Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-356/15 (B. B.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-356/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP 356/15, rješavajući zahtjev B. B. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e. i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev B. B. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. B. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnio je, 23. januara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002535 14 Kž od 25. novembra 2014. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002535 13 K od 15. aprila 2014. godine. Apelant je 16. februara 2015. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora prema navedenoj presudi Okružnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002535 13 K od 15. aprila 2014. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 44. KZ RS apelantu se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. septembra 2012. godine u 11,40 časova do 19. septembra 2012. godine u 20,00 časova. Na osnovu člana 224. stav 5. i člana 62. KZ RS od apelanta su oduzeti predmeti prema potvrdi o oduzimanju predmeta kako je precizirano u izreci presude. Na osnovu člana 99. stav 4. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant i ostala četvorica optuženih oslobođeni su obaveze naknade troškova krivičnog postupka.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza (u presudi naveden sadržaj, ocjena i međusobna veza) slijedi da je Okružno tužilaštvo u Doboju van svake razumne sumnje dokazalo da su apelant i ostala četvorica optuženih učinili krivična djela na način kako su činjenično opisana u izreci precizirane optužnice. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu Okružni sud je naveo da nisu utvrđene otežavajuće okolnosti a od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio da je apelant neosuđivan, nezaposlen, lošeg imovnog stanja, mlađe životne dobi, što je cijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti te je apelantu izrekao kaznu zatvora ublažavanjem minimuma zaprijećene kazne za konkretno krivično djelo.
4. Protiv navedene presude apelant i ostali optuženi su podnijeli žalbu Vrhovnom sudu koji je presudom broj 13 0 K 002535 14 Kž od 25. novembra 2014. godine, žalbe odbio kao neosnovane.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se branilac apelanta žalio na bitne povrede procesnog zakona iz člana 311. stav 1. tač. z) i k) ZKP. Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud razlozi apelantove žalbe se uglavnom odnose na kritiku činjenične osnove pobijane presude bez određenog ukazivanja koje su odredbe procesnog zakona povrijeđene i na koji način. U pogledu činjenične osnove Vrhovni sud je naveo da su razgovori koje su apelant i ostali optuženi vodili prilikom nabavljanja, preuzimanja i distribucije droge, utvrđeni posebnim istražnim radnjama, pravilno su prihvaćeni i cijenjeni kao dobra osnova za utvrđivanje odlučnih činjenica. Osim toga navedeni dokazi su dopunjeni, osnaženi i potvrđeni u ključnim segmentima iskazima saslušanih svjedoka i predmetima koji su u toku krivičnog postupka oduzeti. U odnosu na navode da je Okružni sud bio nenadležan za izdavanje naredbe o posebnim istražnim radnjama Vrhovni sud je utvrdio da je krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim počinjeno na području stvarno i mjesno nadležnog Okružnog suda, pa je taj sud bio nadležan da naredbom odredi preduzimanje posebnih istražnih radnji prema apelantu i saučesnicima među kojima je bio i Nermin Brković. Okolnost da prema navodima žalbe navedeno lice živi na području Zenice i da je postupak u odnosu na njega razdvojen nakon podizanja optužnice, kako je zaključio Vrhovni sud, nije od uticaja na ovlaštenje suda i samim time na zakonitost preduzete radnje. Dalje je Vrhovni sud naveo da se apelant tokom cijelog postupka služio maternjim jezikom na kome je cijeli krivični postupak i glavni pretres i vođen. Okolnost da su određeni dijelovi softverskog uređaja kojim je vršen nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija na engleskom jeziku ne znači, po ocjeni Vrhovnog suda, da je apelantu povrijeđeno pravo da se služi maternjim jezikom. Vrhovni sud je utvrdio da je suština u tome da je sadržina komunikacije zabilježena predmetnom radnjom bila sačinjena u opisanom obliku i dostupna apelantu na njegovom maternjem jeziku, a softverske komponente nisu dio tog zapisa.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Posebno ističe pogrešnu ocjenu iskaza svjedoka koji su i sami konzumenti opojnih droga. Apelant navodi da su presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima jer je naredbu o provođenju posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija izdao Okružni sud iako je mjesno bio nenadležan. Naime, Okružni sud je izdao naredbu o provođenju posebne istražne radnje monitorisanja telefonskih razgovora apelanta izvan djelokruga rada Okružnog suda i to u drugom entitetu (Federacija BiH) u Zeničko-dobojskom kantonu. Pored toga apelant ističe da je korišten engleski jezik na softveru uređaja kojim je vršen nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, koji apelant ne razumije zbog čega mu je također povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je u toku krivičnog postupka izvršeno više povreda prava apelanta na pravično suđenje, te u cilju izbjegavanja mogućih štetnih posljedica kako za apelanta tako iz državu, apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će odložiti izvršenje kazne zatvora.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom a u cilju izbjegavanja mogućih štetnih posljedica. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (“Službeni glasnik RS” br. 12/10, 117/11 i 98/13, u daljnjem tekstu ZIKS) reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne, kao i postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje je ima prema odredbama ZIKS-a, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
10. Dakle, imajući u vidu okolnost da apelant nije pružio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan. Pored toga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić