Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/12 (JU "Dom Zdravlja" Zavidovići)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2105/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ime Apelanta, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000852 10 REV od 20. marta 2012. godine;
Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000595 10 REV od 20. marta 2012. godine;
JU "Dom Zdravlja" Zenica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012400 11 REV od 20.
septembra 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2105/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000852 10 REV od 20. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici E.D. isplati razliku plaća, toplog obroka i regresa za period od aprila 2004. do juna 2006. godine u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U toku postupka je utvrđeno da je u vrijeme donošenja predmetne drugostepene presude Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, u odnosu na Zeničko-dobojski kanton, nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se nisu mogle primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora, jer isti nije proizvodio pravno dejstvo od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Službenim novinama (član 40. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Međutim, utvrđeno je da je tužiteljica imala pravo na naknadu potraživanja iz radnog odnosa u skladu sa odredbama Pravilnika o radu apelanta, koji je između ostalog, sadržavao i odredbe kojima je regulisano pravo na plaću, pravo na visinu plaće, pravo na regres i pravo na naknadu za ishranu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-2129/12 Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000595 10 REV od 20. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.M. isplati razliku plaća, toplog obroka i regresa za period od marta 2004. do februara 2007. godine u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U toku postupka je utvrđeno da je u vrijeme donošenja predmetne drugostepene presude Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine utvrdio da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, u odnosu na Zeničko-dobojski kanton, nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se nisu mogle primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora, jer isti nije proizvodio pravno dejstvo od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Službenim novinama (član
40. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Međutim, utvrđeno je da je tužitelj imao pravo na naknadu potraživanja iz radnog odnosa u skladu sa odredbama Pravilnika o radu apelanta, koji je između ostalog, sadržavao i odredbe kojima je regulisano pravo na plaću, pravo na visinu plaće, pravo na regres i pravo na naknadu za ishranu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-6/13 JU "Dom Zdravlja" Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Selvedina Sarajlić - Spahić advokatica iz Zenice, podnio je 3. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012400 11 REV od 20. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužiteljice A.T., i obavezan apelant da tužiteljici isplatiti određene novčane iznose na ime naknade razlike plate i naknade za ishranu, te regresa za period od februara 2004. do februara 2007. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant u spornom periodu tužiteljici isplaćivao manje iznose pomenutih naknada iz radnog odnosa nego što joj pripadaju prema odredbama Pravilnika o radu apelanta, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu presude. Osim toga, sud je zaključio da je neosnovano tužiteljičino potraživanje razlike pomenutih naknada iz radnog odnosa prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, budući da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije zaključila, niti je naknadno pristupila navedenom Kolektivnom ugovoru.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2105/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelanti imaju status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u svim predmetima sudovi dovoljno jasno obrazložio zašto se u konkretnim slučajevima nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, u kojoj je, između ostalog, zaključio da Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić