Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/13 (Š. K.,V. K. i M. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-314/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-314/13, rješavajući apelacije Šemse Kurbegovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Šemso Kurbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 000016 11 REV od 13. novembra 2012. godine;
Mujo Mujkić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001275 12 REV od 18. marta 2013. godine;
Vlado Kovačević, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009196 13 GŽ od 5. septembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-314/13 Šemso Kurbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić advokat iz Zenice, podnio je 24. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 000016 11 REV od 13. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u ponovnom postupku po apelantovoj tužbi radi naknade nematerijalne štete, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Društvo za osiguranje „Sarajevoosiguranje“ d.d. Sarajevo obaveže da apelantu naknadi nematerijalnu štetu koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi, na ime umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpjelog straha, pretrpjelih fizičkih bolova i duševnih bolova zbog naruženosti, te da mu naknadi materijalnu štetu na vozilu. U postupku je utvrđeno da je apelant u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 2002. godine, i u kojoj je učestvovao osiguranik tuženog, zadobio teške tjelesne ozljede i pretrpio materijalnu štetu na vozilu. Međutim, sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio odgovornost apelanta u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi u procentu od 95%, a osiguranika tuženog od 5%, pa je shodno tome apelantu presudom Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 000016 05 P od 3. jula 2008. godine, koja je u jednom dijelu postala pravomoćna, dosuđena naknada nematerijalne i materijalne štete na način bliže opisan u dispozitivu presude. S tim u vezi, sud je u ponovnom postupku, postupajući po apelantovom tužbenom zahtjevu koji je preciziran u nastavku postupka a kojim je tražio isplatu novčanog iznosa na ime nematerijalne i materijalne štete preko iznosa dosuđenog presudom Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 000016 05 P od 3. jula 2008. godine, zaključio da je njegov zahtjev neosnovan, jer je apelant u najvećem procentu doprinio nastanku štete, te da je naknada koja je već dosuđena, pravična naknada za apelanta.
2. AP-2877/13 Mujo Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Izet Mešić advokat iz Kalesije, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 001275 12 REV od 18. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima Z.H., S.H. i M.T. naknadi nematerijalnu štetu, zajedno sa zakonskim zateznima kamatama. U postupku je utvrđeno da je apelant u omjeru od 70% doprinio nastanku saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradao srodnik tužitelja, te da je sud, shodno tome, obavezao apelanta da tužiteljima naknadi nematerijalnu štetu za pretrpjele duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika. U pogledu odluke o zakonskim zateznim kamatama, sud je zaključio da, prema sudskoj praksi, zakonska zatezna kamata na pravično dosuđenu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe, tj. u konkrentom slučaju od 4. oktobra 1999. godine.
3. AP-4726/13 Vlado Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Nenad Kisić advokat iz Nevesinja, podnio je 20. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009196 13 GŽ od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovina naknadi nematerijalnu štetu zbog posljedica povrede na radu, a na ime pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha i pretrpjelih duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti. U postupku je utvrđeno da je apelant kao profesionalni vojnik prilikom iskakanja iz helikoptera u toku taktičke vježbe zadobio povredu desnog skočno zgloba. Prema ocjeni suda, ovakve povrede koje je apelant pretrpio na radu ne ostavljaju funkcionalne posljedice, tj. da tužitelj nema posljedica po zdravlje, odnosno da nije pretrpio fizičku bol ili strah jakog intenziteta u dužem trajanju, niti je zbog zadobivenih povreda došlo do nekog psihičkog poremećaja kod apelanta, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dosuđivanje novčane naknade za nematerijalnu štetu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 314/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić