Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/13 (B. K.,B. Đ.-B. i R.O.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2283/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP-2283/13, rješavajući apelacije Behiđe Karamustafić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Behiđa Karamustafić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 011536 11 Rev od 24. januara 2013.
godine;
Biljana Đurđević-Banjac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044799 12 Rev od 22. aprila 2013.
godine;
R.O., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Mal 004139 13 Gž od 9. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2283/13 Behiđa Karamustafić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, podnijela je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 011536 11 Rev od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužitelja i obavezana apelantica izvršiti kupoprodajni ugovor koji je, kao prodavateljica, 25. maja 2006. godine sklopila sa tužiteljima, kao kupcima, tako šte će u određenom roku sa tužiteljima sklopiti novi kupoprodajni ugovor temeljem kojeg im prodaje svoje nekretnine, po kom ugovoru je moguć prijenos navedenih nekretnina sa imena i vlasništva apelantice, na ime i vlasništvo tužitelja, u protivnom otpis predmetnih nekretnina će se izvršiti na osnovu presude, dok su tužitelji odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Nadalje, istom odlukom odbijen je apelantičina protivtužba kojom je tražila da se utvrdi da su predmetnim ugovorom o kupoprodaji tužitelji stekli pravo vlasništva na određenoj parceli, dok su tužitelji dužni apelantici vratiti i predati u posjed ostale parcele, kao i sa njih ukloniti sav građevinski materijal i druge stvari, porušiti i ukloniti sve što je izgrađeno i parcele dovesti u prvobitno stanje. Također, odbijen je i apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica sa svojim bratom, kao prodavci, sa tužiteljima, kao kupcima, zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji je ovjeren kod nadležnog suda, te su tužitelji odmah isplatili apelantici i njenom bratu kupoprodajnu cijenu i ušli u posjed predmetne nekretnine. Nadalje, utvrđeno je da se apelantica obavezala da će nakon što se na predmetnoj nekretnini uknjiži kao vlasnik, s tužiteljima sklopiti novi ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, kojim osnovom bi se tužitelji uknjižili kao vlasnici. U međuvremenu, apelantica je na osnovu pravosnažne presude uknjižila nekretninu na svoje ime i vlasništvo, a tužitelji su izvršili fizički diobu predmetne nekretnine, koju su formalno proveli, i sproveli cijepanje postojeće parcele u više njih. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključeno je da se u konkretnom slučaju radilo o predugovoru, te su se apelantica i njen brat, kao prodavci, obavezali da će nakon provedenog postupka tužiteljima izdati tabularnu ispravu radi njihovog upisa u zemljišne knjige kao vlasnike kupljene nekretnine. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, zaključeno je da se istim, za razliku od tužbenog zahtjeva, mijenjao predmet obaveze, čijim usvajanjem bi došlo do povrede jednakih međusobnih davanja u međusobnim odnosima.
2. AP-3391/13 Biljana Đurđević-Banjac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 31. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044799 12 Rev od 22. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezana apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Nadalje, odbijena je apelantičina protivtužba kojom je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o specijalizaciji. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o specijalizaciji zaključen u skladu sa članom 10. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, navedeni ugovor, koji je bio zaključen između tužitelja i apelantice, je predstavljao dobrovoljan pravni posao i u slučaju neispunjenja obaveza iz ugovora od strane ugovorne strane, ista je bila dužna drugoj ugovornoj strani nadoknaditi štetu. U konkretnom slučaju, apelantica, kao radnik tužitelja, je bila dužna vratiti primljene iznose naknada plata i drugih naknada, jer se specijalizacija, kao oblik stručnog usavršavanja obavlja u toku trajanja radnog odnosa i uslov za obavljanje specijalizacije je bio da radnik ima zaključen ugovor o radu, odnosno da je u radnom odnosu, a da se o trošku poslodavca upućuje na specijalizaciju.
3. AP-4986/13 R.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 6. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Mal 004139 13 Gž od 9. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime ispunjenja preostalog dijela ugovorne obaveze isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je ugovorena kupoprodajna cijena iznosila 4.000,00 KM, dok je tuženi izvedenim dokazima dokazao da je ista iznosila 3.000,00 KM, koje tuženi isplatio apelantu na način da je 2.000,00 isplatio odmah prilikom zaključenja ugovora, a 1.000,00 na način da je predao na upotrebu apelantu svoj poslovni prostor na određeni period.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2283/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić