Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3911/14 (M.R.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3911/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić , na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP 3911/14, rješavajući zahtjev M. R. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.R. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje navedenih presuda.
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 6. novembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Apelant se 6. novembra 2014. godine obratio Ustavnom sudu sa novim zahtjevom za određivanje privremene mjere za odgađanje izvršenja apelacijom osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda.
5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
6. Apelant se 12. februara 2015. godine obratio Ustavnom sudu sa novim zahtjevom za određivanje privremene mjere za odgađanje izvršenja apelacijom osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda.
7. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja u podstrekavanju iz člana 347. stav 4. u vezi sa članom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 24. istog zakona i krivično djelo manipulacije cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS, te mu je izrekao jedinstvenu kazanu zatvora od tri godine. Apelant je oglašen krivim da je, radnjama bliže opisanim u izreci presude, s umišljajem podstrekao D.C. i Ž.K. da kao službeno odnosno odgovorno lice, iskoriste svoj položaj ili ovlaštenje, kako bi mu pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i da je u namjeri da utiče na smanjenje cijena i stvori privid aktivnog trgovanja i time sebi pribavi imovinsku korist na Berzi, davao naloge za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu od drugog lica, po cijeni i broju koji je isti ili približno isti, a pribavljena imovinska korist, odnosno pričinjenu šteta je veća od 1.500,00 KM. Istom presudom oglašeni su krivim D.C. kao službeno lice, te Ž.K. kao odgovorno lice za krivično djelo iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS i krivično djelo iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS te su im izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Najzad, istom presudom je oglašen krivim i N.B. za krivično djelo iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.
8. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine apelantovu, kao i žalbe ostalih optuženih odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u cjelini potvrdio. Apelantovi žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba postupka iz člana 311. stav 1. tač. k) i z) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te iz člana 311. stav 2. ocijenjeni su neosnovanim jer iz žalbe nije bilo moguće zaključiti na što se odnose protivrječnosti između izreke i obrazloženja presude odnosno razloga zbog kojih bi navedena povreda postojala. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi je ukazano da su apelantove radnje jasno opisane u izreci presude, da su činjenična utvrđenja presude zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, čiji sadržaj je u prvostepenoj presudi iznijet na način propisan članom 304. stav 7. ZKP RS, te koji su ocijenjeni shodno članu
295. Stav 2. ZKP RS, a koju ocjenu je Vrhovni sud prihvatio kao pravilnu. Neosnovanim su ocijenjeni navodi apelanta da su u prvostepenoj presudi izostali dokazi, razlozi i obrazloženja na temelju kojih je utvrđeno postojanje prethodnog dogovara između njega i ostalih optuženih da se utiče na smanjenje cijena akcija i stvori privid trgovanja, te utiče na male akcionare da prodaju akcije s ciljem pribavljanja koristi apelantu i omogućavanje da u postupku javne ponude stekne oko 35% akcija i to 29% iz portfelja Akcijskog fonda i 4,99% akcija iz Fonda za registraciju. U vezi s tim je ukazano na dokaze koji su na ovu okolnost provedeni na glavnom pretresu, na koji način ih je prvostepeni sud cijenio i doveo u vezu, te i na nesporno utvrđene činjenice o kupovini i prodaji akcija ME u relevantnom periodu u kojem su učestvovali apelant, te D.C. i N.B., isplate malim akcionirama u gotovini razlike do pune cijene akcija, kao i na nalaz i mišljenje vještaka G.S.. Pri tom, Vrhovni sud se u cjelini složio sa razlozima i obrazloženjima na temelju kojih je prvostepeni suda prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka.
9. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3911/14 od 7. oktobra 2014. godine apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan. Apelant je zahtjev za donošenje privremene mjere temeljio na tvrdnji da su mu osporenim presudama prekršena brojna prava, te da bi njegovo upućivanje na izdržavanje izrečene zatvorske kazne imalo za posljedicu i obustavu otpočetih građevinskih radova, štetu za preduzeće koji je njihov izvođač kao i gubitak posla za veliki broj radnika angažovanih na izvođenju istih. U obrazloženju Odluke, a u vezi s istaknutim argumentima za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je ukazao da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji, kao i da apelant nije naveo da li je iskoristio mogućnost odlaganja izvršenja izrečene kazne iz člana 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, kao ni da li je primio uputni akt za izdržavanje izrečene zatvorske kazne. Na temelju navedenog Ustavni sud je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
10. Apelant je 6. novembra 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. U dopuni ovog zahtjeva od 12. novembra 2014. godine apelant je priložio rješenje Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješenjem broj 71 0 K 194456 14 Iks – 331 od 6. novembra 2014. godine, kojim je kao neosnovana odbijena apelantova molba za odlaganje početka izvršenja kazne zatvora.
11. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3911/14 od 18. decembra 2014. godine apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan. Ustavni sud je, pored ostalog ukazao, da iz apelantovih navoda proizilazi da je pokrenuo postupak pred redovnim sudom, da je i samo pokretanje ovog postupka podnošenjem molbe u smislu člana 64. stav 5. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS za učinak imalo odgađanje početka izvršavanja izrečene kazne do donošenja odluke po njegovoj molbi, da je po njegovoj molbi odlučeno rješenjem Osnovnog suda iz kog proizilazi da se protiv njega može izjaviti žalba predsjedniku Okružnog suda u roku od tri dana od njegovog prijema, a da apelant nije naveo da je ovu mogućnost i iskoristio.
12. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 K 194456 14 Iksž od 1. decembra 2014. godine uvažio apelantovu žalbu i rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 194456 14 Iks – 331 od 6. novembra 2014. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu.
13. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, rješenjem broj 71 0 K 194456 14 Iks-331 od 8. decembra 2014. godine apelantovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora odbio kao neosnovanu.
14. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 K 194456 15 Iksž 2 od 5. februara 2015. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu na rješenje Osnovnog suda broj 71 0 K 194456 14 Iks-331 od 8. decembra 2014. godine te apelantu odložio izvršenje kazne zatvora na jedan mjesec, računajući od dana prijema ovog rješenja. Po ocjeni Okružnog suda neosnovanim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na razloge iz člana 69. stav 1. tačka a) ZIKS RS, dok su djelimično osnovanim ocjenjeni apelantovi navodi u vezi razloga iz člana 69. stav 1. točka g) ZIKS RS.
15. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te prava iz člana 1., 5., 6., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantovi opširni i detaljni navodi i analiza provedenih dokaza, te relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, a na kojim temelji povredu prava na pravično suđenje, svode se na tvrdnjue da je u obrazloženju osporene prvostepene presude oglašen krivim za radnje za koje nije optužen i za koje nije osuđen u izreci presude, te s tim u vezi da je sud sam mijenjao optužnicu odnosno da nije ni znao za što je optužen dok nije dobio prvostepenu presudu, pa da mu je zbog toga uskraćeno i pravo na odbranu; da je činjeninično stanje pogrešno utvrđeno i s tim u vezi da nije mogao biti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka G.S, kao i iskaz optuženog N.B. te da su iz iskaza drugih svjedoka koje izričito navodi izvedeni pogrešni zaključci; da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi da se u njegovim radnjama stiču obilježja bića ijednog od krivičnih djela za koje je oglašen krivim, te s tim u vezi da nisu utvrđeni ni subjektivni ni objektivni elementi bića ovih krivičnih djela. Nadalje, apelant tvrdi da se Vrhovni sud odlučujući po žalbi samo paušalno pozvao na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude ne upuštajući se suštinski u ispitivanje žalbenih navoda a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je oglašen krivim da je prodao svoju imovinu-akcije i potrošio svoj novac radi kupovine akcija a što je protivno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno da mu je pravo raspolaganja imovinom oduzeto jer to ne dozvoljava član 292. Zakona o tržištu hartija o vrijednosti. Najzad apelant tvrdi da je doveden u neravnopravna položaj u odnosu na druge građane BiH jer su redovni sudovi zanemarili, pored ostalog i praksu Ustavnog suda, u pogledu obilježja bića krivičnog djela, te da se presuda ne može zasnivati na dokazima – iskazima svjedoka koji su učestvovali u radnji izvršenja.
16. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 12. februara 2015. godine apelant je ukazao da je rješenje Okružnog suda od 5. februara 2015. godine konačno i da je tako iscrpio sva raspoloživa pravan sredstva u svrhu odlaganja izvršenja izrečene kazne zatvora. Apelant smatra da bi početkom izdržavanja izrečene zatvorske kazne, a što je u njegovom slučaju sada i potpuno izvijeno, po njega nastupila još veća šteta koja mu je već pričinjena osporenim presudama kojim su povrijeđena njegova ljudska prava. Nadalje, apelant je istakao da je lošeg zdravstvenog stanja kom ne ide u prilog odlazak u zatvor kao i da od njegovog odlaska u zatvor zavisi sudbina stotine radnika koji rade na izgradnji kapitalnog objekta u Banjaluci. U prilog ovih navoda apelant se pozvao na argumente iznijete u apelaciji te u prethodno podnijetim zahtjevima za donošenje privremene mjere, ukazujući na garancije iz člana 6. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, ukazuje na postojanje razloga da se njegov zahtjev za donošenje privremene mjere usvoji i odredi odlaganje izvršenja osporenih presuda do konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
17. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. Ustavni sud smatra da u suštini apelant osim razloga koji se tiču merituma predmetne apelacije nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao i koristio mogućnost ulaganja molbe za odlaganje početka izvršenja kazne zatvora, kao i da je njegovoj molbi djelimično i udovoljeno. Stoga, ukoliko bi Ustavni sud uvažio apelantove razloge koji se tiču isključivo merituma apelacije u postupku donošenja privremene mjere, bilo bi prejudicirano rješenje samog merituma spora. Ovo tim prije što apelant nije doveo u pitanje zaključak redovnog suda da je neosnovano njegovo pozivanje na razloge iz člana 69. stav 1. tačka a) ZIKS RS kao i da mu je, u skladu sa zakonskim mogućnostima, odloženo izdržavanje kazne u smislu tačke g) istog člana ZIKS RS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan
20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić