Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5175/14 (B. L.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5175/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP 5175/14, rješavajući zahtjev Borislava Lakića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Borislava Lakića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Lakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević advokat iz Banja Luke, podnio je 3. decembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 K 029198 14 Kvlz od 13. oktobra 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 029198 14 Kž od 3. jula 2014. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 K 029198 12 K od 23. septembra 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 029198 12 K od 23. septembra 2013. godine apelant i Dragan Ćućuz (u daljnjem tekstu: saosuđeni) oglašeni su krivim što su u vrijeme, na mjestu i na načine precizirane u presudi, zajedno sa saoptuženima poimenično navedenima u presudi, počinili i to apelant: radnjama opisanim u tač. 1 do 27, te 47. i 48. izreke presude krivično djelo falsifikovanja isprave u pomaganju u sticaju iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 25. i 42. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) a radnjom opisanom pod tačkom 49. krivično djelo falsifikovanje isprave u pokušaju iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 20. KZ RS. Apelantu su za navedena krivična djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedan mjesec pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci s tim da mu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi dok je saosuđenom izrečena kazna precizirana u presudi. Presudom su apelant i saosuđeni obavezani da sudu plate troškove krivičnog postupka u iznosu od po 1.888,00 KM te paušal u iznosu od po 150,00 KM. Presudom su također, od apelanta oduzeti: lažna diploma o položenom završnom ispitu u stručnoj školi Tehničke škole u Banja Luci za zanimanje vozač motornih vozila, djelovodnog broja preciziranog u presudi, lažna svjedočanstva o završenom I, II, i III razredu iste škole koji glase na apelantovo ime kao i mobilni telefon marke NOKIA E 75 dok su od saosuđenog oduzeti predmeti precizirani u presudi. Navedenom presudom je saosuđeni oslobođen od optužbe da je na način, u vrijeme i na mjestu navedenom u presudi počinio krivično djelo prikrivanja iz člana 246. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 1. KZ RS.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je cijeneći sve dokaze optužbe i dokaze odbrane te priznanje apelanta i saosuđenog za izvršenje svih krivičnih djela izuzev djela iz tačke 37, taj sud utvrdio da su apelant i saosuđeni pojedinačno ili zajedno u periodu od 2006. godine do 2012. godine napravili više lažnih javnih isprava te iste upotrijebili kao prave u svoju korist kao i da su pokušali da i drugim lica pribave lažne javne isprave. Navedeno je da je utvrđeno da je apelanta i saoptuženog kontaktiralo više lica poimenično navedenih u presudi, radi pribavljanja lažnih diploma Tehničke škole u Banja Luci a da su apelant i saosuđeni sačinjavali te diplome odnosno lažna svjedočanstva o završenoj navedenoj školi kao i diplome o položenom završnom ispitu te škole. Utvrđeno je i da su za uzvrat od navedenih lica apelant i saosuđeni naplaćivali iznose od po 1.000,00 KM do 1.300,00 KM nakon čega su ta lica diplome upotrebljavali kao prave. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta i saosuđenog stekla sva obilježja krivičnih djela koja su im je stavljena na teret te je donio presudu kao u izreci. Pri tom je Osnovni sud naveo da je, između ostalog, prilikom izricanja kazni uzeo u obzir, u odnosu na apelanta osobito olakšavajuće okolnosti a to su da je nezaposlen, nema nikakvo stečeno zvanje i da je slabih materijalnih prilika te da će se nesporno izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

4. Protiv navedene presude apelant i saosuđeni su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je presudom broj 75 0 K 029198 14 Kž od 3. jula 2014. godine žalbe apelanta i saosuđenog djelimično uvažio te prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela tako da se radnje opisane u izreci pobijane presude, za koje su tom presudom apelant i saosuđeni oglašeni krivim, pravno kvalifikuju i to u odnosu na apelanta kao produženo krivično djelo falsifikovanje isprave u pomaganju iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 20, 25. i 42. tačka a) KZ RS a u odnosu na saosuđenog na način preciziran u presudi pa se na osnovu istih zakonskih propisa saosuđeni osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci a apelant na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci u koje su im uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru navedeno u presudi. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmjenjena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se pravilno apelantovom žalbom ističe da je u pobijanoj presudi došlo do povrede odredbi KZ RS budući da pobijana presuda pogrešno utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o realnom sticaju umjesto produženom krivičnom djelu. Navedeno je i da su istaknuti uvjeti koje je potrebno da se ispune da bi se radilo o produženom krivičnom djelu a to su da je jedna te ista osoba učestvovala u izvršenju više krivičnih djela tj. da postoji identitet ličnosti učinioca a što podrazumijeva i izvršioca i podstrakača i pomagača, da su sva učinjena krivična djela ista ili istovrsna djela, da su sva krivična djela učinjena od strane iste osobe bilo kao izvršioca ili pomagača ili podstrekača, da djela predstavljaju jedinstvenu cjelinu jer su preduzeta u određenom vremenskom periodu i u kontinuitetu, da su sva djela učinjena sa umišljajem i da su obuhvaćena jedinstvenim umišljajem počinioca. Okružni sud je naveo da, budući da je nesporno da su svi navedeni uvjeti ispunjeni u konkretnom slučaju, neophodno izvršiti promjenu kvalifikacije krivičnog djela kako u odnosu na apelanta tako i u odnosu i na saosuđenog iako on nije podnio žalbu u tom pravcu ali je bilo potrebno slijediti princip da je ovakva odluka povoljnija i za saosuđenog.

5. Protiv navedene presude apelant i saosuđeni su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je presudom broj 75 0 K 029198 14 Kvlz od 13. oktobra 2014. godine zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da mu je Okružni sud bez primjeni odredbi o vanrednom ublažavanju kazne, nalazeći da je počinio produženo krivično djelo, izrekao istu kaznu kao i prvostepeni sud a imao je, kako apelant tvrdi, mogućnost da mu kaznu ublaži i ispod zakonskog minimuma koja je u konkretnom slučaju tri mjeseca. Apelant smatra i da je neprihvatljiv zaključak da se u njegovom slučaju radi o istoj vremenskoj kazni i da zato nema povrede načela reformatio in peius budući da je prema apelantovom mišljenju kazna morala biti povoljnija za apelanta. Apelant smatra i da su mu redovni sudovi za isto djelo za koje je krivim oglašen saosuđeni utvrdili kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca iako je saoptuženi a ne on počinio to djelo te da to nisu smjeli učiniti bez obzira što je apelant priznao izvršenje djela.

7. Zbog svega navedenog apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji jer je apelant pozvan na izdržavanje kazne počev od 1. decembra 2014. godine. Također navodi da je već jednom tražio odlaganje kazne i da mu je ista odložena u trajanju od tri mjeseca te da je i nakon poziva na izdržavanje od 1. decembra 2014. godine ponovo podnio zahtjev za odlaganje izdržavanja na još tri mjeseca ali da o tom zahtjevu još nije odlučeno.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava njegovih prava u postupku u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

1. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 12/10) reguliše postupak i uvjete za odlaganje izdržavanja kazne zatvora (čl. 69 do 71). Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda koje se pojavljuju kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Naime, navedenim odredbama je propisano da zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda proizlazi da je na apelantov zahtjev, apelantu već jednom odlagano izvršenje kazne zatvora te da je nakon prijema uputnog akta za početak izdržavanja kazne od 1. decembra 2014.godine, apelant podnio molbu za ponovno odlaganje izvršenja i da o toj molbi još nije odlučeno. Iz navedenog proizilazi da je postupak povodom apelantove molbe u toku pred redovnim sudom, pa Ustavni sud nalazi da u tom pravcu nije neophodno djelovanje Ustavnog suda.

11. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da navodi koje treba cijeniti nadležni sud u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u RS (koji propisuje precizne periode u kojim se, i pod kojim uvjetima, može odložiti izvršenje), kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da apelant nije ponudio druge argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, osim onih koji se tiču merituma apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5175/14 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio