Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/13 (R. Š. i drugi)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-91/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP-91/13, rješavajući apelacije R. Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
R. Š., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030801 11 REV od 10. oktobra 2012. godine;
Ljuan Itaj, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002919 12 GŽ od 27. novembra 2012. godine;
Mehmedalija Dukatar, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008064 08 GZ od 13. decembra 2012. godine;
Đorđe Petković, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 004992 13 GŽ od 14. marta 2013. godine;
Zlatan Dizdarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000276 11 REV od 26. marta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-91/13 R. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 9. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030801 11 REV od 10. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo trajnog korištenja stana u Banja Luci, te da se tuženi „Stočar“ a.d. Banja Luka obaveže da sa apelanticom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana. U postupku je utvrđeno da, budući da je apelantici predmetni stan dodijeljen 1994. godine na privremeno korištenje (nužni smještaj), tj. radi privremenog rješavanja stambenog pitanja, apelantica u smislu odredaba člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti pravo da, u skladu sa odredbama člana 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova, zaključi ugovor sa tuženim o zakupu stana.
2. AP-568/13 Ljuan Itaj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Božo Peranović advokat iz Brčkog, podnio je 11. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002919 12 GŽ od 27. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu u Brčkom što je tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine dužan priznati i trpiti, te omogućiti apelantu da zaključi ugovor o korištenju i otkupu stana. U postupku je utvrđeno da je apelant nesporno bio zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji mu je dodijeljen iz stambenog fonda bivše JNA, a koji je napustio 1991. godine. Međutim, apelant je zahtjev za povrat stana (koji je podnio nadležnom organu uprave 27. augusta 2004. godine) podnio neblagovremeno, tj. nakon proteka roka koji je istekao 8. jula 2004. godine, a koji je propisan odredbama člana 1. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-792/13 Mehmedalija Dukatar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008064 08 GZ od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Općine Centar Sarajevo iz 1995. godine i ugovor o korištenju stana zaključen 1997. godine, prema kojima je A.C. (majka apelantove bivše supruge A.Š.) stekla stanarsko pravo na stanu u Sarajevu. Sud je zaključio da apelant nije dokazao da je u predmetnom stanu stanovao kao član domaćinstva nositeljice stanarskog prava, jer je formalno-pravno bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu u Sarajevu, koji je i faktički koristio, zbog čega apelant nije aktivno legitimisan da traži poništenje navedenog rješenja i ugovora o korištenju stana.
4. AP-1826/13 Đorđe Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Predrag Đurić advokat iz Loznice, podnio je 29. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 004992 13 GŽ od 14. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Opština Zvornik obaveže da mu dodijeli na korištenje stan u Zvorniku ili dodijeli u zakup drugi stan slične kvadrature sa pravom na otkup tog stana. U postupku je utvrđeno da je apelant stekao stanarsko pravo na stanu dodijeljenomu od strane tužene 1983. godine, ali da se dobrovoljno odrekao tog stanarskog prava 1997. godine prihvatanjem da mu se dodijeli drugi, veći stan na kojem je stanarsko pravo imalo drugo lice. Također je utvrđeno da je apelantu 1997. godine dodijeljen drugi stan, ali da je, nakon toga, pravomoćnom presudom naloženo da se pomenuti stan vrati ranijem nosiocu stanarskog prava, nakon čega je apelant iselio iz tog stana 2005. godine. U pogledu stana na kojem je apelant imao stanarsko pravo, sud je zaključio da čak i kada bi se navedeni stan smatrao napušteni, što nije slučaj, apelant nije dokazao da se u zakonskom roku obraćao nadležnom organu sa zahtjevom za vraćanje stana, pa proizilazi da je izgubio pravo da traži povrat navedenog stana. Osim toga, sud je zaključio da u konkrentom slučaju nije postoji pravni osnov po kome bi tužena bila u obavezi da apelantu dodijeli drugi stan, budući da apelant više nije zaposlenik tužene, te da tužena nema obavezu za rješavanjem njegovog stambenog pitanja.
5. AP-2434/13 Zlatan Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000276 11 REV od 26. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske preda u posjed stan u Doboju. U postupku je utvrđeno da apelant predmetni stan drži u posjedu bez pravnog osnova, budući da je pravomoćnom sudskom odlukom iz 2006. godine utvrđeno da apelant na dan 1. aprila 1992. godine nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca kao nosioca stanarskog prava, te da mu ne pripada pravo da nakon očev smrti nastavi koristiti predmetni stan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 91/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić