Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3119/13 (S. T.,I. M. i J.H.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3119/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-3119/13, rješavajući apelacije Siniše Tomića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Siniša Tomić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047882 11 Rev od 6. juna 2013. godine;

Ilija Marić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065438 12 Rev od 24. septembra 2013. godine;

J.H., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 255954 12 Rev od 18. jula 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3119/13 Siniša Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047882 11 Rev od 6. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i utvrđeno da je prestao ugovor o zakupu poslovne zgrade, zaključen 15. marta 1991. godine između tužiteljice, kao zakupodavca, i apelanta, kao zakupca, obavezan apelant da tužiteljici preda u posjed poslovnu zgradu, tako što će iz iste odnijeti sve stvari koje se mogu odvojiti bez oštećenja objekta, te će tužiteljici predati i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za predaju u posjed zemljišta odbijen. Nadalje, istom odlukom djelomično je usvojena apelantova protivtužba i utvrđeno da je predmetni ugovor o zakupu, u dijelu kojim je ugovoren zakup gradskog građevinskog zemljišta, ništav, dok je odbijen u preostalom dijelu apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu (dio koji se odnosio na poslovnu zgradu). U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o zakupu bio zaključen u skladu sa Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i da je predmet istog bila poslovna zgrada koju je tužiteljica faktički gradila, mimo pribavljene građevinske dokumentacije. Kako apelant od 1992. godine nije plaćao zakupninu, zaključeno je da je bio osnovan tužiteljičin zahtjev za utvrđenje da predmetni ugovor ne postoji, saglasno odredbi člana 34. stav 2. Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ali i člana 32. stav 1. istog Zakona (zbog proteka roka od osam godina na koji je ugovor zaključen), te slijedom toga, i osnovan i njen zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i zemljišta koje je služilo za njegovu redovnu upotrebu. U pogledu preostalog dijela zemljišta, utvrđeno je da je tužiteljica apelantu izdala u zakup dio parcele, na kojoj je u katastarskom operatu bila upisana kao posjednik 1/1, a koja je u zemljišnim knjigama upisana kao opštenarodna imovina, bez privremenog ili trajnog prava korištenja tužiteljice. Stoga je predmetni ugovor o zakupu navedenog zemljišta zaključen suprotno članu 10. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i stoga ništav saglasno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, te je djelomično odbijena tužiteljičina tužba i usvojena apelantova protivtužba u dijelovima koji su se odnosili na navedeno zemljište.

2. AP-4956/13 Ilija Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065438 12 Rev od 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 17. oktobra 1994. godine između apelanta, kao prodavca, i tuženog, kao kupca, da se obaveže tuženi da apelantu isplati novčanu protivrijednost navedenih nekretnina u određenom iznosu, uz obavezu apelanta da tuženom vrati kupoprodajnu cijenu u određenom novčanom iznosu, dok je ukinuta odluka o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi i da je zadovoljavao sve uslove pravne valjanosti propisane odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, uz potpunu i slobodnu izraženu saglasnost volja ugovarača, pri čemu je isplaćena kupoprodajna cijena za koju apelant nije dokazao da je u očitoj nesrazmjeri sa vrijednošću predmeta ugovora na dan zaključenja istog. U pogledu apelantovih navoda da je predmetni ugovor ništav po sili Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, koji je donesen 29. novembra 1994. godine, sudovi su se pozvali na odluku Ustavnog suda AP 3679/08 od 12. maja 2011. godine, i obrazložili da je navedeni Zakon donesen u toku rata, nije nikada bio dostupan javnosti, odnosno pojedincima koji su svoje ponašanje trebali prilagoditi navedenom Zakonu, iz čega je proizilazilo da isti nije stupio na pravnu snagu, jer je samo odštampan u javnom glasilu koje je javnosti za sve vrijeme trajanja Zakona ostalo nedostupno. Stoga Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja nije mogao biti valjano uporište za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da drugostepeni sud istu donio uz pogrešnu primjenu matematičkih radnji koje se tiču zbrajanja pojedinačno priznatih vidova troškova, te da tuženom nije mogla biti priznata naknada PDV za radnje preduzete prije početka primjene Zakona o porezu na dodatnu vrijednost.

3. AP-5114/13 J.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 255954 12 Rev od 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed zemljište sa vikend kućom, te isplati određeni novčani iznos. Nadalje, istom odlukom usvojena je protivtužba tuženog i poništen ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 20. decembra 2005. godine između apelanta i tuženog. U toku postupka je utvrđeno da su predmet ugovora o zamjeni bile apelantove nekretnine, za zemljište sa vikend kućom u vlasništvu Jove Rakite i još dvije parcele koje su bile u vlasništvu tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi zaključio predmetni ugovor na osnovu punomoći koje mu je dao Jovo Rakita, vlasnik, ali je kao ugovorna strana umjesto vlasnika označen tuženi. S tim u vezi, obrazloženo je da je tuženi zaključio predmetni ugovor u zakonskoj propisanoj formi, ali umjesto vlasnika parcele, čiju je punomoć imao, za raspolaganje predmetnom nekretninom je označio sebe kao vlasnika, te je na navedeni način postupio suprotno odredbi člana

91. Zakona o obligacionim odnosima. Kako tuženi nije mogao prenijeti više prava nego što je sam imao, predmetni ugovor je poništen. Nadalje, iz navedenog razloga sud nije mogao usvojiti ni tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine, jer tuženi nije mogao biti obavezan za predaju u posjed nekretnine na kojoj je vlasnik treće lice, a ne stranka u postupku. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3119/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3119/13 (S. T.,I. M. i J.H.) | Sudska praksa | Aktio