Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1182/13 (Đ. S.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1182/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1182/13, rješavajući apelacije Đorđe Stevanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Đorđo Stevanović, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 O 006486 13 GŽ 3 od 17. januara 2013. godine;

Fatima Rizvić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 O 006655 13 GZ od 26. aprila 2013. godine;

K. B. i D. D., protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 O 004223 13 GŽ od 9. septembra 2013. godine;

A. V., F.V., D.V. i D.V., protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 O 010025 13 GŽ 3 od 1. oktobra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1182/13 Đorđo Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 21. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 O 006486 13 GŽ 3 od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom prekinut je ostavinski postupak pokrenut iza umrle J.M.-S. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), a apelant je, kao učesnik u postupku, upućen da pokrene parnicu protiv B.M., J.M., A.M. i K.H.-M. radi utvrđivanja udjela u zajednički stečenoj imovini tokom trajanja bračne zajednice sa ostaviteljicom J.M.-S., i radi utvrđivanja prava na nužni nasljedni dio, odnosno pobijanja prekoračenja raspolaganja testamentom ostaviteljice. U postupku je utvrđeno da među nasljednicima postoje sporne činjenice od kojih zavisi njihovo pravo, tj. spor oko utvrđenja udjela u zajednički stečenoj imovini tokom trajanja braka apelanta i ostaviteljice, te utvrđenja prava na nužni nasljedni dio apelanta, odnosno pobijanja prekoračenja raspolaganja testamentom ostaviteljice, zbog čega je sud ocijenio da su se ispunile pretpostavke iz člana 229. Zakona o nasljeđivanju da se započeti ostavinski postupak u skladu sa odredbama člana 129. Zakona o vanparničnom postupku prekine.

2. AP-2145/13 Fatima Rizvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 O 006655 13 GZ od 26. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određeno je šta čini zaostavštinu iz umrlog ostavitelja M.M., ko su zakonski nasljednici ostavitelja i veličina njihovih zakonskih dijelova, a na način bliže opisan u dispozitivu rješenja. U pogledu navoda apelantice, kao učesnice u postupku, da je ostavitelj sa njenom majkom živio u vanbračnoj zajednici i da je apelantica njegovo zakonito dijete, tj. da je i ona zakonski nasljednik ostavitelja, sud je napomenuo da je svojim ranijim rješenjem prekidao predmetni ostavinski postupak i uputio apelanticu da u roku od 30 dana pokrene parnicu radi utvrđenja da je potomak ostavitelja, a budući da apelantica u ostavljenom roku nije sudu dostavila dokaz o pokretanju parnice, sud je nastavio ostavinski postupak, nakon čega je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

3. AP-4700/13 K. B. i D. D. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Livna, podnijele su 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 O 004223 13 GŽ od 9. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom raspravljena je zaostavština iza umrlog ostavitelja J.Ć., te su za nasljednike, između ostalih, proglašene i apelantice, a nekretnine koje predstavljaju ostavinsku masu označene su u idealnim dijelovima i brojevima zemljišno-knjižnih uložaka na način bliže opisan u dispozitivu rješenja. U odnosu na apelantičine tvrdnje da sud u rješenju o nasljeđivanju nije nekretnine koje predstavljaju ostavinsku masu označio sa podacima iz zemljišnih knjiga, zaključeno je da su ovakvi navodi neutemeljeni, budući da je sud naveo brojeve z.k. uložaka gdje se nekretnine nalaze. Osim toga, zaključeno je da su neosnovani i navodi apelantica kojima tvrde da se sud u predmetnom postupku nije osvrtao na pokretanje parnice jednog od nasljednika, kao i na sporazum između nasljednika o podjeli ostavinske mase, budući da sud u zakonskom roku nije dobio informaciju da je pokrenuta parnica, zbog čega je raspravljao ostavinu prema podacima sa kojim raspolaže u spisu, a osim toga, sud se nije dužan osvrtati na činjenice da je među nasljednicima pokušan sporazum, ali da do njega nije došlo.

4. AP-4824/13 A. V. iz Posušja, F.V. iz Zadra-Republika Hrvatska, D.V. i D.V. iz Hamburga-Savezna Republika Njemačka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijeli su 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 O 010025 13 GŽ 3 od 1. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom raspravljena je zaostavština iza umrle ostaviteljice B.K., te su za nasljednike proglašeni apelanti, te M. Lj. i A.Ž. U pogledu navoda apelanata da sud nije trebao pored njih i M.LJ. za nasljednike ostaviteljice proglasiti i A.Ž., jer ona nije nećakinja ostaviteljice, sud je zaključio da su ovi navodi apelanata neutemeljeni, budući da je A.Ž. u toku predmetnog postupka dokazala svoje srodstvo sa ostaviteljicom, odnosno da je A.Ž. kćerka ostaviteljičinog brata M.V., tj. nećakinja ostaviteljice.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1182/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1182/13 (Đ. S.) | Sudska praksa | Aktio