Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1072/12 (S. H.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1072/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1072/12, rješavajući apelaciju Senije Halilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senije Halilić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002274 11 Rev od 26. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senija Halilić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 21. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 002274 11 Rev od 26. januara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od Vaskrsija Tošića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovorio 16. januara 2015. godine, dok tuženi nije odgovorio. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 002274 00 P od 14. maja 2010. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor ovjeren kod tog suda 7. juna 1994. godine koji su zaključili pravni prednik apelantice kao prodavac i tuženi kao kupac (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) a koji se odnosi na nekretnine preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da apelantica ostaje posjednik predmetnih nekretnina (stav 1. izreke). Istom presudom apelantica je obavezana tuženom isplatiti iznos od 7.000,00 KM na ime primljene kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom od 4. januara 2006. godine, pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 2. izreke). Navedenom presudom tuženi je obavezan apelantici nadoknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav 3. izreke). Istom presudom je usvojen apelanticin prijedlog da se odredi mjera osiguranja, te je privremeno odgođeno protivizvršenje koje je na prijedlog tuženog dozvoljeno rješenjem tog suda od 6. jula 2009. godine do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka (stav 4. izreke). Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu na ime neosnovanog bogaćenja i nezakonitog držanja u posjedu predmetnih nekretnina u periodu od 1. januara 1995. godine pa do 15. maja 1996. godine u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 4. novembra 2009. godine pa do isplate, u cijelosti je odbijen kao neosnovan (stav 5. izreke). Protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio isplatu iznosa od 81.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1996. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan (stav 6. izreke).

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi pravna ništavost spornog ugovora zaključenog između njenog pokojnog supruga kao prodavca i tuženog kao kupca od 7. juna 1994. godine, kao i da joj tuženi isplati iznos za koji se neosnovano obogatio držanjem predmetnih nekretnina u posjedu bez zakonskog osnova. Dalje je navedeno da je u protivtužbi tuženi tražio da mu apelantica vrati iznos od 81.600,00 KM na ime isplaćene kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine. Osnovni sud je u dokaznom postupku utvrdio da je pravni prednik apelantice sa tuženim 7. juna 1994. godine zaključio pismeni sporni ugovor prema kojem je tuženi kupio kuću, sagrađenu na parcelama kako je precizirano u zemljišnoknjižnim dokumentima. Dalje je utvrđeno da je u spornom ugovoru kupoprodajna cijena utvrđena u iznosu od 59.000,00 dinara, što je tada odgovaralo iznosu od 59.000,00 DM, te da je konstatirano da je ona u cijelosti isplaćena prodavcu. Dalje je utvrđeno da su ugovarači usmeno ugovorili kupoprodajnu cijenu u iznosu od 100.000,00 DM. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tuženi stupio u posjed kupljenih predmetnih nekretnina, te da je nakon okončanja ratnih djejstava vršio njihovu adaptaciju i dogradnju. Apelanticin pravni prednik je umro 1999. godine, a apelantica je, kako je dalje utvrđeno u ostavinskom postupku, proglašena za njegovog jedinog nasljednika. Također je utvrđeno da je apelantica predlagala tuženom da raskinu sporni ugovor na šta tuženi nije pristao. Apelantici su 2006. godine predmetne nekretnine vraćene u posjed, dok ona nije tuženom vratila iznos isplaćen na ime kupoprodajne cijene. Osnovni sud je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, te ju je obavezao da tuženom vrati kupoprodajnu cijenu u iznosu od 7.000,00 KM. Osnovni sud se pozvao na izjave apelantice i njenog sina N.H., koji je saslušan kao svjedok, te izjave svjedoka A.D. i S.D., koje je apelantica predložila, a koji su izjavili da je navedeni iznos plaćen apelanticinom pravnom predniku na temelju spornog ugovora.

7. Obje parnične stranke su podnijele žalbe protiv navedene prvostepene presude. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 78 0 P 002274 10 Gž od 16. decembra 2010. godine djelomično uvažio žalbe stranaka, te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (stav 3. izreke prvostepene presude) tako što su ti troškovi sniženi na precizirani iznos i na taj iznos je apelantici dosuđena zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Istom presudom žalba tuženog je usvojena u odnosu na stav 4. izreke prvostepene presude, te je prvostepena presuda preinačena u tom dijelu tako što se određena mjera osiguranja odbija kao neosnovana, dok je prvostepena presuda u ostalom dijelu (st. 1, 2, 5. i 6. izreke) potvrđena. Navedenom presudom obavezana je apelantica da tuženom na ime troškova žalbenog postupka nadoknadi precizirani iznos, dok je apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud iz iskaza svjedoka A.D., zatim, iskaza apelantice i njenog sina N.H., te dijelom iz iskaza svjedoka S.D. pravilno utvrdio da je tuženi na ime kupoprodajne cijene za kuću dao iznos od 7.000,00 DM koji je bio potreban apelantici i njenom pravnom predniku da napuste Prnjavor. S druge strane, kako je utvrdio Okružni sud, izjave tuženog i njegove supruge da su pravnom predniku apelantice na ime kupoprodajne cijene platili iznos od 81.600,00 DM u tri navrata prvostepeni sud je pravilno ocijenio kao neutemeljene budući da ničim nisu potkrijepljene.

9. Protiv navedene drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 002274 11 Rev od 26. januara 2012. godine reviziju tuženog djelomično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i troškovima postupka tako što je obavezana apelantica da tuženom, umjesto iznosa od 7.000,00 KM, isplati iznos od 59.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. januara 2006. godine do isplate, te što svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se iz utvrđenja nižestepenih sudova vidi da je sporni ugovor imao nedostatke u trenutku njegovog zaključenja, jer je zaključen u okolnostima koje su diktirale ratne prilike, te da nije bio rezultat slobodno izražene volje ugovarača. Vrhovni sud je utvrdio da sporni ugovor ne odgovara poštenju i pravoj volji i namjeri ugovornih strana, jer nije zaključen u normalnim okolnostima. Dalje je utvrđeno da su apelantica i njen pravni prednik bili u posebnoj situaciji pri čemu nije presudno što tuženi nije vršio nikakav neposredni pritisak na njih radi zaključenja spornog ugovora, jer su postojali drugi faktori koji su bitno ograničavali slobodu odlučivanja pravnog prednika apelantice i samu njegovu volju da se sporni ugovor zaključi. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 26. ZOO kada su utvrdili da je sporni ugovor apsolutno ništav i da kao takav ne proizvodi pravno djejstvo.

11. Vrhovni sud je istakao da utvrđenjem ništavosti spornog ugovora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora, shodno odredbama člana 104. ZOO, tako da na strani tuženog nema pravnog osnova za držanje u posjedu predmetnih nekretnina, a na apelanticinoj strani nema pravnog osnova za zadržavanje isplaćene kupoprodajne cijene. Prilikom utvrđivanja visine iznosa koji je pravnom predniku apelantice isplatio tuženi na ime kupoprodajne cijene nižestepeni sudovi su, kako je zaključio Vrhovni sud, potpuno zanemarili pismene dokaze (isprave) a prvenstveno pismeni sporni ugovor koji su potpisale obje ugovorne strane i ovjerile kod Osnovnog suda. Iz sadržaja spornog ugovora, kako je dalje navedeno, jasno se vidi da je pravnom predniku apelantice isplaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 59.000,00 dinara (59.000,00 DM). Vrhovni sud je utvrdio da tuženi nije dokazao da je platio veći iznos od onog navedenog u ugovoru, odnosno da je platio 81.600,00 DM, a niti apelantica da je plaćen manji iznos od onog navedenog u spornom ugovoru. Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 7.000,00 DM, jer se na osnovu utvrđenih činjenica takav zaključak nije mogao izvesti logičnim rasuđivanjem. Prema tome, kako je naveo Vrhovni sud, osnovan je revizioni prigovor tuženog da utvrđenje nižestepenih sudova u pogledu visine isplaćene kupoprodajne cijene nema uporište u provedenim dokazima, te da nižestepeni sudovi nisu pravilno tumačili sadržaj spornog ugovora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio nižestepene presude i obavezao apelanticu da tuženom, umjesto 7.000,00 KM, na ime kupoprodajne cijene plati iznos od 59.000,00 KM. Istakla je da je sporni ugovor bio fiktivni ugovor, kojeg je apelanticin suprug zaključio prije nego što je napustio Prnjavor zbog ratnih dešavanja. Dalje je navela da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tuženi apelanticinom suprugu isplatio samo 7.000,00 KM, što je i apelantica tvrdila od samog početka postupka.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je posljedica ništavosti spornog ugovora restitucija, odnosno da svaka ugovorna strana mora drugoj strani vratiti ono što je od nje primila na osnovu ništavog ugovora. Dalje je naveo da sporni ugovor koji su potpisali kupac i prodavac predstavlja privatnu ispravu. Međutim, sudska ovjera tog ugovora istome daje karakter javne isprave u smislu člana 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zakonska pretpostavka da je istinito ono što je navedeno u ugovoru, ali se može dokazivati i suprotno, s tim da je teret dokazivanja na strani koja tvrdi da su u ugovoru činjenice neistinito utvrđene. Dakle, na apelantici je bio teret dokazivanja da je isplaćen manji iznos od onoga navedenog u ugovoru, kao što je na strani tuženog bio teret dokazivanja da je isplaćen veći iznos. Nižestepeni sudovi, kako je naveo Vrhovni sud, uopće nisu ocijenili navedeni materijalni dokaz (ispravu), već su svoje odluke zasnovali isključivo na iskazima svjedoka koji nemaju neposredna saznanja o spornoj činjenici, već samo posredna saznanja za koja su čuli od drugih lica. Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovani navodi apelacije da je taj sud djelomičnim preinačavanjem nižestepenih presuda, ustvari, utvrdio drugačije činjenično stanje. Naime, taj sud je ustanovio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pravilo o teretu dokazivanja pri čemu su propustili da ocijene izvedene materijalne dokaze, te da su, usljed toga, pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnoj pravnoj stvari. Stoga je postojao zakonski osnov za preinačenje nižestepenih odluka (član 250. stav

1. ZPP). Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 12.

U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Član 26.

Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28. stav 2.

2)Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103. stav 1.

1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Član 104. stav 1.

1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 250. stav 1.

1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 002274 11 Rev od 26. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. februara 2012. godine a apelacija je podnesena 21. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantica osporava navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

24. U odnosu na apelanticine navode da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

26. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju, u konačnici, odlukom Vrhovnog suda preinačene obje nižestepene presude u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženog tako što je apelantica obavezana da tuženom, umjesto iznosa od 7.000,00 KM, isplati iznos od 59.000,00 KM. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke istakao da je, ispitujući nižestepene odluke u postupku revizije, utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, posebno, između ostalih, sadržaj spornog ugovora koji je imao karakter javne isprave i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na zakonsku mogućnost, shodno članu 250. stav 1. ZPP, da u takvoj situaciji usvoji reviziju i preinači pobijanu presudu. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao osnovanim revizione navode tuženog, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe procesnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u navodima apelacije nije ponudila nove razloge u odnosu na one koje je istakla u postupku pred nižestepenim sudovima a koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Vrhovni sud za svoje stavove dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom.

27. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na zabranu diskriminacije

28. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

29. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

30. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, Serija A broj 6).

31. U konkretnom slučaju proizlazi da se apelantica žali na diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju, osim paušalnog navoda o povredi tog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

Pravo na zabranu zloupotrebe prava U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije, ne nudi činjenice, niti je Ustavnom sudu dostavila dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj apelanticin navod neosnovan. Ostali navodi

32. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u suštini, vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dovoljno i jasno obrazložio osporenu odluku, a u datom Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Također, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno kada apelantica nije ponudila bilo kakve dokaze u tom smislu a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Isto tako, nema povrede prava iz člana 17. Evropske konvencije kada činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje prema navedenom članu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1072/12 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio