Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3951/12 (A. J. i K. J.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3951/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP-3951/12, rješavajući apelaciju Ante Jokića i Kate Jokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Jokića i Kate Jokić podnesena zbog dužine trajanja postupka po žalbi koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024179 11 Gž od 30. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Jokić i Kata Jokić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerješavanja predmeta po žalbi protiv presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 024179 07 P od 12. jula 2011.godine, koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazio kod Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

2. Apelanti su 11. decembra 2007. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete.

3. Nakon provedenog dokazanog postupka (vještačenja po vještacima građevinske struke i geološke struke, uvida u materijalne dokaze, saslušanje svjedoka), te održanih sedam ročišta Općinski sud je donio presudu broj 32 0 P 024179 07 P od 12. jula 2011. godine.

4. Tuženi je protiv citirane prvostepene presude 18. avgusta 2011. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu, putem Općinskog suda.

5. Iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da je spis Općinskog suda, zajedno za žalbom, dostavljen Kantonalnom sudu 13. oktobra 2011. godine, te da je predmet kod navedenog suda zaveden pod brojem 32 0 P 024179 11 Gž.

6. Apelanti su 24. septembra 2012. godine Kantonalnom sudu uputili urgenciju kako bi se postupak po žalbi pred navedenim sudom ubrzao.

7. Iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da je navedeni sud o žalbi odlučio presudom broj 32 0 P 024179 11 Gž od 30. novembra 2012. godine, te da je presuda otpremljena strankama u postupku 5. decembra 2012. godine.

8. Apelanti nisu dopunjavali apelaciju, a iz raspoloživih dokaza (telefonskog razgovora obavljenim sa zaposlenikom parnične pisarne Općinskog suda) proizlazi da je predmetni postupak i okončan presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 024179 11 Gž od 30. novembra 2012. godine.

9. Apelanti smatraju da im je zbog neodlučivanja Kantonalnog suda po žalbi tuženog povrijeđeno pravo na pravično suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istovremeno potražuju i naknadu štete zbog nedonošenja odluke „u razumnom roku“ u iznosu od 300,00 KM.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, podsjeća na obavezu iz člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda koja apelante obavezuje da Ustavni sud obavijeste o svim promjenama činjeničnog i pravnog pitanja u vezi sa apelacijom nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanti nakon podnošenja apelacije više nisu obraćali Ustavnom sudu, te da je Ustavni sud činjenice iz ovog predmeta crpio, uglavnom, iz dokaza koje je sam pribavio (odgovor Kantonalnog suda od 5. decembra 2012. godine i informacije pribavljene putem telefona).

13. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da se navodima apelacije ukazuje na dužinu postupka pred Kantonalnim sudom, koji u momentu podnošenja apelacije još uvijek nije bio odlučio o žalbi tuženog. Dakle, krećući se u okvirima navoda iz apelacije, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju sagledati isključivo dužinu postupka pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud iz odgovora Kantonalnog suda zapaža da je navedeni sud o žalbi odlučio presudom broj 32 0 P 024179 11 Gž od 30. novembra 2012. godine, dakle nakon nešto duže od godinu dana od momenta dostavljanja spisa Općinskog suda zajedno sa žalbom (Kantonalnom sudu je spis dostavljen 13. oktobra 2011. godine), što se, samo po sebi, ne čini „nerazumno“ dugim periodom.

14. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje njihovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, te prava na imovinu i na nediskriminacija koja apelanti suštinski dovode u kontekst prava na suđenje „u razumnom roku“, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja pozivanje apelanata na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, te prava na iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovano.

15. Imajući u vidu da Ustavni sud u predmetom postupku nije utvrdio povredu prava apelanata na kršenja prava na koja su neosnovano ukazali predmetom apelacijom, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev kojim su, shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda, apelanti tražili naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, također, Ustavni sud ukazuje da samim tim apelantima ne pripada pravo na isplatu te naknade.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3951/12 (A. J. i K. J.) | Sudska praksa | Aktio