Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5293/13 (Preduzeće za preradu metala „Metal-Mont“ d.o.o. Petrovo)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Nadležnost suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5293/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine , u predmetu broj AP-5293/13, rješavajući apelaciju Preduzeća za preradu metala „Metal-Mont“ d.o.o. Petrovo i Jelenka Đuranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za preradu metala „Metal-Mont“ d.o.o. Petrovo i Jelenka Đuranovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 021082 13 Gž 2 od 18. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za preradu metala „Metal-Mont“ d.o.o. Petrovo (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Jelenko Đuranović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Petrova, koje zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnijeli su 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 021082 13 Gž 2 od 18. oktobra 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 4. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, u pravnoj stvari prvoapelanta kao tužitelja i drugoapelanta kao umješača na strani prvoapelanta, radi iseljenja i predaje u posjed stana, osporenom konačnom odlukom, usvojen je prigovor tuženih, pa je Osnovni sud u Doboju oglašen apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te su ukinute sve dotad provedene radnje i prvoapelantova tužba je odbačena. U toku postupka je utvrđeno da je prvoapelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 28. marta 2011. godine, a tužbeni zahtjev je usmjerio na iseljenje iz stana koji je predmet spora, te predaju istog u posjed njemu od strane tuženih.
2. Nadalje, utvrđeno je da je stanom upravljao pravni prednik prvoapelanta i da je taj stan ranije bio dodijeljen korisniku M.M., odnosno njenom domaćinstvu, kao i da je u međuvremenu ista preminula, odnosno da je u tom stanu stanovala sve do 1995. godine. Zatim, utvrđeno je da je nakon toga spornim stanom upravljalo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, da je u tom stanu stanovalo više lica, da se u posjedu istog sada nalaze tuženi, kao i da se niko od nasljednika M.M. nije javio sa zahtjevom za povrat stana, a kako je to predviđeno relevantnim zakonskim odredbama. Isto tako, iz bilansa prvoapelanta, s obzirom da je predmetni stan iskazan u neutralnom bilansu, utvrđeno je da isti ima status stana u državnoj svojini na kojem ne postoji stanarsko pravo. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o statusu spornog stana ima rješavati u upravnom postupku, a kako je to predviđeno odredbom člana 8. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. Također, sud je zaključio da je pozivanje prvoapelanta i drugoapelanta na odredbu člana 3. navedenog zakona bez osnova i nema uporišta u odredbi člana 5. stav 2. pomenutog zakona kojim je regulisan postupak vraćanja stanova i to tako da su preduzeća, javne ustanove i druga pravna lica u većinskom vlasništvu RS iz člana 3. tog zakona dužna da uz zahtjev prilože dokaz da nisu privatizovani ili da njihov program privatizacije nije odobrio organ nadležan za privatizaciju. Naime, tuženi su dokazali da je predmetni stan isknjižen iz početnog bilansa stanja za privatizaciju.
3. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić