Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-475/12 (S. P.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-475/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine , u predmetu broj AP-475/12, rješavajući apelaciju Srećka Pavlaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srećka Pavlaka, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006867 08 Rsž od 11. novembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srećko Pavlak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Graba, Općina Ljubuški, podnio je 1. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Rs 006867 08 Rsž od 11. novembra 2011. godine. Apelant je 15. februara 2012. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da navode apelacije proširuje i na nerazumno dugo trajanje postupka pred redovnim sudovima.
2. Apelant je 17. marta 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate razlike isplaćenih plata, regresa i troškova za prijevoz za periode precizirane u tužbi. Rješavajući po tužbenom zahtjevu apelanta, Općinski sud je donio presudu broj 065-0-P-06-007023 od 17. aprila 2008. godine čijim stavom 1 je obavezao tuženog da apelantu na ime razlike plata za decembar 1999. godine, za 2000. godinu, te zaključno sa junom 2001. godine, isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Stavom 2 presude obavezan je tuženi da apelantu na ime regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom 3. presude obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova prijevoza za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom 4 presude odbijen je apelantov zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana nastanka obaveze tuženog do dana podnošenja tužbe. Stavom 5 obvezan je tuženi sa apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi a stavom 6 je odbijen apelantov zahtjev za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik Ministarstva odbrane FBiH-Vojska FBiH sve do 31. marta 2002. godine kada je na osnovu Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u FMO-Vojsci FBiH apelant razriješen dužnosti i prestao mu radni odnos. Nadalje je utvrđeno da apelantu nisu isplaćivane plate u iznosima propisanim Pravilnikom o platama i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti, kao ni da mu nikako nije isplaćen regres za godišnji odmor i naknada za prijevoz za periode precizirane u presudi. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi jer se na konkretan slučaj ne može primjeniti jednogodišnji zastarni rok iz člana 103. Zakona o radu jer ne postoji odluka kojom se krše prava iz radnog odnosa već jedino apsolutni trogodišnji zastarni rok iz člana 106. istog zakona. Općinski sud je istakao da je tačan navod tuženog da je u konkretnom roku istakao trogodišnji zastarni rok ali da i pored toga prigovor zastare nije osnovan budući da je, prema mišljenju tog suda, tuženi odrekao zastarjelosti donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon) koji je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine a kojim je utvrđeno da unutrašnji dug FBiH čine i dugovi FBiH nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine a koji se, između ostalog, odnose i na neisplaćene plate i naknade pripadnicima Vojske F BiH.
4. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 09 0 Rs 006867 08 Rsž od 11. novembra 2011. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta usvojen u st. 1, 2. i 3. dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju je navedeno da prema stavu sudske prakse zauzete u presudi Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine kao i stavu građanskog odjeljenja tog suda zauzetom na sjednici od 16. februara 2009. godine, Zakon nema za posljedicu priznanje duga što bi vodilo prekidu zastarjevanja iz člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav
1. ZOO. Kantonalni sud je nadalje istakao da su zbog navedenog osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo iz člana 106. Zakona o radu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, donošenje Zakona ne predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekida zastarjelosti potraživanja u koja spadaju. Ovo stoga jer, kako je naveo Kantonalni sud, iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi izričito priznanje duga apelantu kao povjeriocu niti se radi o izjavi o priznanju duga koju je potpisalo lice ovlašteno da zastupa tuženog. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje „za isplatu plaće regresa i naknadu za prijevoz u svemu kao što je navedeno u izreci presude zastarjelo je u smislu člana 106. Zakona o radu, imajući u vidu da je tužba podnesena 17. marta 2005. godine, a [apelantu] je prestao radni odnos 31. 03. 2002. godine do kad su mu pripadale navedene naknade, te je protekao zakonski zastarni rok od 3 godine u smislu navedenog člana 106. Zakona o radu“.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Apelant navodi da od dana prestanka njegovog radnog odnosa odnosno dospijeća pojedinih potraživanja pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od tri godine kao i da je netačno utvrđenje tog suda da nije priznat dug u odnosu na apelanta jer je u Sporazumu i Zakonom, jasno naznačeno da se tuženi obavezuje da mu isplati sve neisplaćene plate za period prije prestanka službe kad za to budu osigurana sredstva. Apelant traži da mu Ustavni sud zbog dužine trajanja postupka odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zašto je apelantovo potraživanje zastarjelo pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga Ustavni sud podsjeća da je u vezi sa pitanjem da li donošenje Zakona i potpisivanje Sporazuma između apelanta i tuženog predstavlja priznanje duga tuženog o odricanju od zastarjelosti, Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da su potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu jer se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu, te da je apelacija, s tim u vezi, prima facie neosnovana. Dovodeći u kontekst citirani stav iz odluke AP 884/07 sa činjenicama konkretnog predmeta u kojem i apelant ističe tvrdnju da je samim Zakonom i Sporazumom, tuženi priznao dug prema apelantu pa da iz tog razloga njegovo potraživanje nije zastarjelo, Ustavni sud smatra da se stav iz odluke AP 884/07 može primjeniti i na konkretan slučaj pa se umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove navode apelanta poziva na obrazloženje odluke AP 884/07. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda pa zaključuje da su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant, također, navodi da je predmetni postupak trajao skoro sedam godina iako je po zakonu hitan. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da u slučaju kada apelant prigovara dužni trajanja postupka u situaciji kada u postupku pred redovnim sudovima nije ispunjavao neki od formalnih zakonskih uvjeta za uspjeh njegove tužbe, apelant pitanje dužine trajanja postupka ne može opravdano pokrenuti niti pred Ustavnim sudom (mutatis mutandis odluka Ustavnog suda broj AP 3065/09, tačka 9, dostupna na web stranici Ustvnog suda www.ustavnisud.ba). U konkrentom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant jasno mogao znati, s obzirom na relevantne odredbe ZOO i Zakona o radu na kojim je Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje, te okolnost da je tužbu podnio 17. marta 2005. godine, pri naprijed citiranom sadržaju tužbenog zahtjeva, nesporno proizlazi da je potraživanje apelanta zastarjelo. U takvoj situaciji, kada apelant vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom, budući da je u smislu člana 106. Zakona o radu nastupila apsolutna zaštita apelantovih potraživanja iz radnog odnosa, apelant se ne može efikasno pozivati na to da su mu sudovi prekršili pravo na odluku „u razumnom roku“ pa Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić