Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-409/15 (N. G.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-409/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić , na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP 409/15, rješavajući zahtjev Nebojše Grujića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2), tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Nebojše Grujića za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Osnovnom sudu u Prnjavoru da ne provodi postupak izvršenja rješenja broj 78 0 Pr 008783 14 Pls od 2. oktobra 2014.

godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lišnja, podnio je, 26. januara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 008783 14 Pžp od 7. novembra 2014. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 008783 14 Pls od 2. oktobra 2014. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje rješenja Osnovnog suda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

3. Osnovni sud je rješenjem broj 78 0 Pr 008783 14 Pls od 2. oktobra 2014. godine apelantu odredio lišenje slobode u trajanju od sedam dana radi naplate novčane kazne u označenom iznosu a po rješenje ovog suda broj 78 0 Pr 008783 10 Pr od 9. juna 2011. godine. U obrazloženju rješenja je ukazao da je rješenje od 9. juna 2011. godine postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine. Nadalje, ukazano je da je članom 232. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14) propisano da će sud po službenoj dužnosti odrediti lišenje slobode okrivljenom koji u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke kojom mu je izrečena novčana kazna istu ne paliti a koje lišenje slobode se određuje u trajanju do 15 dana. S obzirom da je u postupku utvrđeno da apelant nije platio novčanu kaznu, to je, na temelju člana 232. Zakona o prekršajima RS, odlučeno kao izreci rješenja.

4. Okružni sud je rješenjem broj 78 0 Pr 008783 14 Pžp od 7. novembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i rješenje Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju rješenja je ukazano da je rješenje o prekršaju kojim je apelantu izrečena novčana kazna postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine, a da je članom 232. stav 8. Zakona o prekršajima RS propisano da zastarjelost izvršenja mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne nastupa kad protekne pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je nastupila zastarjelost izvršenja predmetne novčane kazne. Nadalje, ukazano je da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za donošenja rješenja o lišavanju slobode iz člana 232. Zakona o prekršajima RS jer je od dana pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o prekršaju do donošenja osporenog rješenja proteklo više od dvije godine, te da apelant u tom roku nije platio novčanu kaznu, kao i da novčana kazna nije naplaćena ni u postupku prinudne naplate od strane Poreske uprave RS. Najzad, u obrazloženju rješenja je ukazano da apelant u žalbi nije predočio dokaze da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu shodno članu 234. Zakona o prekršajima RS pa da je neosnovan i njegov zahtjev da se obustavi postupak lišavanja slobode. S tim u vezi je ukazano da je članom 234. Zakona o prekršajima RS propisano da se mjera lišavanja slobode ne može odrediti prema kažnjenom koji dokaže da je korisnik socijalne pomoći u nekom od oblika navedenih citiranim članom, kao i da takve dokaze osuđeni može dostaviti prvostepenom sudu najkasnije do prijema uputnog akta za izvršenje rešenja o lišenju slobode zbog neplaćanja novčane kazne, a u kom slučaju prvostepeni sud ovo rješenje stavlja van snage i donosi rješenje o zamjeni novčane kazne u kaznu zatvora shodno članu 235. Zakona o prekršajima RS.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz čl. 5., 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je do kršenja navedenih prava došlo zbog pogrešne i retroaktivne primjene zakona. Po njegovom mišljenju, Osnovni sud prilikom izricanja mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne pogrešno primijenio Zakon o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), umjesto Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11), kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izricanja prekršajne sankcije, a kako je i određeno članom 103. stav 7. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14). Nadalje, apelant ukazuje da je rješenje kojim mu je izrečena prekršajna sankcija – novčana kazna, postalo pravosnažno i izvršno 4. novembra 2011. godine, pa da je shodno članu 30. st. 1. i 3. a u vezi sa članom 28. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) nastupila zastara izvršenja kazne (naplate novčane kazne) tj. da je nastupio apsolutni rok zastarjelosti od dvije godine. Apelant navodi da je na ovaj propust izričito ukazao i u svoj žalbi ali da se Okružni sud o ovom navodu nije izjašnjavao već je samo citirao čl. 232. do 235. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14).

6. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje rješenja Osnovnog suda od 2. oktobra 2014. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, „iz razloga preventivnog djelovanja otklanjanja nezakonitog postupanja i nastupanja štetnih posljedica takvog postupanja.“ U vezi s tim je ukazao da, ukoliko bi Ustavni sud utvrdio da je došlo do kršenja njegovih prava, a on prije toga bio lišen slobode u postupku izvršenja osporenog rješenja, pretrpio bi nenadoknadivu materijalnu štetu jer bi Osnovnom sudu neustavno bilo omogućeno da naplati zastarjelu kaznu i retroaktivno primjeni Zakon.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

11. Ustavni sud smatra da su predmetnom apelacijom pokrenuta ozbiljna pitanja koja se tiču primjene prava, tj. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) i Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), te s tim u vezi po kom od navedenih propisa je trebalo riješiti pitanje zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije, te postojanje uslova za izricanje mjere lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne koja je apelantu izrečena osporenim rješenjima redovnih sudova. S obzirom na ozbiljnost i težinu izrečene mjere, koja se ogleda u lišavanju slobode i koja se, shodno članu 236. Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14) ima izvršavati na način i pod uslovima određenim propisima o izvršenju krivičnih sankcija, Ustavni sud smatra da bi se njenim izvršenjem, mogla biti dovedena u pitanje i prava grarantovana članom 5. Evropske konvencije na koja se apelant u apelaciji također pozvao.

12. Imajući u vidu ove okolnosti, Ustavni sud je ocijenio da je u interesu i apelanta i postupka da se usvoji privremena mjera i da se, privremeno, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 78 0 Pr 008783 14 Pls od 2. oktobra 2014. godine.

13. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U smislu člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-409/15 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio