Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-108/15 (AD LASTA ISTOČNO SARAJEVO)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-108/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP 108/15, rješavajući zahtjev AD LASTA ISTOČNO SARAJEVO za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev AD LASTA ISTOČNO SARAJEVO za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. AD LASTA ISTOČNO SARAJEVO (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Ratko Gengo, advokat iz Bratunca, podnio je, 9. januara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine i presude Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 5. decembra 2011. godine. Apelant je takođe, 11. februara 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „obustavio sve aktivnosti svih sudskih, upravnih i drugih organa i tijela koje su preduzete po presudi Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 000307 12 Rev od 5. novembra 2014. godine, presudi Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine i presudi Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 5. decembra 2011. godine“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 000307 09 Ps od 5. decembra 2011. godine obavezan je apelant da Gradu Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga isplati iznos od 571.731,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2000. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta u kojoj je naveo da je sa pravnim prednikom apelanta MDP „UNIS Holding“-„ZDP Unis Lasta“ Lukavica (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) ostvario poslovnu saradnju na način da je Aneksom broj 1 Ugovora o namjenskom kreditu u iznosu od 1,000.000,00 KM zaključenom 2. maja 1997. godine ugovorena obaveza pravnog prednika apelanta na vraćanje duga po isteku jedne godine od dana korištenja kredita. Navedeno je i da je tužitelj istakao da je ispunio svoju obavezu iz ugovora tj obezbijedio predniku apelanta navedeni iznos kredita a da prednik apelanta nije izvršio svoju obavezu u iznosu od 571.731,36 KM na ime glavnog duga. S tim u vezi Okružni privredni sud je naveo da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su navedeni aneks ugovora zaključili tužitelj i prednik apelanta i da su tim aneksom bliže regulisani njihovi međusobni odnosi u pogledu uvjeta korištenja kredita, način korištenja kredita i međusobna prava i obaveze. Utvrđeno je da se članom 1 tog aneksa Skupština tužitelja obavezuje da će obezbijediti sredstava u iznosu od 1.000.000,00 KM za realizaciju dijela Projekta 1 koji se odnosio na vraćanje i reinstaliranje 29 proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Srpskog Sarajeva u skladu sa osnovnim ugovorom. Nadalje je utvrđeno da se kredit odobrava na period od tri godine sa kamatnom stopom od 2% na godišnjem nivou a da početak otplate glavnice kredita i kamate počinje teći po isteku od jedne godine od dana korištenja kredita a vraća se u osam jednakih tromjesečnih rata u valuti u kojoj su sredstva odobrena. Okružni privredni sud je naveo da je utvrđeno i da iz aneksa proizlazi da će se korištenje sredstava vršiti u dinarskoj protivvrijednosti po prodajnom kursu na dan korištenja a da će se sredstva koristiti u 1997. godini sukcesivno u roku od 15 dana od dana podnošenja naloga na plaćanje od strane investitora sa odgovarajućim ugovorom i drugom dokumentacijom, te da će se dinamika uskladiti sa dinamikom obezbjeđenja sredstava, izvođenjem radova i isporuke opreme po Projektu 1 a neiskorišteni dio sredstava prenijeti u narednu godinu.
3. Okružni privredni sud je istakao da je u vezi s navedenim izvršeno vještačenje finansijske struke kojim je utvrđeno koji nalozi i na koje iznose su podnijeti u realizaciji ugovora i aneksa te da je ukupni iznos istih 571.731,36 KM. Kako je naveo Okružni privredni sud, vještačenjem je utvrđeno da je apelantu bilo poznato da ima navedeni dug budući da iz dokumenta koje je vještak koristio prilikom izrade nalaza i mišljenja proizlazi da je apelant predmetni iznos iskontirao u knjigovodstvenom stanju ali ga nije knjižio na finansijskim karticama. Okružni privredni sud je obrazložio da se, obzirom na utvrđene činjenice, u konkretnom slučaju zaključeni ugovor ne može smatrati ugovorom o kreditu budući da tužitelj nije banka već da se radi o ugovoru o zajmu koji je zaključen između tužitelja i prednika apelanta. S tim u vezi Okružni privredni sud je naveo da je odredbom člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjivih stvari a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca odnosno istu količinu svrati iste vrste i istog kvaliteta. Navedeno je i da je, obzirom na utvrđeno, neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istako apelant jer se u ovoj situaciji primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina koji u konkretnom slučaju nesporno nije protekao budući da je potraživanje tužitelja nastalo 5. januara 2000. godine a tužba je podnesena 26. oktobra 2006. godine. Imajući u vidu sve navedeno Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je presudom broj 61 0 Ps 000307 12 Pž od 13. marta 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući pravne stavove i utvrđenja Okružnog privrednog suda.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 61 0 Ps 000307 12 rev od 5. novembra 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju sporna bila pravna priroda Aneksa broj 1 Ugovora o namjenskom kreditu i s tim u vezi rokovi zastarjelosti potraživanja koji se trebaju primijeniti na obavezu apelanta u čemu se, kako je naveo taj sud, iscrpljuju i navodi revizije. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je neosnovan revizioni navod apelanta da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu budući da je, kako je obrazložio taj sud, odredbom člana 1065. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banke obavezuju da korisniku kredita stave na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme a da se korisnik obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Vrhovni sud je obrazložio da iz navedenog jasno proizlazi da davalac kredita može biti samo banka što u konkretnoj situaciji nije slučaj budući da tužitelj nije banka niti posjeduje dozvolu za rad kao banka a koju izdaje Narodna banka Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu u smislu člana 557. ZOO te da se u pogledu zastarjelosti spornog potraživanja ne može primijeniti trogodišnji zastarni rok iz člana 374. ZOO koji se primjenjuje na potraživanja po osnovu kredita nego opšti desetogodišnji zastarni rok iz člana 371. ZOO. Zbog navedenog Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
6. Nakon toga Okružni privredni sud je na prijedlog tužitelja, kao tražioca izvršenja, donio rješenje o izvršenju broj 61 0 Ip 006333 13 Ip od 23. jula 2013. godine kojim je određeno izvršenje pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta radi namirenja spornog duga. Zaključkom isti broj od 30. decembra 2013. godine, između ostalog, naloženo je sudskom izvršitelji da u roku od 45 dana izađe na lice mjesta radi popisa, zapljene i procjene pokretnih stvari apelanta po naprijed navedenom pravosnažnom rješenju o izvršenju. Zaključkom Okružnog privrednog suda o prodaji pokretnih stvari broj 61 0 Ip 006333 13 Ip od 15. augusta 2014. godine, određeno je, između ostalog, prvo ročište za prodaju pokretnih stvari apelanta putem usmenog i javnog nadmetanja.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da niti iz jedne činjenice ne proizlazi da se u njegovom slučaju radi o ugovoru o zajmu već o ugovoru o kreditu te da se, u stvari, u suštini radi o nepovratnom ulogu koje je tužitelj dao kao svoje učešće u sanaciji i revitalizaciji privrednih subjekata na svom području. Apelant smatra i da je nesporno da je nastupila zastara potraživanja te da su sudovi u Republici Srpskoj u predmetima sličnog karaktera usvajali prigovore o zastari. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio sve radnje koje su poduzete u postupku izvršenja osporenih presuda jer bi u suprotnom ako bi se izvršenje dopustilo, apelant zapao u vrlo tešku situaciju jer ne bi imao sredstava kojim bi mogao nastaviti poslovanje.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke (u konkretnom slučaju rješenja o izvršenju) predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da obustavi sve radnje na izvršenju osporenih presuda do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi izvršenjem presuda kojim je obavezan na isplatu duga tužitelju, došlo do nastanka nenadoknadive štete jer apelant ne bi imao sredstava da nastavi sa poslovanjem, ne nudi druge razloge. Međutim, Ustavni sud smatra da ovi navodi sami po sebi, u situaciji kada apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić