Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2701/13 (G. T. i drugi)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2701/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-2701/13, rješavajući apelacije Gorana Tadića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Goran Tadić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 132359 12 GŽ od 3. aprila 2013. godine;
Dragomir Šever, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 124736 12 GŽ od 16. maja 2013. godine;
Dušica Makivić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159379 13 GŽ od 4. oktobra 2013. godine;
Amela Alagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 RS 013351 11 REV od 3. oktobra 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2701/13 Goran Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić advokati iz Banja Luke, podnio je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 132359 12 GŽ od 3. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, između ostalog, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog „Gas Beton Celkon“ a.d. Banja Luka o otkazu ugovora o radu od 23. juna 2011. godine, da se naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto radnika na lijevanju ili druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju kvalifikacijama i njegovoj stručnoj spremi, te da mu isplati izgubljene zarade i izvrši uplatu doprinosa iz penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja u određenim novčanim iznosima i za određene vremenske periode, kao i da mu isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita, jer apelant nije dokazao da je obustavio rad kod tuženog u skladu sa odredbama Zakona o štrajku, pa kako je apelant postupio suprotno odredbama tog zakona, to su u radnjama istog sadržane odredbe težih povreda radne obaveze odbijanja da izvršava svoje radne zadatke, slijedom čega je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, a zahtjev za uspostavu radno pravne reintegracije apelanta kao akcesornog prava neosnovan. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu, jer je zahtjev za isplatu regresa vezan za činjenicu korištenja godišnjeg odmora, a apelant nije dokazao da je u 2010. i 2011. godini do momenta prestanka radnog odnosa koristio godišnji odmor.
2. AP-2703/13 Dragomir Šever (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić advokati iz Banja Luke, podnio je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 124736 12 GŽ od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju, između ostalog, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog „Gas Beton Celkon“ a.d. Banja Luka o otkazu ugovora o radu od 23. juna 2011. godine, da se naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto dubliranje ili druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju kvalifikacijama i njegovoj stručnoj spremi, te da mu isplati izgubljene zarade i izvrši uplatu doprinosa iz penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja u određenim novčanim iznosima i za određene vremenske periode, kao i da mu isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita, jer apelant nije dokazao da je obustavio rad kod tuženog u skladu sa odredbama Zakona o štrajku, pa kako je apelant postupio suprotno odredbama tog zakona, to su u radnjama istog sadržane odredbe težih povreda radne obaveze odbijanja da izvršava svoje radne zadatke, slijedom čega je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, a zahtjev za uspostavu radno pravne reintegracije apelanta kao akcesornog prava neosnovan. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu, jer je zahtjev za isplatu regresa vezan za činjenicu korištenja godišnjeg odmora, a apelant nije dokazao da je u 2010. i 2011. godini do momenta prestanka radnog odnosa koristio godišnji odmor.
3. AP-5267/13 Dušica Makivić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Marijana Blagojević advokatica iz Banja Luke, podnijela je 24. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 159379 13 GŽ od 4. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi „Fabrika Duvana“ a.d. Banja Luka isplati zakonske zatezne kamate zbog docnje pri isplati regresa za 2011. godinu, te da joj naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je nesporno da je apelantica kao zaposlenica tužene ostvarila pravo na godišnji odmor za 2011. godinu, i da joj je tužena bila u obavezi isplatiti regres u visini od 381,00 KM, najkasnije do 1. januara 2012. godine. Također je utvrđeno da je tužena zaposlenima ponudila da ovu novčanu obavezu ispuni predajom robe u vrijednosti regresa, što je apelantica prihvatila, te je preuzela ponuđenu robu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su apelantica i tužena postigle sporazum da novčana obaveza tužene prestaje preuzimanjem robe u vrijednosti regresa, pa je u smislu člana 308. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, na ovaj način prestala glavna obaveza tužene, zbog čega je prestala i sporedna obaveza plaćanja zateznih kamata. Osim toga, primjenom čl. 397. stav 2. i 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud je odbio apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka, budući da apelantica nije uspjela u predmetnom sporu.
4. AP-5272/13 Amela Alagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, podnijela je 24. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 RS 013351 11 REV od 3. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje nezakonitosti i poništenje rješenja kojim je apelantici prestala služba sudije, odnosno radni odnosu u Općinskom sudu u Cazinu; da se drugotuženi Općinski sud u Cazinu obaveže da joj u radnoj knjižici evidentira činjenicu radnog odnosa u periodu od 16. do 19. januara 2000. godine; izvrši prijavu osiguranja kod nadležnog PIO, te solidarno sa prvotuženim Unsko-sanskim kantonom za pomenuti period uplati obaveze i doprinose za osiguranje iz radnog odnosa, kao i da joj tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća i manje ostvarenih primanja za period od januara 2000. do februara 2004. godine. U odnosu na drugotuženog, sud je zaključio da u skladu sa Zakonom o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o sudovima Unsko-sanskog kantona nije propisano da je općinski sud pravna osoba, niti mu je priznato svojstvo stranke u postupku, pa sud s njim ne može raspravljati. Nadalje, u odnosu na prvotuženog, sud je zaključio da su neosnovani apelantičini navodi da joj je nezakonito prestao radni odnos, budući da je apelantica 14. januara 2000. godine podnijela ostavku od vršenja službe sudije u Općinskom sudu u Cazinu, a članom 105. stav 3. Zakona o sudovima Unsko-sanskog kantona je propisano da sudiji prestaje služba sljedećeg dana od dana u kojem je ostavka primljena, tj. u apelantičinom slučaju 15. januara 2000. godine, te da su zbog navedenog ispoštovane zakonske odredbe u vezi sa prestankom radnog odnosa apelantice. Nadalje, sud je zaključio da u ovakvoj pravnoj situaciji kada je apelantici prestala služba na osnovu ostavke, bez osnova su i ostali zahtjevi apelantice u pogledu evidentiranja radnog odnosa, uplate obaveza i doprinosa, te naknade štete.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2701/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić