Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1338/13 ("UNA SA" D.O.O. Bosanska Krupa,Ž. U. i D. V.-K. i A. K. i N. K.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1338/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1338/13, rješavajući apelacije "UNA SA" D.O.O. Bosanska Krupa i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"UNA SA" D.O.O. Bosanska Krupa, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 043052 12 REV od 8. januara 2013. godine;
Žarko Utješanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 011915 12 REV od 28. februara 2013. godine;
Dragana Vasić-Kokić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 033393 12 REV od 18. aprila 2013. godine;
Aleksandar Kopanja i Neven Kopanja, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047749 12 REV od 10.
maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1338/13 "UNA SA" D.O.O. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 29. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 043052 12 REV od 8. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Instaling“ d.o.o. Bosanska Krupa isplati određeni novčani iznos na ime duga uz naknadu troškova parničnog postupka. Pored toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj-protivtuženi isplati naknadu za korištenje poslovnog prostora u Bosanskoj Krupi. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o kupoprodaji određene robe, te da je tužitelj apelantu u skladu sa narudžbenicama apelanta isporučio robu, koji je apelant preuzeo. Također je utvrđeno da apelant nije ispunio svoju obavezu iz pomenutog ugovora plaćanjem kupoprodajne cijene, zbog čega ga je sud obavezao da u skladu sa članom 516. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) isplati tužitelju iznos naveden u dispozitivu presude. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, kojim apelant potražuje naknadu na ime zakupnine za poslovni prostor koji je vlasništvo apelanta, a koji je tužitelj-protivtuženi koristio bez zaključenog ugovora o zakupu, sud je zaključio da apelant u skladu sa odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazao odlučne činjenice, tj. kolika je površina spornog poslovnog prostora, visina zakupnine približno istih poslovnih prostora na istoj lokaciji i sl., zbog čega je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-2306/13 Žarko Utješanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banja Luke, podnio je 28. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 011915 12 REV od 28. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi d.d. „10. Oktobar“ iz Sanskog Mosta isplati određeni novčani iznos na ime vraćanja primljenog, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu drugotužena Općina Sanski Most solidarno sa prvotuženim isplati određeni novčani iznos na ime neosnovanog bogaćenja, zajedno sa kamatama na iznos glavnog duga. U postupku je utvrđeno da je apelant sa prednikom prvotuženog zaključio predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Sanskom Mostu, te da je apelant, kao kupac, izmirio svoju obavezu prema prvotuženom u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene. Također je utvrđeno da, budući da je pomenuti predugovor o kupoprodaji pravomoćnom sudskom odlukom proglašen ništavim, sud je u smislu člana 104. stav 1. ZOO obavezao prvotuženog da apelantu vrati primljeni iznos kupoprodajne cijene. Međutim, obzirom da je pomenuti predugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i prednika prvotuženog, tj. da drugotuženi nije ugovorna strana u konkrentom slučaju, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u pogledu drugotuženog neosnovan.
3. AP-2484/13 Dragana Vasić-Kokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Močila, koju zastupa Milorad Đurđević advokat iz Dervente, podnijela je 7. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 033393 12 REV od 18. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Republika Srpska-Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Banja Luka i opština Brod-Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu, isplate određeni novčani iznos na ime duga zbog neisplaćenih invalidnina, dodatka za tuđu njegu i pomoć i dodatnu novčanu pomoć. U postupku je utvrđeno da apelantica predmetnom tužbom potražuje dug zbog neisplate pomenutih naknada za period od januara 1994. do januara 1998. godine, a da je tužbu sudu podnijela u junu 2002. godine, tj. nakon isteka subjektivnog zastarnog roka od tri godine, zbog čega je u skladu sa čl. 372. 376. i 384. ZOO donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-3412/13 Aleksandar Kopanja i Neven Kopanja (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Vitomir Gajić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 1. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047749 12 REV od 10. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja V.G. i apelanti su obavezani da tužitelju na ime duga-vraćanja kupoprodajne cijene isplate određeni novčani iznos, dok je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužitelj-protivtuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete. U postupku je utvrđeno da su apelanti i tužitelj zaključili ugovor o građenju prema kojem je tužitelj od apelanata kupio stan u izgradnji i isplatio im dio kupoprodajne cijene, a apelanti su se obavezali da će tužitelju u određenom roku izgraditi stan površine 80m2. Budući da je nakon zaključenog ugovora utvrđeno da je sporni stan imao manju površinu od dogovorene, predmetni ugovor je na zahtjev tužitelja raskinut zbog krivice apelanata, tj. prigovora materijalnih nedostataka prodavane stvari, zbog čega su apelanti obavezani da tužitelju u smislu čl. 132. stav 2. i 488. stav 1. ZOO vrate cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio na ime kupoprodajne cijene. Nadalje, u pogledu navoda apelanata u protivtužbi da su usljed odustanka tužitelja-provituženog od kupovine stana pretrpjeli štetu, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o odustanku od kupovine nego o raskidu ugovora zbog nedostatka stvari krivicom apelanata, zbog čega apelantima ne pripada pravo na traženu naknadu štete.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1338/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić