Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1727/13 (D. R.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1727/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-1727/13, rješavajući apelaciju Darka Repca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Repca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009320 13 Kž 5 od 21. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Repac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009320 13 Kž 5 od 21. februara 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom bjekstvo lica lišenog slobode iz člana 374. stav 1. tog zakona, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i šest mjeseci. U toku postupka je utvrđeno da su na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom utvrđene sve činjenice od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela ubistva i krivične odgovornosti apelanta i za to djelo. Također, utvrđeno je da je svoj zaključak, da je apelant predmetna krivična djela, dakle i krivično djelo ubistva, počinio sa direktnim umišljajem, prvostepeni sud zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka optužbe neuropsihijatra dr. N.Z.-R., kao i da je na osnovu tog nalaza i mišljenja vještaka optužbe, koji je široko i argumentovano suprotstavljen drugačijem nalazu i mišljenju vještaka odbrane neuropsihijatra dr. R.K., utvrđena apelantova uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela i razjašnjene su sve činjenice i okolnosti koje su dovele do predmetnog postupanja apelanta u konkretnoj situaciji. Dakle, nije sporno ni za sud, stranke i branitelja da je oštećena kritičnog dana došla u stan apelantove majke i da je u tom stanu apelant iz apsolutne blizine ispalio jedan metak iz pištolja u glavu oštećene, kojom prilikom je ona zadobila povrede od kojih je nastupila smrt.

2. Nadalje, utvrđeno je da nije sporno i to da se događaj odigrao na način kako je to tužitelj prikazao u potvrđenoj optužnici, odnosno prvostepeni sud u izreci pobijane presude, jer su svi ti navodi potvrđeni dokazima. Shodno tome, utvrđeno je da takve apelantove radnje, obzirom na upotrijebljeno sredstvo povrjeđivanja, način upotrebe i lokalitet povreda, imaju obilježja krivičnog djela ubistva, pa ne stoje navodi odbrane da je apelant djelo izvršio u stanju jake razdraženosti, odnosno jakog afektivnog stanja i u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a da ga je u takvo stanje svojim ponašanjem, vrijeđanjem, ponižavanjem i napadom, za koje on nije kriv, dovela oštećena, te da se stoga radi o krivičnom djelu ubistva na mah. Konačno, u pogledu odluke o troškovima postupka, a u vezi sa istaknutim apelantovim prigovorima, ukazano je na odredbe člana 99. stav 4. predmetnog zakona kojima je predviđena mogućnost da se optuženi, koji je oglašen krivim, djelimično ili u cjelini oslobodi troškova krivičnog postupka iz člana 96. stav 2. tačka a) do ž) tog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koje je dužan da izdržava. Budući da te okolnosti nisu utvrđene u toku postupka pred prvostepenim sudom, niti se u žalbi ukazuje na određene dokaze koji bi ukazali na nemogućnost plaćanja troškova postupka, bez dovođenja u pitanje izdržavanja apelanta ili lica koja je dužan da izdržava, to je sud odlučio kao u izreci presude.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant, između ostalog, ukazuje i na proizvoljnu ocjenu dokaza, te problematizira zaključak suda da je predmetna krivična djela, dakle i krivično djelo ubistva, počinio sa direktnim umišljajem, a koji je zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka optužbe neuropsihijatra dr. N.Z.-R. i koji je suprotstavljen drugačijem nalazu i mišljenju vještaka odbrane neuropsihijatra dr. R.K..

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

6. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu (iskaz samog apelanta, te iskazi pojedinih svjedoka, zapisnik o uviđaju i dr.). Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprostavi argumentima tužilaštva. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao obrazloženje u pogledu apelantovih navoda da predmetna krivična djela nije počinio sa direktnim umišljajem, već u stanju jake razdraženosti, odnosno jakog afektivnog stanja i u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a koji navodi su zasnovani na nalazu i mišljenju vještaka odbrane neuropsihijatra dr. R.K., koji je suprotstavljen široko i argumentovano drugačijem nalazu i mišljenju vještaka optužbe neuropsihijatra dr. N.Z.-R., te zaključio da usljed toga činjenično stanje nije nedovoljno utvrđeno. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1727/13 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio