Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/13 (S. A. i A. S.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2047/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2047/13, rješavajući apelacije Sauda Alića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Saud Alić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046641 12 Rev od 22. januara 2013. godine;

Ana Stefanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049343 12 Rev od 4. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2047/13 Saud Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046641 12 Rev od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je ugovor o zastupanju u kupoprodaji nekretnina zaključen 18. oktobra 2006. godine, između prvotuženog, kao prodavca, i apelanta, kao kupca, kojim je prvotuženi apelantu prodao svoje nekretnine, pravno valjan ugovor za prijenos prava svojine, pa da su tuženi dosljedno tome dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik predmetne nekretnine, kada se za navedeno zakonom steknu utvrđeni uslovi za upis u zemljišne knjige. U toku postupka je utvrđeno da je između prvotuženog i apelanta zaključen ugovor o nalogu iz člana 749. Zakona o obligacionim odnosima, te je predmet ugovora bila obaveza prvotuženog da obavi pravne radnje kupovine stana za apelanta, kao nalogodavca. Nadalje, utvrđeno je da apelant, po osnovu navedenog pravnog posla zaključenog sa prvotuženim, nije mogao steći pravo raspolaganja (vlasništvo) na predmetnoj nekretnini, jer navedeno pravo nije stekao ni prvotuženi. Stoga između prvotuženog i apelanta nije nastao pravni odnos za sticanje vlasništva, koji je propisan Zakonom o vlasničkopravnim odnosima. U odnosu na drugotuženog, tužba je odbijena zbog nedostatka pasivne legitimacije.

2. AP-2618/13 Ana Stefanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049343 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužitelja i utvrđeno da nije pravno valjan ugovor o poklonu stana zaključen 23. oktobra 2002. godine između pravne prednice tužitelja, kao poklonodavca, i apelantice, kao poklonoprimca, što je apelantica bila dužna priznati i trpjeti da se navedena imovina raspravi u ostavinskom postupku iza pravne prednice tužitelja. Nadalje, apelantica je bila dužna trpjeti da se na osnovu presude izvrši uknjižba brisanja prava vlasništva u njenu korist u pogledu predmetnih nekretnina i uspostavljanje ranijeg stanja u knjizi položenih ugovora. Istom odlukom odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o darivanju zaključen 20. maja 2003. godine, između pravne prednice tužitelja, kao darodavca, i apelantice, kao daroprimca, kojim je darodavac darovao apelantici predmetni stan, a apelantica primila navedeni dar, što su tužitelji dužni priznati i trpjeti provođenje ugovora u knjizi položenih ugovora. U toku postupka je utvrđeno da je ugovor o poklonu stana zaključen 23. oktobra 2002. godine ništav, iako je zaključen u pismenom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, jer pravna prednica tužitelja u trenutku njegovog zaključenja nije bila vlasnica predmetnog stana, već samo nositeljica stanarskog prava. Dakle, radilo se o ugovoru čiji predmet (stanarsko pravo na predmetnom stanu) je bio nedopušten u smislu odredbe člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi odredbe člana 11. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, te naknadno sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu nije bilo od značaja, jer ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane (član 107. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, u pogledu usmenog ugovora o darivanju koji je zaključen 20. maja 2003. godine, utvrđeno je da isti nije bio sačinjen u pismenoj formi, te da kako se radilo o prometu prava vlasništva na stanu nije se mogao primijeniti izuzetak kojim se priznaje pravna valjanost ugovora koji su u cijelosti izvršeni ili koji su potpisani od strane dva lica.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2047/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2047/13 (S. A. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio