Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/13 (E. U.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-144/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-144/13, rješavajući apelaciju Elvisa Urumova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Urumova podnesena protiv Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008735 12 Kž od 19. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvis Urumov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 008735 12 Kž od 19. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. februara 2013. godine i 4. septembra 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZ F BiH, zatim za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. KZ F BiH u vezi sa članom 28. tog zakona i za krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, u sticaju, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina i dva mjeseca. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je nedvojbeno da je odnos između apelanta i oštećenih, odnos između prodavca opojnih supstanci (apelanta) i konzumenata tih supstanci (oštećenih), kao i da je nedvojbeno da su oštećeni na dva dana prije kritičnog događaja došli u sukob sa apelantom, time što su mu oteli određenu količinu opojnih supstanci, što je uzrokovalo daljnje događaje između apelanta i svjedoka S.Š., a sve to je u konačnici dovelo do učinjenja predmetnog krivičnog djela. Nadalje, utvrđeno je da su netačni apelantovi prigovori da je prvostepeni sud ostavio spornom činjenicu da li je S.Š. sa automatskom puškom i još tri lica došao pred apelantova ulazna vrata radi obračuna, jer se iz pobijane presude vidi da je prvostepeni sud, cijeneći iskaz svjedokinje G.M. kao nevjerodostojan, našao utvrđenim činjenično stanje koje je u vezi sa tim dijelom predmetnog događaja proizišlo iz dokaza optužbe.
2. Također, utvrđeno je da se žalbama apelanta i njegovog branitelja ne ukazuje da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani ili u njenom prekoračenju, ili da je kritične prilike reagirao u stanju jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom (ubistvo na mah). Isto tako, u pogledu žalbenih prigovora da je zapisnikom o uviđaju konstatovano kako se na vratima apelantovog stana kroz koja je pucao nalazi neprozirno staklo, sud je iste našao neosnovanim, jer iako je tačno da je takva konstatacija zaista unesena u navedeni zapisnik, iz prateće fotodokumentacije i zapisnika sa rekonstrukcije, očigledno je da se radi o „mutnom“ staklu koje nije sasvim neprozirno, već se kod njega mogu razaznati obrisi, tj. siluete. Pored toga, utvrđeno je da predmetni nalaz i mišljenje vještaka balističke struke ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu položaja sa kojeg je apelant pucao, a time ni u pogledu njegovog htijenja da oštećene liši života, jer je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge na osnovu kojih je izveo zaključak da je apelant pucao sa mjesta odakle je mogao vidjeti siluete osoba pred ulaznim vratima, i da je prema tome, htio da ih liši života. Stoga je utvrđeno da su se u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZ F BiH (u odnosu na usmrćenog E.M.), odnosno, ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. KZ F BiH u vezi sa članom 28. tog zakona (u odnosu na oštećenog S.Š.).
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant, pored ostalog, ukazuje i na proizvoljnu ocjenu dokaza, te problematizira predmetni nalaz i mišljenje vještaka balističke struke, dovodeći u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu položaja sa kojeg je apelant pucao, a time i u pogledu njegovog htijenja da oštećene liši života. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
6. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu (iskaz samog apelanta, te iskazi pojedinih svjedoka, fotodokumentacija i zapisnik sa rekonstrukcije i dr.). Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprostavi argumentima tužilaštva. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao obrazloženje u pogledu apelantovih navoda da predmetni nalaz i mišljenje vještaka balističke struke dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu položaja sa kojeg je apelant pucao, a time i u pogledu njegovog htijenja da oštećene liši života, te zaključio da usljed toga činjenično stanje nije nedovoljno utvrđeno. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić