Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-829/13 (A. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-829/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine, u predmetu broj AP-829/13, rješavajući apelacije Ante Mrvelja i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ante Mrvelj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 008876 12 REV od 4. decembra 2012.
godine;
Slobodanka Milosavljević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 003317 12 REV od 8.
januara 2013. godine;
Pero Marković, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002303 13 GŽ 2 od 24. septembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-829/13 Ante Mrvelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Ivan Brekalo advokat iz Širokog Brijega, podnio je 26. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 008876 12 REV od 4. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Agencije za privatizaciju Zapadnohercegovačkog kantona i utvrđeno da je raskinut ugovor o kupoprodaji tendera i pripadajući aneksi tog ugovora koji su sklopljeni između apelanta i tužitelja, te da je apelant dužan tužitelju dati izjavu volje za upis brisanja prava vlasništva više od 90% učešća u kapitalu privrednog društva Ukras kamen d.d. Posušje, vratiti predmet kupoprodaje tendera, te trpiti da tužitelj zadrži uplaćenu kupoprodajnu cijenu iz predmetnog ugovora. Pored toga, pomenutom presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj-protivtuženi obaveže da mu isplati novčani iznos od 4.254.231,95 KM na ime uplaćene kupoprodajne cijene sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj 2001. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmeta tendera-privrednog društva Ukras kamen d.d. Posušje, da je ugovor više puta produžavan, da je između stranaka ugovoren fiksni rok ispunjenja obaveza, te da apelant svoje obaveze iz ugovora (investiciono ulaganje, upošljavanje novih radnika, te izmirenje zakonskih obaveza za uposlenike) nije ispunio u roku. Također je utvrđeno da je tužitelj u više navrata vršio nadzor nad izvršenjem obaveza apelanta iz predmetnog ugovora, te da je Upravni odbor tužitelja, na osnovu izvještaja tužitelja, dao Mišljenje za pokretanje spora, odnosno postupka za raskid kupoprodajnog ugovora, na način kako je propisano odredbama člana 22. Pravilnika o obavljanju kontrole izvršenja obaveza iz kupoprodajnih ugovora u postupku privatizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da u konkrentom slučaju nije postojala suglasnost za pokretanje predmetnog spora. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio povrat kupoprodajne cijene, sud je zaključio da je isti neosnovan budući da su stranke u samom ugovoru regulirale pitanje posljedica neispunjenja, a na način da će u slučaju neispunjenja obaveze od strane apelanta tužitelj zadržati uplaćenu kupoprodajnu cijenu.
2. AP-896/13 Slobodanka Milosavljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Karnelija Šimčević iz Sarajeva, podnijela je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 003317 12 REV od 8. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla uvjete za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana u Sarajevu na kojim postoji stanarsko pravo, te da je tuženi Savez udruženja građana oštećenog sluha i govora Bosne i Hercegovine dužan priznati i trpiti da se apelantica uknjiži u zemljišnim knjigama nadležnog suda u Sarajevu sa pravom vlasništva 1/1 na predmetnom stanu, te da predmetna presuda zamijeni ugovor o otkupu stana. Sud je podsjetio da je svojom odlukom broj 070-0-Rev-08- 0001826 od 17. septembra 2009. godine utvrdio da je apelantica stekla uvjete za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Međutim, razmatrajući apelaciju tuženog Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora Bosne i Hercegovine protiv pomenute odluke broj 070- 0-Rev-08-0001826 od 17. septembra 2009. godine, Ustavni sud je odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4142/09 od 13. novembra 2012. godine apelaciju tuženog usvojio, pomenutu odluku ukinuo i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, nalazeći da je u konkretnom slučaju „došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud utvrdio da je tužiteljica stekla uvjete za otkup stana na kojem je imala stanarsko pravo i koje joj je prestalo otkazom ugovora o korištenju stana na osnovu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, jer se na slučaj kada lice kojem je nakon 30. aprila 1991. godine oduzeto stanarsko pravo zbog nekorištenja stana nevezano za ratna dešavanja u BiH, i koje nije napustilo stan na kojem je imalo stanarsko pravo u vezi sa ratnim sukobom na teritoriji BiH, ne mogu primijeniti zakonske odredbe koje se odnose na napuštene stanove, izbjeglice ili raseljena lica, odnosno lica koja su bila lišena svojih domova zbog ratnih okolnosti“. U skladu sa navedenim, u ponovnom postupku pred Vrhovnim sudom, utvrđeno je da je apelantici u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, na temelju pravomoćne sudske presude, prestalo stanarsko pravo zbog nekorištenja predmetnog stana, a ne zbog ratnih događanja u Bosni i Hercegovini, zbog čega apelantica ne može otkupiti predmetni stan u skladu sa odredbama koje se odnose na napuštene stanove.
3. AP-5212/13 Pero Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002303 13 GŽ 2 od 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je raskinut je ugovor o kupoprodaji motornog vozila koji je zaključen između apelanta kao kupca i tuženih D.Š. i M.R. ka prodavača, te da se tuženi obavežu da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime plaćene kupoprodajne cijene. U postupku je utvrđeno da je apelant 2007. godine od tuženog M.R. kupio predmetno motorno vozilo koje je bilo registrirano na ime tuženog D.Š., ali da ga je SJB Zvornik oduzela od apelanta jer se nalazio na listi kao „nelegalno registrirano vozilo“. S tim u vezi, sud je zaključio da apelant u konkrentom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u smislu ispunjavanja uslova za zaštitu od evikcije, odnosno da na pomenutom vozilu postoji neko pravo trećeg, budući da ne postoji nijedan dokaz iz kojeg bi se vidjelo da je nakon oduzimanja vozila isto predato preduzeću „TAS“ Vogošća, kao trećem licu, niti apelant ima materijalnih dokaza da ga je on ponovo pribavio kupovinom od pomenutog preduzeća i nakon toga prodao auto-otpadu, tj. nema dokaza gdje je i pod kojim uslovima to vozilo završilo. Osim toga, zaključeno je da apelant nije dokazao niti odgovornost tuženih za oduzimanje predmetnog vozila, jer prema zapisnicima SJB Zvornik ništa ne ukazuje na postojanje nekog krivičnog djela kao razlog za oduzimanje vozila.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 829/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić