Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/12 (A. H. I. i A. S. i A. V.)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3870/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine u predmetu broj AP 3870/12, rješavajući apelacije A. H. I. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57 stav (2) tačka c) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: A. H. I. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 U 010104 12 Uvp od 6. septembra 2012. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine,

Anđelko Serdar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 07 0 U 005496 12 Uvp od 4. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 005496 11 U od 1. februara 2012. godine, Ljubomir Radivojević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 72 0 P 000303 12 Rev od 4. aprila 2013. godine, presude Okružnog suda u banja Luci broj: 72 0 P 000303 11 Gž 2 od 16. februara 2012. godine, presude Osnovnog suda u Gradišci broj: 72 0 P 000303 10 P2 od 31. decembra 2010. godine,

Ante Vidić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 07 0 U 005976 12 Uvp od 31. jula 2013. godine, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

AP 3870/12

1. A. H. I. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Harisa Bačvić i Elma Tekač, uposlenice Udruženja „ Vaša prava BiH “, podnio je 8. novembra 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 U 010104 12 Uvp od 6. septembra 2012. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 U 010104 12 Uvp od 6. septembra 2012. godine, odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke – presude Vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine. Presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, broj: UP-2-06-07-2-41/12 od 3. aprila 2012. godine, kojim rješenjem je žalba apelanta odbijena kao neosnovana a potvrđeno prvostepeno rješenje Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima broj: UP-1/18.5.1-07.3-48/12 od 15. marta 2012. godine. Prvostepenim rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima broj: UP-1/18.5.1-07.3-48/12 od 15. marta 2012. godine, apelant je protjeran sa teritorije Bosne i Hercegovine na period od pet godina, koju teritoriju mora napustiti u periodu od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke, pod prijetnjom prinudnog prisilnog udaljenja. U obrazloženju navedenog prvostepenog rješenja je navedeno i to da je apelantu pravosnažnom odlukom oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, da nije ostvario boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu Bosne i Hercegovine, da mu je pravosnažnom odlukom odbijen zahtjev za azil, te da njegovo prisustvo na teritoriji Bosne i Hercegovine predstavlja prijetnju nacionalnoj bezbjednosti Bosne i Hercegovine.

2. Apelant se prije podnošenja ove apelacije, 29. decembra 2011. godine, obratio Ustavnom sudu sa apelacijom koja se odnosila na ista ili slična pitanja i odluke koje se osporavaju i u predmetnoj apelaciji. U vezi sa osporenim odlukama Ustavni sud je 30. oktobra 2012. godine, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5015/11 kojom je apelaciju podnesenu 29. decembra 2011. godine, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine, odbacio kao nedopuštenu zato što su izmjenjene pravne okolnosti, a iz navoda i dokaza iznesenih u predmetnoj apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

AP 2697/13

3. Anđelko Serdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, zastupan po Maji Škoro advokatu iz Mostara, podnio je 20. juna 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 07 0 U 005496 12 Uvp od 4. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 005496 11 U od 1. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 07 0 U 005496 12 Uvp od 4. aprila 2013. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 005496 11 U od 1. februara 2012. godine. Rješavajući u upravnom sporu, radi vraćanja stana u posjed, Kantonalni sud je tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Ministarstva građena i prostornog uređenja HNK Mostar, broj: UPII-09-04-

25-256/06 od 19. maja 2011. godine, odbio kao neosnovanu.

4. Apelant se prije podnošenja ove apelacije, 14. februara 2012. godine, obratio Ustavnom sudu sa apelacijom koja se odnosila na ista pitanja i odluke koje se osporavaju i u ovoj predmetnoj apelaciji. U vezi sa osporenim odlukama Ustavni sud je 10. juna 2014. godine, donio konačnu i obavezujuću Odluku o dopustivosti broj: AP 627/12 kojom je apelaciju podnešenu 14. februara 2012. godine, odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, a iz navoda i dokaza iznesenih u predmetnoj apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

AP 2750/13

5. Ljubomir Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, zastupan po Mirku Šaviji advokatu iz Gradiške, podnio je 24. juna 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 72 0 P 000303 12 Rev od 4. aprila 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj: 72 0 P 000303 11 Gž 2 od 16. februara 2012. godine, presude Osnovnog suda u Gradišci broj: 72 0 P 000303 10 P2 od 31. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja stanarskog prava, ništavosti rješenja i ugovora o korištenju stana, te predaje u posjed stana, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj: 72 0 P 000303 11 Gž 2 od 16. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj: 72 0 P 000303 10 P2 od 31. decembra 2010. godine, gdje je Vrhovni sud Republike Srpske presudom broj: 72 0 P 000303 12 Rev od 4. aprila 2013. godine, reviziju apelanta odbio.

6. Apelant se prije podnošenja ove apelacije, 7. maja 2012. godine, obratio Ustavnom sudu sa apelacijom koja se odnosila na ista pitanja i odluke koje se osporavaju i u ovoj predmetnoj apelaciji. U vezi sa osporenom odlukom Okružnog suda u Banja Luci broj: 72 0 P 000303 11 Gž 2 od 16. februara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj: 72 0 P 000303 10 P2 od 31. decembra 2010. godine, Ustavni sud je 24. aprila 2014. godine, donio Odluku o dopustivosti broj AP 1659/12 kojom je apelaciju od 7. maja 2012. godine, odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

AP 4248/13

7. Ante Vidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, zastupan po Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 17. oktobra 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 07 0 U 005976 12 Uvp od 31. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, je presudom broj: 07 0 U 005976 12 Uvp od 31. jula 2013. godine, odbio zahtjev apelanta za vanredeno preispitivanje sudske odluke - presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 005976 11 U od 28. februara 2012. godine. Navedenom presudom Kantonalnog suda, rješavajući u upravnom sporu, radi priznavanja prava na ličnu invalidninu, tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva za pitanja branitelja broj:12-02-43-

1-216/10 od 19. septembra 2011. godine, je odbijena kao neosnovana.

8. Apelant se prije podnošenja ove apelacije, 30. aprila 2012. godine, obratio Ustavnom sudu sa apelacijom koja se odnosila na ista pitanja i odluke koje se osporavaju i u predmetnoj apelaciji. U vezi sa osporenim odlukama Ustavni sud je 12. marta 2014. godine, donio odluku broj AP 1602/12 kojom je apelaciju od 30. aprila 2012. godine, odbacio kao nedopuštenu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3870/12. Apelacioni navodi

10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;»

12. Ustavni sud zapaža da su apelanti ovim apelacijama ponovo osporili iste odluke redovnih sudova koje su već bile osporene u ranijim apelacijama i o kojim je Ustavni sud već donio odluke. Ustavni sud zaključuje da su apelacije podnesene po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/12 (A. H. I. i A. S. i A. V.) | Sudska praksa | Aktio