zapaža da apelant nije, u skladu s odredbama ZKPFBiH i uputom o pravnom lijeku koju je sadržalo Rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 030770 14 Kpp 28 od 7. novembra 2014. godine, podnio žalbu protiv tog rješenja. Propustom da podnese žalbu apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koju bi mogao ispitivati Ustavni sud. Prema tome, budući da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
B) Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 K 030770 14 KŽ od 20. novembra 2014. godine i Rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 030770 14 Kv2 od 13. novembra 2014. godine B.1.) Dopustivost u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije
27. Ustavni sud zapaža da iz navoda u apelaciji i dopuni apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a osporenim rješenjem Kantonalnog suda i pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
29. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
30. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant te svoje navode potkrepljuje tvrdnjama da u konkretnom slučaju nisu postojali opći i posebni razlozi za produženje pritvora, odnosno da su rješenja o produženju pritvora nezakonita. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
B.2.) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije, te član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 K 030770 14 KŽ od 20. novembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
35. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[…]
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
[…]
37. U konkretnom slučaju, apelant je lice koje je lišeno slobode i nalazilo se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produženju pritvora i koje se pozvalo na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant tvrdi da mu je to pravo prekršeno zbog toga što su osporena rješenja nezakonita, jer je, prema njegovom mišljenju, nejasno da li je osporeno prvostepeno rješenje donijela sutkinja ili vijeće i što u tom rješenju nije navedeno ko su članovi vijeća pred kojim se postupalo. Takođe, povredu navedenog prava apelant vidi u tome što, prema njegovom mišljenju, u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u odnosu na postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te u tome što je Općinski sud, kako navodi, odbio da mu, u skladu sa ZKPFBiH, ustupi dokaze.
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
39. U odnosu na apelacione navode vezane za sastav Općinskog suda koji je donio prvostepeno rješenje o produženju pritvora, Ustavni sud zapaža da je u uvodu tog rješenja zaista navedeno da je rješenje donijela sutkinja za prethodni postupak Izeta Džendžo. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se navedena sutkinja potpisala na tom rješenju u svojstvu predsjednice Vijeća. Dalje, Ustavni sud uočava da iz zapisnika s ročišta povodom prijedloga za produženje pritvora, koji je apelant dostavio u prilogu dopune apelacije, proizlazi da je to ročište održano pred vijećem od trojice sudija, kojim je predsjedavala Izeta Džendžo, te da su u tom zapisniku eksplicitno navedena imena i ostala dva člana Vijeća. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je i sam apelant u apelaciji naveo da se iz zapisnika s ročišta o produženju pritvora vidi ko su sudije u vijeću i da je o prijedlogu za produženje pritvora odlučivalo vijeće, a ne sudija pojedinac. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je osporeno prvostepeno rješenje o produženju pritvora donijelo vijeće iz člana 25. stav 6. ZKPFBiH, te da je apelant bio upoznat s činjenicom ko su članovi tog vijeća. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da je Općinski sud prilikom donošenja osporenog rješenja uvažio proceduralne zahtjeve iz člana 25. stav 6. i člana 149. stav 2. ZKPFBiH u pogledu sastava suda.
40. Zatim, apelant navodi da je Općinski sud odbio da mu, u skladu sa ZKPFBiH, ustupi dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKPBiH regulisano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulisano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo Općinskom sudu dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti produženja pritvora i radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, te zapazivši da iz apelacionih navoda i dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da apelant u postupku pred redovnim sudovima u kojem su donesene osporene odluke nije ni tvrdio da nije bio upoznat, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluka o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojim su te odluke zasnovane, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova vezano za navedeno. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije zapravo proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 61. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao slična pitanja u vezi s primjenom odredbe člana 47. ZKPBiH, koja korespondira odredbi člana 61. ZKPFBiH (vidi Ustavni sud, Odluka AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija u ovom dijelu ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
41. Vezano za apelacione navode da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da je, u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da apelant u žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja o produženju pritvora nije prigovorio zaključcima prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Apelant, međutim, smatra da je Kantonalni sud zapravo trebao da ga u interesu pravde i pravičnosti obaveže da u tom smislu dopuni navode, te tvrdi da je te navode istakao na sjednici pred Drugostepenim vijećem, ali da ti njegovi navodi ni na koji način nisu spomenuti u osporenom drugostepenom rješenju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da Kantonalni sud nije imao zakonsku obavezu da obaveže apelanta da dopuni svoje žalbene navode, te smatra da su ostale navedene apelantove tvrdnje paušalne. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud ukazuje na to da ne može razmatrati apelantove navode vezane za postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepenog rješenja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
42. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da taj razlog za produženje pritvora u predmetnom slučaju nije dovoljno konkretizovan, odnosno obrazložen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može odrediti, odnosno produžiti, između ostalog, ako naročite okolnosti upućuju na to da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, imajući u vidu da je za ispunjenje navedenog zakonskog razloga za pritvor potrebno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na mogućnost navedenog utjecaja, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do zabranjenog utjecaja doći, u osporenim rješenjima dovoljno jasno i argumentovano obrazložili postojanje tih posebnih okolnosti u apelantovom slučaju, odnosno da su dali dovoljne i relevantne razloge za postojanje naročitih okolnosti za produženje pritvora apelantu u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Osim toga, Ustavni sud smatra da su, iako se o tome nisu eksplicitno očitovali, redovni sudovi ocijenili da se drugom mjerom u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha radi koje se produžava pritvor. Shodno tome, te imajući u vidu svoju praksu u predmetu koji je pokretao ista pitanja vezana za obrazloženja redovnih sudova u pogledu postojanja posebnih okolnosti iz odredbe člana 189. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, koja korespondira odredbi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH (vidi Ustavni sud, Odluka AP 3534/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije u pogledu produženja pritvora prema zakonskom osnovu iz člana 146. stav 1. tačka b)
ZKPFBiH.
43. U pogledu apelantovih navoda da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud 12. novembra 2014. godine održao ročište povodom prijedloga za produženje pritvora apelantu, na kojem je apelant imao mogućnost da osporava navode Tužilaštva vezane za podneseni prijedlog. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH, mogao i da jeste uložio žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim mu je produžen pritvor, što, samo po sebi, govori da mu nije uskraćeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, ZKPFBiH propisuje postojanje pravnog lijeka kojim se odluka o pritvoru, odnosno odluka o produženju pritvora može osporavati, te hitne rokove u kojima se, s obzirom na prirodu mjere lišavanja slobode, mora odlučivati. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju te zakonske odredbe u cijelosti provedene, budući da je evidentno da je apelant, dakle, imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i obrazložio zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje o produženju pritvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana članom 5. stav
4. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
46. Apelant u dopuni apelacije navodi i povredu prava na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavu 1. (…). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…).“, (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).
47. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na frazu o kojoj je riječ i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41˗45).
48. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što, kako navodi, Kantonalni sud smatra praktički dokazanim da je apelant izvršio krivično djelo. Međutim, Ustavni sud konstatuje da to ne proizlazi iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda, niti proizlazi da je taj sud igdje u rješenju naveo bilo kakvu tvrdnju vezanu za apelanta, a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“. Iz navedenog, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud u osporenom rješenju nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije u slučaju kada su poštovane proceduralne garancije iz člana 25. stav 6, člana 61. st. 1. i 2, te člana 149. stav 2. ZKPFBiH u pogledu apelantovog upoznavanja sa sadržajem dokaza na kojima su zasnovane osporene odluke i u pogledu sastava suda, te kada odluke o produžavanju pritvora sadrže dovoljne i jasne razloge za produžavanje pritvora prema posebnom pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH i kada je pritvor prema tom osnovu trajao ograničeno vrijeme.
51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je apelant koristio mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao jasne razloge zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje o produženju pritvora.
52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada Kantonalni sud svojim izražavanjem u drugostepenom rješenju o produženju pritvora nije na bilo kakav način prejudicirao apelantovu krivicu.
53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačke l) i m), te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić