Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-687/12 (M. Š., R. Š. i malodobna F.Š.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Uknjižba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-687/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine u predmetu broj AP-687/12, rješavajući apelacije Mehmeda Šahinovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Šahinovića, Rešide Šahinović i malodobne F.Š. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 006211 11 Gž, od 6.
decembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda Bosanska Krupa broj Dn: 51/09, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Šahinović, Rešida Šahinović i malodobna F.Š. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokati iz zajedničke advokatske kancelarije iz Bihaća, podnijeli su 16. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 006211 11Gž, od 6. decembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn-51/09, od 4. februara 2009. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Osporena rješenja
3. Općinski sud je, odlučujući po prijedlogu Hamdije Šahinovića podnesenom 27. novembra 2008. godine, donio rješenje broj Dn-51/09, od 4. februara 2009. godine kojim je na osnovu ugovora o poklonu ovjerenog 10. maja 1991. godine kod Općinskog suda Bosanska Krupa broj 161/91 dozvoljen otpis parcele k.č. 976/2 Eminovac, njiva iz z.k. uloška broj 715, katastarska općina Mrazovac i ista se pripisuje u novi z.k. uložak broj 965 iste katastarske općine i uknjižba prava vlasništva u koloni upisi „B“ zemljišnoknjižnog uloška broj 965 katastarska opština Mrazovac na navedenim parcelama sa dosadašnjeg vlasnika Mahmuta Šahinovića (oca prvoapelanta Mehmeda Šahinovića i svekra i djede apelantica Rešide Šahinović i malodobne F.Š.) u korist Hamdije Šahinovića sa dijelom 1/1.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je pravni osnov za donošenje rješenja sadržan u odredbi člana 43. Zakona o zemljišnim knjigama. Nakon što je sudu dostavljen ugovor o poklonu od 10. maja 1991. godine ovjeren kod Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 161/91, u postupku je utvrđeno da prema sadržaju dostavljene isprave nema smetnji za provođenje iste u zemljišnim knjigama. Sud je naveo da isprave ostaju u zbirci isprava, kao i da je ugovor prijavljen poreskoj upravi dana 10. maja 1991. godine i oslobođen je poreza.
5. Apelanti su protiv rješenja Općinskog suda izjavili žalbu.
6. Kantonalni sud je donio rješenje broj 01 0 Dn 006211 11Gž, od 6. decembra 2011. godine kojim je žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
7. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je uknjižba prava vlasništva dozvoljena temeljem ugovora o poklonu nekretnina, da je ugovor u pismenoj formi, potpisan od poklonodavca i poklonoprimca, da je kod suda ovjeren potpis poklonodavca da na poleđini ugovora postoji ovjera potpisa na četvrtastom štembilju sa oznakom Opštinski sud u Bosanskoj Krupi te sa potpisom službenika suda i ovjerom okruglim pečatom suda sa naznakom Osnovni sud u Bosanskoj Krupi, da je ovjera izvršena 10. maja 1991. godine da je predmet ugovora o poklonu nekretnine sa navedenim brojem čestice, da je ista upisana u zk. izvadak te da je ista nekretnina upisana i u posjedovnom listu i da je sud donio pobijano rješenje o uknjižbi. pa su žalbeni navodi neosnovani. Kantonalni sud je naveo da ugovor o poklonu, suptotno žalbenim navodima apelant, ne mora imati ovjeru potpisa poklonoprimca jer je to dobročini jednostrano obvezni ugovor kada je dovoljna samo ovjera potpisa poklonodavca koji ima obavezu iz ugovora. U konkretnom slučaju ugovor jeste potpisao i poklonoprimac, ali nije izvršena ovjera potpisa u sudu, ali to po mišljenju Kantonalnog suda nije smetnja valjanosti ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je istako da u ugovoru nije brisan broj parcele k.č. 972 nego broj posjedovnog lista te je upisan 692, ali to nije od uticaja na ispravnost oznaka predmeta poklona a to je nekretnina k.č. 976 k.o. Mrazovac površine 785 m2 jer je ta parcela sa tom oznakom i navedena i u ugovoru i u z.k. izvatku.
8. Kantonalni sud je istakao da predmetni ugovor ima sve elemente za promet nekretnine. Takođe je naveo, „različitost naziva suda na četvrtastom i okruglom pečatu s na poleđini ugovora pri ovjeri potpisa poklonodavca, nisu doveli u sumnji ispravnost ovjere ugovora po ocjeni prvostepenog suda a što u cijelosti prihvata i žalbeni sud“. Obrazlažući navedeno Kantonalni sud je istakao da je 1991. godine „u vrijeme ovjere ugovora tamošnji prvostepeni sud je bio Osnovni sud“ u Bosanskoj Krupi i imao okrugli pečat, „to slijedi da je tim, tada važećim okruglim pečatom, ovjerena ugovorna isprava i potpis službene osobe a time praktično ovjerena i valjana upotreba četvrtastog pečata sa oznakom Opštinski sud u Bosanskoj Krupi. Dakle, uz korištenje dva pečata četvrtastog i okruglog jedan od njih odnosno okrugli pečat je bio tada važeći pa kako je nadležni sudski službenik tim pečatom ovjerio ugovornu ispravu time je ovjerio i valjanost samog čina upotrebe četvrtastog pečata bez obzira što je na njemu oznaka ranijeg naziva suda kao Opštinski sud u Bosanskoj Krupi“. Dakle, uz ostalo Kantonalni sud je istako da apelanti nisu žalbom doveli u sumnju ispravnost okruglog pečata, sa kojim je kao valjanim uz potpis službenog lica ovjerena ugovorna isprava. Kantonalni sud je takođe naveo da postojanje i prekid ostavinskog postupka nisu od uticaja za zakonitost pobijanog rješenja. Takođe, ostale navode Kantonalni sud je cijenio beznačajnim te je sud zaključio da nije bilo smetnji za uknjižbu odnosno donošenje pobijanog rješenja u skladu sa čl. 3. 28. 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama.
Ostali postupci
9. Apelanti su dostavili rješenje Općinskog suda broj 018-0-O-08-000 186, od 24. oktobra 2008. godine, koje je donijeto prije osporenih rješenja, a kojim je prekinut ostavinski postupak iza Mahmuta Šahinovića i prvoapelant Mehmed Šahinović je upućen da protiv ostalih nasljednika pokrene parnicu u cilju utvrđivanja da li nekretnine upisane u z.k. uložak 384 K.O. Bužim ulaze u ostavinsku masu ostavitelja Mahmuta Šahinovića ili su u vlasništvu apelanta Mehmeda Šahinovića.
10. Takođe, apelanti su dostavili presudu Kantonalnog suda broj 01 0 U 006483 12 od 18. novembra 2013. godine koja je donijeta u upravnom sporu kojom je uvažena tužba prvoapelanta podnesena radi poništenja akta tužene Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Sarajevo, te je osporeno rješenje kao i rješenje općinskog načelnika Općine Bužim o provođenju tehničke promjene na k.č. broj 976 k.o. Mrazovac, poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak Apelacioni navodi
11. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovnu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo za zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da su vlasnici imovine (po osnovu nasljeđivanja od momenta smrti njihovog prednika) iz ugovora na osnovu kojeg je izvršena uknjižba sa njihovog prednika u korist Hamdije Šahinovića. Osim toga, apelanti ističu da ugovor o poklonu koji je ovjeren 10. maja 1991. godine (na osnovu kojeg je izvršena osporena uknjižba) „nije pravno ugovor“ jer ne ispunjava osnovne uslove za postojanje pravnog posla. Navode da ugovor o poklonu mora imati zakonom propisanu formu te u apelaciji ponavljaju sve iznijeto u žalbi u vezi sa potpisom ugovarača na ugovoru (odnosno da istim nedostaje potpis poklonoprimca) pa je navedeni ugovor, prema mišljenju apelanta, suprotan članu
9. Zakona o prometu nekretnina. Apelanti nadalje ističu da im je otac umro 1993. godine i da je samo apelant Mehmed Šahinović (u ostavinskom postupku) istakao sudu da je njegov otac (darovalac iz spornog ugovora) „njemu darovao nešto za života “, a čak „ni sam Hamdija (tj daroprimac iz spornog ugovora) nije istakao da mu je otac nešto darovao“. Nadalje, apelanti ističu da je ugovor na osnovu kojeg je izvršena uknjižba falsifikat i da su izvršen određene korekcije na ugovoru u pogledu parcele, kao i da je zemljišno knjižni ured arhivirao spis, a rješenje nije dostavljeno strankama, čime je apelantima povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje. Apelanti su naveli da su smrću oca postali vlasnici nekretnina i osporenim odlukama im je povrijeđeno pravo na imovinu i odredba člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
13. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju postupak uknjižena prava vlasništva sa prednika apelanata na treće lice, te navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te pravo na efikasan pravni lijek i zabranu diskriminacije.
14. Ustavni sud će, prije svega ispitati da li predmetni postupak ulazi u opseg člana 6. Evropske konvencije, odnosno da li se isti odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata.
15. S tim u vezi, Ustavni sud polazi od osnovnog stava Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koji se odnosi na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prema kojem se principi iz ovog člana primjenjuju kako na postupke u kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama, tako i na sve postupke čiji je ishod odlučujući za građanska prava i obaveze. Stav Evropskog suda je da je u takvim slučajevima priroda zakonodavstva, odnosno karakter postupka u kojem se odlučuje o tim pravima (bilo da se radi o parničnom, upravnom ili privrednom postupku), kao i karakter organa u čijoj je nadležnosti odlučivanje o pravu (redovni sud, upravni organ itd.) od malog značaja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Reingesen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, stav 94, A13).
16. Evropski suda je u predmetu Buj protiv Hrvatske, (vidi Evropski sud, Buj protiv Hrvatske aplikacija broj 24661/02, od 1. juna 2006. godine), zaključio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na postupak uknjižbe prava vlasništva na osnovu ostavinskog rješenja zato što se radilo o postupku koji je odlučujući za djelotvorno vršenje prava vlasništva lica koje je titular tog prava. Stav Evropskog suda je elaboriran na sljedeći način: «Iako se upis prava vlasništva podnosioca zahtjeva u ovom predmetu prema domaćem pravu ne bi smatrao konstitutivnim, daljni postupak upisa u zemljišne knjige bio je odlučujući za djelotvorno vršenje njegovih prava, tj. slobodno uživanje njegovog vlasništva. Dok se ne izvrši taj upis, podnosilac ostaje značajno ograničen u slobodnom raspolaganju svojim vlasništvom» (vidi, Evropski sud, Buj protiv Hrvatske, presuda od 1. juna 2006. godine, stav 19). Ustavni sud je slijedio praksu Evropskog suda -da je upis prava vlasništva dopustiv u skladu sa članom 6. Evropske konvencije u svojoj odluci AP-2706/06, od 14. oktobra (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrđeno da je aplikacija dopustiva u okvira člana 6. Evropske konvencije, odnosu na navode apelanta o „nerazumnoj dužini“ postupka uknjižena apelanta, kao vlasnika po osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio apelant. Dakle, navedeni predmeti iz pomenute prakse direktno su se ticali „građanskih prava“.
17. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju rješenje o uknjižbi koje je donijeto u korist Hamdije Šahinovića, na nekretninama čiji je raniji vlasnik prednik apelanta, a na osnovu ugovora o poklonu zaključenog između prednika apelanata i Hamdije Šahinovića. Dakle, ne radi se o uknjižbi apelanta, niti su apelanti učesnici predmetnog pravnog posla (ugovor o poklonu) koji je osnov za uknjižbu–upis Hamdije Šahinovića kao vlasnika predmetnih nekretnina. Upravo te okolnosti ovaj predmet u bitnome razlikuju od naprijed navedeneih predmeta Evropskog suda i Ustavnog suda, a koji su se nesporno odnosili na upis aplikanata odnosno apelanta u zemljišne knjige. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, iako je apelantima priznata aktivna legitimacija, to „automatski“ ne znači i da apelanti imaju u postupku uknjižbe „građanska prava“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je rješenje o uknjižbi donijeto po prijedlogu Mehmeda Šahinovića, od 27. novembra 2008 godine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu titulari prava vlasništva na nekretninama koje su predmet uknjižbe. Naime, apelanti svoje pravo u konkretnom slučaju samo „pretpostavljaju“ po osnovu eventualnog budućeg nasljeđivanja u ostavinskom postupak koji je prekinut jer je prvoapelant upućen na parnicu da dokazuje svoje pravo. Osim toga Ustavni sud zapaža da, apelanti, ukoliko smatraju da je ugovor o poklonu koji je ovjeren kod suda 10. maja 1991. godine i koji je pravni osnov za uknjižbu, pravno nevaljan to moraju i dokazati u posebnom postupku. Zbog navedenog, upis prava vlasništva na treće lice, a koje se derivira iz ugovora o poklonu koje je zaključilo treće lice i prednik apelanata ni na koji način, nije odlučujući za građanska prava apelanta, jer isti nemaju osnov po kojem pretenduju na imovinu koja je predmet uknjižbe. Stoga, Ustavni sud nalazi da postupak uknjižbe u konkretnom slučaju ne ulazi u opseg primjene člana 6. Evropske konvencije, jer apelanti u navedenom postupku ne uživaju zaštitu prema članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. Evropske konvencije, pa se navodi o kršenju prava na pravično suđenje imaju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
18. Apelanti su istakli i da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, efikasan pravni lijek i pravo na zabranu diskriminacije. U odnosu na pravo na imovinu Ustavni sud primjećuje da osporenim rješenjima nije obuhvaćena imovina apelanta, odnosno apelanti ničim nisu dokazali, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da je u pitanju njihova imovina. Zbog toga su navodi o povredi prava na imovinu ratione materia inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti jesu imali pravni pravi lijek (žalbu protiv prvostepenog rješenja) i koristili ga, ali činjenica da isti nije za apelante povoljan ne dovodi u sumnju njegovu efikasnost. Osim toga, i ovaj navod apelanti dovode u vezi sa pravom na pravično suđenje, pa je apelaciju i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna. Navode o diskriminaciji, koji ju samo paušalno navedeni, bez konkretizacije u suštini apelanti dovode u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, a za koje je Ustavni sud zaključio da su ratione materiae inkompatibilni, pa su i navodi o diskriminaciji ratione materiae inkompatibilni.
19. Zbog svega navedenog proizlazi da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član 13. Evropske konvencije i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić