Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-669/12 (Udruženje izbjeglih i raseljenih lica Foča)

Odluka donesena 26. 02. 2015.

  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-669/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine u predmetu broj AP 669/12, rješavajući apelaciju Udruženja izbjeglih i raseljenih lica Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja izbjeglih i raseljenih lica Foča, podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 007847 11 Pž od 24. januara 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje izbjeglih i raseljenih lica Foča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milenko

– Vojo Radović advokat iz Foče, podnio je 17. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 007847 11 Pž od 24. januara 2012. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 62 0 Ps 007847 10 Ps od 10. maja 2011. godine obavezana je tužena da, shodno Odlukama o budžetu tužene isplati apelantu iz pripadajućih novčanih sredstava za redovnu djelatnost za 2008, 2009. i 2010. godinu iznos od 9.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude uz nadoknadu troškova postupka u iznosu od 4.253,25 KM.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su u budžetu tužene za 2008, 2009. i 2010. godinu planirana novčana sredstva u zbirnom iznosu za apelanta i još dva udruženja i to Udruženje porodica zarobljenih i poginulih boraca i Udruženje povratnika. Okružni sud je nadalje istakao da je na osnovu iskaza svjedoka M. D.- načelnika Odjeljenja za finasnije tužene, utvrdio da apelant spada u kategoriju primaoca grantova koji se finansiraju za određene aktivnosti u skladu sa strategijom razvoja tužene, te da je u budžetu tužene utvrđen precizirani iznos za finansiranje tih aktivnosti. Okružni sud je također naveo da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da apelant nije dostavio niti jedan validan dokaz da je provodio takve aktivnosti te da je stekao pravo da bude finansiran novčanim sredstvima iz budžeta tužene koja su namjenjena za tu svrhu, zbog čega po mišljenju svjedoka tužena nije ni bila u obavezi da apelanta finansira. Međutim, Okružni sud je istakao da iskazu navedenog svjedoka nije poklonio povjerenje iz razloga što je nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke H.Č. potvrđeno da su za apelanta i još dva udruženja planirana novčana sredstva u preciziranim zbirnim iznosima za 2008. godinu, za 2009. godinu i 2010. godinu, te da prema nalazu i mišljenju vještaka apelantu pripada iznos od 9.000,00 KM u odnosu na ukupno planirana sredstva. S obzirom na navedeno, Okružni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, shodno odredbama člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Viši privredni sud je, odlučujući o žalbi tužene, donio rješenje broj 62 0 Ps 007847 11 Pž od 24. januara 2012. godine, kojim je žalba uvažena, te presuda Okružnog suda od 10. maja 2011. godine ukinuta i tužba odbačena. Viši privredni sud je zaključio da o predmetnoj pravnoj stvari nije nadležan privredni sud, niti sud opšte nadležnosti. Naime, Viši privredni sud naveo je da je „odredbom člana 1. ZPP-a propisano da se ovim zakonom određuju pravila na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, privredni sudovi i Vrhovni sud RS raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovim, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno“. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da se građanskopravni sporovi odnose na lične, porodične, radne, privredne, imovinsko-pravne i druge građansko-pravne odnose. Također, Viši privredni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o građansko-pravnom sporu iz privrednih ili imovinsko-pravnih odnosa, te s tim u vezi zaključio da se ne može raditi ni o parničnom postupku niti o sudskoj nadležnosti, na što sud, u skladu sa članom 16. Zakona o parničnom postupku, u toku cijelog postupka pazi po službenoj dužnosti.

5. Viši privredni sud se nadalje pozvao na Zakon o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 54/08, 126/08 i 92/09, u daljnjem tekstu: Zakon o budžetskom sistemu), te je naveo da je ovim zakonom propisano da se budžetska sredstva koriste za finansiranje budžetskih korisnika, za izvršavanje njihovih zadataka i ostale namjene koje su u skladu sa Ustavom Republike Srpske, te zakonskim aktima i propisima organa vlasti (opštine i gradova). Viši privredni sud je također naveo da taj zakon reguliše budžetski sistem koji čine budžet Republike Srpske, budžet opština i gradova, te s tim u vezi ukazao da priprema i donošenje budžeta, te izvršenje budžeta, kao kontrola i revizija budžeta ne spadaju u nadležnost sudova, niti sud može svojom odlukom naložiti izvršenje budžeta prema pojedinim budžetskom korisnicima budući da sve navedeno spada u nadležnost određenih upravnih organa (ministarstava i inspekcijskih službi), a kako je sve propisano odredbama čl. 62. do 73. Zakon o budžetskom sistemu.

6. Viši privredni sud je također ukazao, da je u skladu sa odredbom člana 16. stav 2. tačka a). Zakona o reviziji javnog sektora Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 98/05, u daljnjem tekstu: Zakona o reviziji), Glavna služba za reviziju ovlaštena da vrši reviziju budžeta opštine i gradova i da ona procjenjuje da li se primjenjuju propisi, da li se sredstva koriste za odgovarajuće namjene i ocijeniti finansijsko upravljanje, funkcije interne revizije i sistem interne kontrole (član 18. stav 2. istog zakona). Pored navedenog članom 21. Zakona o reviziji propisan je postupak izvještavanja o revizijama i dostavljanje konačnih izvještaja institucijama u kojima je vršena revizija, dok je članom 24. tog zakona propisano da je Služba za glavnu reviziju dužna, nakon što informiše lice koje rukovodi institucijom u kojoj se vrši revizija, obavijestiti nadležne organe za provođenje zakona, kada postoji sumnja o značajnom kršenju zakona.

7. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje mehanizmi da se u okviru ovlaštenja nadležnih institucija obezbijede budžetska sredstva budžetskom korisniku, koji za to ispunjava uslove. Naime, Viši privredni sud smatra da se sporni odnos ne može posmatrati kao obligaciono pravni odnos, kao što je prihvatio prvostepeni sud, već se radi o raspodjeli budžetskih sredstava budžetskim korisnicima u skladu sa zakonom odnosno odlukom opštine i grada, a sudovi nisu nadležni da odlučuju koliko će se budžetskih sredstava izdvojiti budžetskim korisnicima i na koji način će se izvršiti odluka o budžetu.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporeno rješenje doneseno proizvoljnom primjenom odredaba Zakona o budžetskom sistemu i Zakona o reviziji javnog sektora na koji način je Viši privredni sud onemogućio apelantu da mu bude „izvršena isplata pripadajućih sredstava, shodno Odlukama o budžetu Opštine Foča za 2000, 2009. i 2010. godinu“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporeno rješenje Višeg privrednog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: h. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se na predmetni postupak okončan osporenim rješenjem primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 16. ZPP, osporenim rješenjem uvažio žalbu tužene te presudu Okružnog privrednog suda od 10. maja 2011. godine (kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev) ukinuo i apelantovu tužbu odbacio uz pozivanje na odredbe čl. 67. do 73. Zakona o budžetskom sistemu, te čl. 16. stav 2. tačka a), 18. stav 2. i 24. Zakona o reviziji. Naime Viši privredni sud je prvenstveno ukazao na odredbu člana 1. ZPP-a kojom je jasno propisano da su tim zakonom određena pravila na osnovu kojih redovni sudovi raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno te je jasno ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o građansko-pravnom sporu iz privrednih ili imovinsko-pravnih odnosa, već da se radi o raspodjeli budžetskih sredstava budžetskim korisnicima, te da sudovi nisu nadležni da odlučuju koliko će se budžetskih sredstava izdvojiti budžetskim korisnicima i na koji način će se izvršiti odluka o budžetu, budući da to spada u nadležnost upravnih organa (ministarstva i inspekcijske službe), shodno oredbama čl. 62. do 73. Zakona o budžetskom sistemu.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku okončanom osporenim rješenjem nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta pa je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Također Ustavni sud smatra da se osporenim rješenjem, s obzirom na njegov karakter, nesporno nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su iapelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-669/12 (Udruženje izbjeglih i raseljenih… | Sudska praksa | Aktio