Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-529/13 (K. Ć. i drugi)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-529/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-529/13, rješavajući apelacije Karla Ćorića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Karlo Ćorić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019832 11 REV 2 od 1. novembra 2012.
godine;
“MAAČ” d.o.o. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 051640 12 REV od 26.
marta 2013. godine;
Žarko Vladisavljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 017271 12 REV od 30. maja 2013. godine;
Obren Lukić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 022034 13 GŽ od 13. juna 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-529/13 Karlo Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Advokatura Ćupina & Co iz Mostara, podnio je 6. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019832 11 REV 2 od 1. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi RMC „Dr. Safet Mujić“- Centar za majku i dijete Mostar i JP „Elektroprivreda BiH – Elektrodistribucija Mostar solidarno isplate određeni novčani iznos na ime materijalne štete, dok je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u odnosu na Grad Mostar odbijen kao neosnovan. Pored toga, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed i slobodno raspolaganje dio nekretnina u Mostaru, bliže opisanih u dispozitivu presude. U postupku je nesporno utvrđeno da su tuženi zaposjeli dio apelantove nekretnine u Mostaru, porušili objekat-štalu bez apelantove saglasnosti i na navedenom zemljištu izgradili trafostanicu i parking, iako postupak eksproprijacije povodom sporne nekretnine nije bio priveden kraju, zbog čega je sud obavezao tužene RMC „Dr. Safet Mujić“- Centar za majku i dijete Mostar i JP „Elektroprivreda BiH –Elektrodistribucija Mostar da apelantu naknade štetu prema tržišnoj vrijednosti oduzetog zemljišta i porušenog građevinskog objekta. U odnosu na tuženog Grad Mostar, zaključeno je da Grad Mostar nije bio investitor, niti izvođač radova na izgradnji trafostanice i parkinga, te da nije počinio štetu apelantu. Nadalje, u pogledu predaje u posjed spornog zemljišta, utvrđeno je da u konkretnom slučaju restitucija ne bi bila ekonomski opravdana, niti je uspostavljanje ranijeg stanja moguće, jer je na predmetnom zemljištu izgrađena trafostanica i parking, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen.
2. AP-2356/13 MAAČ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović advokat iz Mostara, podnio je 31. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 051640 12 REV od 26. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar isplati određeni novčani iznos na ime izvršenih ugovorenih i nepredviđenih radova, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi štetu na ime izgubljene zarade koju je apelant pretrpio zbog jednostranog raskida ugovora o građenju od strane tuženog. U odnosu na odbijajući dio presude, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je tuženi raskid ugovora o građenju tražio zbog razloga povećanja cijene radova u odnosu na ugovorenu cijenu, na što je tuženi imao pravo u skladu sa odredbama člana 634. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je o tome obavijestio apelanta. S tim u vezi, zaključeno je da apelant nije dokazao da je do raskida ugovora došlo krivicom tuženog, niti da je apelant stvarno pretrpio štetu.
3. AP-3392/13 Žarko Vladisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Batkovića, podnio je 31. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 017271 12 REV od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi S.R., D.J., Z.E., Mjesna zajednica Batkovići i Opština Bijeljina solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog pretrpjelih duševnih bolova usljed povrede časti i ugleda, te materijalnu štetu pričinjenu na stambenom objektu i izgubljenu dobit usljed nemogućnosti korištenja novog stambeno-poslovnog objekta u Bakovićima. U postupku je utvrđeno da apelant u konkrentom slučaju nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu i materijalnu štetu na način kako je to istakao u tužbi, tj. da je šteta nastala zbog toga što su tuženi nasipali putni pojas pored njegovog objekta-restorana i disko bara u Bakovićima, usljed čega se slijevala voda sa puta i na taj način mu oštetila objekat i onemogućila ga da radom u pomenutom lokalu ostvaruje prihode, zbog čega je osiromašio, izgubio porodicu i prijatelje i trpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Naime, sud je zaključio da apelant u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nije predloži dokaze kojima se potvrđuju njegove tvrdnje u tužbi, tj. da je predmetna šteta nastala radnjama tuženih na spornom objektu, da je pomenuti objekat njegovo vlasništvo ili posjed, da je trpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i sl. zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-3566/13 Obren Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 15. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 022034 13 GŽ od 13. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi M.Z. naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih psihičkih bolova, te materijalnu štetu u vrijednosti usmrćenog ovna, izgubljene dobiti od rasploda i zbog nemogućnosti vraćanja kredita. U postupku je utvrđeno da je tuženi nesporno na svojoj parceli usmrtio ovna koji je vlasništvo apelanta, ali da tuženi u predmetnom događaju u kojem je nastala šteta apelantu nije postupao sa namjerom i nepažnjom, već je štetu prouzrokovao u nužnoj odbrani, budući da je ovan napao tuženog i njegovu suprugu kojoj ne nanio lakše tjelesne ozljede, zbog čega u smislu odredaba člana 161. ZOO tuženi nije dužan apelantu naknaditi traženu štetu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 529/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić