Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-379/15 (Š. S.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-379/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP-379/15, rješavajući zahtjev Š. S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Š. S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je, 26. januara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002535 14 Kž od 25. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002535 13 K od 15. aprila 2014. godine. Apelant je takođe 16. februara 2015. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je zatražio da Ustavni sud naloži Okružnom sudu odlaganje izvršenja kazne zatvora, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002535 13 K od 15. aprila 2014. godine apelant je oglašen krivim što je zajedno sa ostalim optuženim (S. G., B. T., S. B. i B. B., u daljnjem tekstu: ostali optuženi), u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u tački 3. izreke te presude počinio krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS-a), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Istom presudom apelantu je na temelju člana 44. KZ RS-a u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 18. septembra 2012. godine do 19. septembra 2012. godine a na osnovu čl. 224. stav 5. i čl. 62. KZ RS-a od apelanta su oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Apelant je takođe oslobođen od obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka.
3. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti (o čemu se detaljno izjasnio na str. 6. - 42. presude, pri čemu je dao obrazloženje zašto nisu prihvaćeni pojedini dokazi, te prigovori nezakonitosti određenih dokaza) došao do zaključka da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo Neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS-a. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant u periodu od marta mjeseca 2012. godine pa do 18. septembra 2012. godine zajedno sa optuženim B. B., D. D. i Z. G., nakon prethodnih dogovora putem ličnih kontakata i mobilnih telefona radi nabavke i daljnje prodaje opojne droge, postupao suprotno odredbama čl. 4. i 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojne droge („Službeni glasnik BiH“, broj 8/06), iako su i on i ostali optuženi znali da se radi o opojnoj drogi heroin koja se nalazi na listi opojnih droga pod rednim brojem 10. i koja u sebi sadrži hemijski sastav diacetilmorfina, i opojnoj drogi marihuani koja se također nalazi na listi opojnih droga pod rednim brojem 13. i koja u sebi sadrži psihoaktivnu supstancu tetrahidrokanabinol, koju drogu je apelant posredstavom drugih njemu poznatih lica prodavao konzumentima opojnih droga. Okružni sud je dalje utvrdio da je apelant nakon što bi nabavio opojnu drogu istu prodavao posredstvom Z. G. i B. B., sa kojima je komunicirao lično i putem mobilnog telefona, koji su dalje istu prodavali konzumentima iste, među kojima je K. K. i E. Š. na način detaljnije opisan u tački 3. izreke presude. Prema tome, Okružni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela Neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS-a. Takođe, zaključio je da su apelant i ostali optuženi bili potpuno svjesni da nabavljaju i da stavljaju u promet supstance za koje su nesumljivo znali da su proglašene opojnim drogama i da su htjeli izvršenje istih radnji, dakle da su postupali sa direktnim umišljajem, svjesni posljedica takvog djelovanja, i počinjenog krivičnog djela, pa im je taj sud primjenom relevantnih odredaba KZ BiH izrekao kazne kao u izreci presude. Prilikom odmjeravanja kazne zatvora apelantu i ostalim optuženim Okružni sud je cijenio sve okolnosti predviđene članom 37. KZ RS-a, tako što za apelanta nije našao postojanje otežavajućih okolnosti a od olakšavajućih okolnosti je cijenio, da apelant do sada nije osuđivan, da je nezaposlen, da je lošeg imovnog stanja, da je otac jednog djeteta što je cijenio kao posebno olakšavajuću okolnost. Takođe na temelju člana 44. KZ RS-a Okružni sud je apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 18. septembra 2012. godine do 19. septembra 2012. godine a na temelju čl. 224. stav 5. i čl. 62. KZ RS-a od apelanta su oduzeti predmeti upotrijebljeni u izvršenju krivičnog djela.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 002535 14 Kž od 25. novembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantov branitelj podnio protiv prvostepene presude, te je presudu tog suda u odnosu na apelanta potvrdio.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, očitujući se na prigovor branitelja apelanta da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za ulaganje zapisnika o saslušanju svjedoka S. B. dat u toku istrage Okružnom tužilaštvu u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) odbio kao neosnovan, jer je isi svjedok na glavnom pretresu izjavu datu tokom istrage Tužilaštvu potvrdio, detaljno opisujući način na koji je D. D. opojnu drogu koju je nabavljao od apelanta dalje preprodavao konzumentima opojne droge, među kojima su bili S. M., D. D. i M. A., a koju drogu im je policija oduzela upravo kada su istu kupili od D. D. i za koju se vještačenjem utvrđeno da se radi o heroinu. Ovaj svjedok je suprotno navodima branitelja apelanta na glavnom pretresu izjavio da ga niko iz Tužilaštva nije prisiljavao da da takvu izjavu, iz kog razloga je Vrhovni sud potvrdio kao pravilan stav prvostepenog suda, obzirom da iz sadržaja zapisnika o ispitivanju navedenog svjedoka, pred Tužilaštvom, jasno proizilazi da je dat u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku RS-a (u daljnjem tekstu: ZKP RS-a). Vrhovni sud je stoga navode branitelja apelanta, da je iskaz navedenog svjedoka dat u postupku pred Tužilaštvom iznuđen ocijenio kao nedokazan, te da prema tome u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba krivičnog postupka. Osim toga, suprotno tvrdnjama odbrane apelanta da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, zaključio da iz sadržaja presretnutih razgovora između optuženih nesporno proizilazi da su se optuženi bilo lično ili putem mobilinih telefona dogovarali prilikom nabavljanja, preuzimanja i distribucije droge, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio i cijenio kao osnovu za utvrđivanje odlučnih činjenica, i koji dokazi su dopunjeni, osnaženi i potvrđeni u ključnim segmentima i iskazima saslušanih svjedoka koje je prvostepeni sud pravilno cijenio vjerodostojnim. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio u cijelosti kao neosnovan prigovor branitelja apelanta u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi žalbenih navoda branitelja apelanta u vezi odluke o visini izrečene kazne zatvora Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud apelantu kaznu zatvora pravilno odmjerio cijeneći sve okolnosti, kako olakšavajuće tako i otežavajuće, zbog čega je ove navode branitelja apelanta odbio kao neosnovane. Na temelju navedenih razloga Vrhovni sud je primjenom člana 327. ZKP RS-a žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrdio.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, tvrdi da je osporenim presudama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Takođe smatra da sudovi nisu cijenili prigovor mjesne nenadležnosti Okružnog suda da izda naredbu za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega ukazuje na nezakonitost izvedenih dokaza. Dalje, smatra nezakonitim stav Vrhovnog suda koji je ocijenio zakonitim postupanje prvostepenog suda, da korišteni engleski jezik na softverskim uređajima kojima je vršen nadzor i tehničko snimanje komunikacija između optuženih nisu povrijeđena prava apelanta, jer je sadržina komunikacija zabilježena i sačinjena u pisanom obliku (zapisnicima) i na maternjem jeziku apelanta. Dalje apelant prigovora da nije prihvaćen prijedlog njegove odbrane da se pročita iskaz svjedoka S. B. dat u fazi istrage pred Tužilaštvom smatrajući da je isti iznuđen prisilom, čime su ga kako ističe sudovi oštetili u pravu da predlaže i izvodi dokaze na glavnom pretresu. Apelant dalje tvrdi da se osporene presude temelje isključivo na nezakonitim dokazima i iskazima svjedoka koji su skloni konzumiranju opojnih droga.
7. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere, već da je samo predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru odlaganja izvršenja kazne zatvora po presudi Okružnog suda od 15. aprila 2014. godine.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Iz navedenog očigledno proizilazi da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
11. Pored toga Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 69. do71). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija.
12. Imajući u vidu da apelant, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić