Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-509/13 (N. B. i drugi)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-509/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-509/13, rješavajući apelacije N. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

N. B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 066753 12 GŽ od 23. novembra 2012. godine;

Zdravko Antunović i Finka Antunović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009338 11 REV od 6. novembra 2012. godine;

Branka Janković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002314 12 REV od 4. decembra 2012. godine;

Fehret Pašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012689 11 REV od 11. decembra 2012.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-509/13 N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 5. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 066753 12 GŽ od 23. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev te je tužena A.V. obavezana da apelantu preda u posjed dio nekretnine u Presnačama, dok je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik drugog dijela pomenutih nekretnina u dijelu i na način bliže opisan u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant sa roditeljima tužene 1995. godine zaključio ugovor o zamjeni nekretnina, a čiji su predmet ugovora bile apelantove nekretnine u Republici Hrvatskoj, a roditelja tužene u Banja Luci. Također je utvrđeno da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan, te je naloženo prednicima tužene da apelantu izdaju valjanu ispravu za uknjiženje prava vlasništva i posjeda na dijelu spornih nekretnina. S obzirom na navedeno zaključeno je da apelant ima pravo zahtijevati predaju u posjed dijela spornih nekretnina, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Međutim, sud je zaključio da iz sadržaja pomenutog ugovora o zamjeni, skici sa lica mjesta koju je načinio vještak geodetske struke, te iz drugih provedenih dokaza, ne proizilazi da je apelant postao vlasnik drugog dijela sporih nekretnina koje potražuje predmetnom tužbom, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan.

2. AP-994/13 Zdravko Antunović i Finka Antunović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, koje zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnijeli su 11. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009338 11 REV od 6. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je, između ostalog, da je tužiteljica D.A. u toku trajanja braka sa apelantom Zdravkom Antunovićem postala suvlasnik ½ dijela nekretnine u Vržarelu, što su apelanti dužni priznati i pristati na diobu nekretnine, te odstupiti i ne ometati tužiteljicu u izvršavanju njenih vlasničkih prava na spornoj nekretnini, a apelantica Finka Antunović je dužna priznati da se sa njenog imena izvrši brisanje ½ dijela nekretnine uz istovremeni upis na tužiteljičino ime. U postupku je utvrđeno da sporna nekretnina stečena zajedničkim radom tužiteljice i apelanta Zdravke Antunovića (kao bivšim bračnim partnerima), te da su tužiteljica i apelant Zdravko Antunović sa jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini u smislu Porodičnog zakona. Također je utvrđeno da, budući da apelant Zdravko Antunović nije ponudio dokaze da je između njega i tužiteljice postignut dogovor o podjeli bračne stečevine, niti da se radi o njegovoj posebnoj imovini, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.

3. AP-1063/13 Branka Janković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 13. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002314 12 REV od 4. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem oporuke koju je sačinila ostaviteljica A.M. 2001. godine stekla pravo vlasništva na nekretninama u Grgurićima i novčanim sredstvima koja se nalaze na deviznim štednim knjižicama kod nekoliko banaka, te da te nekretnine i novčana sredstva nisu predmet ostavine iza ostaviteljice A.M. Pored toga, usvojen je protivtužbeni tuženih M.M. i L.R. kojim su tražili da se poništi pomenuta oporuka A.M. iz 2001. godine, te da navedena oporuka ne može proizvesti nikakve pravne učinke. U postupku je utvrđeno da pismeni testament ostaviteljice A.M. iz 2001. godine nije sačinjen u obliku i prema uvjetima utvrđenim Zakonom o nasljeđivanju, zbog čega ne postoji pravni osnov na kome apelantica temelji svoje isključivo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i novčanim sredstvima ostaviteljice. Apelantica je 17. oktobra 2014. godine zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže da se iz ostavinskog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Livnu pod brojem 68 0 O 030789 14 O u ostavinskoj stvari iza umrle A. M. izdvoji stan u ulici Kralja Tvrtka broj 24 u Livnu, te novčana sredstva koja se nalaze na računima kod Privredne banke Sarajevo u Livnu i Uni Credit Zagrebačke banke.

4. AP-1226/13 Fehret Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nermina Pivić advokatica iz Zenice, podnio je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 012689 11 REV od 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sa dijelom 1/1 postao vlasnik stana u Zenici, bliže opisanog u dispozitivu presude, te da su tuženi M.E., O.M. i K.M. dužni trpiti da se apelant kao takav upiše u zemljišne knjige. Pored toga, odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stana sa dijelom 7/8. U postupku je utvrđeno da je apelant predmetni stan, na kojem je imao stanarsko pravo, otkupio 2001. godine zajedno sa prednicom tuženih sa kojom je bio u braku, te da su apelant i prednica tuženih upisani kao suvlasnici na predmetnom stanu u knjigu položenih ugovora sa dijelom ½, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan. Sud je zaključio da su bez uticaja na odlučenje činjenice da je apelant predmetni stan dobio 1978. godine, tj. prije zaključenja braka sa prednicom tuženih, kao i da je kasnije za kupovinu stana sa prednicom tuženih ustupio lična sredstva sa izvoda računa građana, tj. certifikate. Naime, sud je napomenuo da se u smisli Zakona o stambenim odnosima nosiocem stanarskog prava smatra i bračni drug koji živi u domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava, a što je prednica tuženih postala zaključenjem braka sa apelantom 1996. godine, a kasnije je zajedničkom kupovinom predmetnog stana postala suvlasnica stana, bez čije pismene saglasnosti apelant nije mogao otkupiti predmetni stan u smislu Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 509/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

S obzirom na odluku o dopustivosti u predmetu broj AP 1063/13, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-509/13 (N. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio