Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/13 (N. S., N. P., N. P., Ž. M., N. K. i T. G.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2603/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2603/13, rješavajući apelacije Nedeljka Stankovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljko Stanković, Nenad Peulja, Nenad Popović, Žarko Miletić, Neđo Knežević i Tomislav Grbić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 RS 000362 11 REV 2 od 26. marta 2013. godine;
Davorka Boban, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 RS 004471 12 REV od 4. aprila 2013.
godine;
Lidija Anđelić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 043156 12 RSŽ od 22. maja 2013. godine;
Salim Bihorac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 RS 063351 13 RSŽ od 23. augusta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2603/13 Nedeljko Stanković, Nenad Peulja, Nenad Popović, Žarko Miletić, Neđo Knežević i Tomislav Grbić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, podnijeli su 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 RS 000362 11 REV 2 od 26. marta 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se ponište kao nezakonite odluke tuženog „1. Maj-Metalska“ A.D. Banja Luka o otkazu ugovora o radu apelanata, da se tuženi obaveže da apelante vrati na rad i rasporedi na poslove koji su obavljali prije otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove, te da im tuženi isplati novčane iznose na ime plata, toplog obroka i regresa u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je, pored ostalog, utvrđeno da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelanata zakonita, jer apelanti nisu dokazali da su obustavili rad kod tuženog u skladu sa odredbama Zakona o štrajku, pa kako su apelanti postupili suprotno odredbama tog zakona, to su u njihovim radnjama sadržane odredbe težih povreda radne obaveze odbijanja da izvršavaju svoje radne zadatke, slijedom čega je, nakon provedenog disciplinskog postupka, donesena odluka o otkazu ugovora o radu apelanata. S tim u vezi, zaključeno je da je i zahtjev apelanata za uspostavu radno pravne reintegracije i isplata naknada iz radnog odnosa, također, neosnovan.
2. AP-3004/13 Davorka Boban (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 RS 004471 12 REV od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati regres za 2002. godinu, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati plaće za period od januara 2000. do marta 2001. godine, regres za 2001. godinu, te troškove prevoza i jubilarnu nagradu. U postupku je utvrđeno da je u pogledu apelantičinog zahtjeva za isplatu plata, regresa za 2001. godinu i troškova prevoza već pravomoćno odlučeno presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev za ovaj vid naknada neosnovan. Nadalje, utvrđeno je da apelantica tek u aprilu 2011. godine ispunila uslove za priznanje prava na jubilarnu nagradu za 10 godina neprekidnog radnog staža kod tuženog, i da je u toku postupak ostvarivanja ovog vida naknade, a što je i apelantica potvrdila izjavom na ročištu, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev u ovom pogledu preuranjeno postavljen.
3. AP-3104/13 Lidija Anđelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 043156 12 RSŽ od 22. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena „Klinička bolnica“ Mostar da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća, regresa i naknadu za prekovremeni rad, dok je odbijena apelantica sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenih iznosa i sa zahtjevom za naknadu troškova prevoza, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnoj pravnoj stvari je, između ostalog, zaključeno da apelantica ne može temeljiti svoja potraživanja na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva FBiH u pogledu kojeg je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom od 21. decembra 2011. godine utvrdio da u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da su apelantici za utuženi period (od juna 2005. godine do septembra 2007. godine) naknade dosuđene prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. i 2005. godine.
4. AP-3846/13 Salim Bihorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnio je 9. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 RS 063351 13 RSŽ od 23. augusta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica isplati razliku plaća, naknadu plaće u dane praznika, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i plaćenog odsustva za period od januara 2009. do septembra 2012. godine. U postupku je utvrđeno da je tuženi apelantu u spornom periodu pravilno vršio obračun i isplatu pomenutih naknada iz radnog odnosa u skladu sa korigiranim koeficijentima iz Sporazuma o korekciji vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova iz 2008. godine, zaključenog između tuženog kao poslodavca i Sindikalne organizacije tuženog, a koji nije u suprotnosti sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2603/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić