Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1856/12 (M. K.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Upravni postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1856/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1856/12, rješavajući apelaciju Mehmeda Kartala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Kartala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050481 11 Rev od 22. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050481 10 Gz od 18. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050481 02 P od 25.
februara 2010. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Kartala podnesena zbog kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je prekinut zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lice Republike Srpske - Odsjek Banja Luka broj 18.03/3-23/09 od 6. decembra 2012. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mehmed Kartal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Boltona, Velika Britanija, kojeg zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnio je 17. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050481 11 Rev od 22. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 71 0 P 050481 10 Gz od 18. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050481 02 P od 25. februara 2010. godine. Apelant je istovremeno podnio apelaciju i zbog dužine trajanja postupka u predmetu za povrat poslovnog prostora koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Apelant je u periodu od jula do decembra 2012. godine podnescima u tri navrata dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, zatim, Ministarstva, te od opunomoćenika tužiteljice Nade Milinović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i od prvotuženog Dragomira Krunića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 14. aprila i 20. novembra 2014. godine, te 19. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Ministarstvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. maja 2014. godine do 10. februara 2015. godine.
4. Pravni zastupnik tužiteljice i prvotuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Upravni postupak za povrat poslovnog prostora
6. Iz priloženih dokaza koje je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je apelant objedinjeni zahtjev za povrat stana, garaže, vikendice i lokala podnio nadležnom ministarstvu 7. februara 2000. godine. Kako proizlazi iz raspoloživih dokaza, apelant je uz zahtjev priložio ugovor o upravljanju i održavanju stana u Banjoj Luci, u Ulici Franje Kluza broj 32, zaključenog u martu 1982. godine sa Stambenom zadrugom u Banjoj Luci. Zahtjev je zaveden pod brojem 05-050-02-01-216/00.
7. Iz dopisa Ministarstva proizlazi da je apelant precizirani zahtjev za povrat poslovnog prostora, koji se nalazi u naselju Starčevica, lamela 1, prizemlje, lokal broj 10, površine 23 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), podnio 24. jula 2009. godine (kopija zahtjeva je dostavljena na uvid). Zahtjev je zaveden pod brojem 18.03/3-1-23/09. Kako proizlazi iz raspoloživih dokaza, apelant je uz zahtjev, između ostalog, priložio ugovor o udruživanju sredstava koji je zaključen 18. oktobra 1990. godine između Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: ZIBL) i apelanta. Zahtjev je zaveden pod brojem 18.03/3-1-23/09.
8. Apelant je dostavio više urgencija koje je od 2009. do 2011. godine dostavio Ministarstvu tražeći da se postupak okonča.
9. Povodom zahtjeva Ministarstvo je u periodu od novembra 2010. godine do novembra 2012. godine održalo više javnih usmenih rasprava da bi konačno, zaključkom broj 18.03/3-1-23/09 od 6. decembra 2012. godine, predmetni postupak bio prekinut radi upućivanja stranaka na parnični postupak, kako bi se u tom postupku utvrdila pravna valjanost izjave od 23. decembra 1993. godine kojom je apelant ovlastio prvotuženog (Dragomira Krunića) za preduzimanje svih radnji u vezi sa predmetnim poslovnom prostorom, uključujući i upis prava vlasništva u javnim evidencijama za što je apelantu isplaćen iznos od 28.000,00 DM.
10. Iz raspoloživih dokaza nije vidljivo da li je apelant protiv zaključka kojim je postupak prekinut izjavio žalbu, niti je vidljivo da li je apelant ulagao pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u okviru Zakona o općem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, zbog šutnje administracije. Isto tako, apelant nije dostavio relevantne dokaze u vezi sa eventualnim postupkom pred nadležnim sudom.
Osporene presude donesene u postupku tužiteljice radi vraćanja datog
11. Tužiteljica je tužbom od 29. novembra 2002. godine pokrenula parnični postupak protiv apelanta, kao drugotuženog u tom postupku, te prvotuženog (obojica u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate.
12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050481 02 P od 25. februara 2010. godine tuženi su obavezani da tužiteljici solidarno isplate iznos od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz istovremeno obavezivanje tuženih da naknade troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
13. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant na temelju ugovora o udruživanju sredstava od 18. oktobra 1990. godine stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru (naselje Starčevica, lamela 1, prizemlje, lokal broj 10, površine 23 m2), zatim, da se na temelju aneksa navedenog ugovora o udruživanju sredstava izvođač radova ZIBL obavezao da će predmetni poslovni prostor, nakon tehničkog prijema, odnosno najkasnije do 30. juna 1992. godine, predati u posjed apelantu, da je apelant svoje obaveze prema ZIBL-u u cijelosti izmirio, da je 5. decembra 1991. godine između apelanta kao zakupodavca i tužiteljice kao zakupoprimca zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od osam godina za ukupan iznos od 12.000,00 DM, i to po izvršenom tehničkom prijemu, da je tužiteljica po zaključenom ugovoru apelantu isplatila navedeni iznos na ime zakupnine, ali da tužiteljica nikada nije ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu, zatim, da je apelant prije napuštanja Banje Luke dao izjavu, koja je ovjerena u Osnovnom sudu u Banjoj Luci 24. decembra 1993. godine pod brojem I Ov-5128/93, koja po svom sadržaju ima karakter punomoći. Dalje, Osnovni sud je uvidom u navedenu izjavu utvrdio da je apelant od prvotuženog primio iznos od 28.000,00 KM na ime predmetnog poslovnog prostora, kojom je apelant ovlastio prvotuženog da može raspolagati i obavljati sve radnje u vezi sa predmetnim poslovnim prostorom, zatim je tokom postupka utvrđeno da je prvotuženi izvršio primopredaju predmetnog poslovnog prostora po njegovom završetku (22. januara 1998. godine), te da je predmetni poslovni prostor prvotuženi prodao 2. decembra 1998. godine.
14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju datog po ugovoru o zakupu koji je jednostrano izvršila tužiteljica u iznosu od 12.000,00 DM, što odgovara iznosu od 12.000,00 KM, a ne o naknadi štete, i da je stoga neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, pri čemu je Osnovni sud ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, zaključivši da su tuženi pasivno legitimirani u predmetnoj parnici. Shodno navedenom, te primjenom odredaba čl. 591, 593, 414. i 137. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
15. Odlučujući o žalbama apelanta i prvotuženog podnesenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je žalbu prvotuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženog, te u odnosu na troškove postupka na način da je tužiteljica obavezana da prvotuženom naknadi troškove postupke, a apelantova žalba je odbijena, te je osporena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu u odnosu na apelanta potvrđena.
16. Okružni sud je, osvrćući se na apelantove prigovore, istakao da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, na način kako to propisuju odredbe čl.8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje, zatim, da je u obrazloženju naveo sve materijalne dokaze koji su tokom postupka izvedeni pri čemu je ocijenio sve relevantne dokaze u predmetnoj pravnoj stvari. Drugostepeni sud je istakao da apelant tokom postupka nije, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, dokazao postojanje straha, prijetnje i prisile da potpiše izjavu od 24. decembra 1993. godine, pa zbog toga prvostepeni sud nije imao razloga da takvu izjavu ne prihvati, jer suprotno nije dokazano, budući da je izjava sudski ovjerena 24. decembra 1993. godine. Navedeno i stoga, kako je naglasio Okružni sud, što je apelantov opunomoćenik na zapisniku od 25. januara 2010. godine izjavio da će validnost navedene izjave dokazivati u drugom postupku, jer apelant u predmetnoj parnici za to nema pravni interes.
17. Dalje je Okružni sud istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je kao pravilno prihvatio navedeni sud, proizlazi da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu sa apelantom po osnovu ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen 5. decembra 1991. godine na period od osam godina, počev od tehničkog prijema, u ukupnom iznosu od 12.000,00 DM, koji je apelantu u cijelosti isplaćen, zatim, da je zakupnina trebalo da teče od 22. januara 1998. godine, kada je obavljen tehnički prijema objekta, da tužiteljica nije ušla u posjed navedenog poslovnog prostora, tako da je ugovor o zakupu izvršila samo tužiteljica. Okružni sud je dalje pojasnio da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant prije napuštanja Banje Luke 24. decembra 1993. godine dao pismenu izjavu, kao punomoć, kojom je ovlastio prvotuženog da može raspolagati zakupljenim prostorom za šta je apelantu isplaćen iznos od 28.000,00 DM, te da je prvotuženi raspolagao predmetnim poslovnim prostorom tako što ga je 22. januara 1998. godine primio po izvršenom tehničkom prijemu objekta od nadležnog organa i konačno prodao 2. decembra 1998. godine.
18. Na temelju navedenih okolnosti Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti apelanta da ispuni obavezu pri čemu tužiteljica potražuje povrat datog. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 137. stav 1. ZOO kojom je propisano da, kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće, zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je jedna strana nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnova. Pošto apelantica traži vraćanje zakupnine, to se, prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju primjenjuje rok iz člana 371. ZOO, koji iznosi 10 godina. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica predmetni poslovni prostor trebalo da počne da koristi 22. januara 1998. godine, kada je izvršen tehnički prijem objekta, a da je tužbu podnijela 29. novembra 2002. godine, slijedi da je tužba podnesena u roku iz člana 371. ZOO.
19. U navedenim činjeničnim okolnostima Okružni sud je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao prvotuženi, a koji je prvostepeni sud pogrešno ocijenio. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je ugovor o zakupu pravni odnos koji podrazumijeva uzajamna prava i obaveze ugovarača iz čega se osnovano može zaključiti da se samo iz pravnog odnosa (zakupa) može utvrditi pravo zakupca da koristi poslovni prostor. U takvim okolnostima, budući da ugovor kao pravni odnos između tuženih (apelanta i prvotuženog) ne postoji, tužiteljica kao zakupac ima pravo da, zbog neispunjenja obaveze, traži ono što je po tom ugovoru dala samo apelantu (zakupninu u iznosu od 12.000,00 DM), jer prvotuženi nije bio u ugovornom odnosu sa tužiteljicom, niti je od nje nešto primio, tako da, shodno navedenom, prvotuženi u predmetnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimiran.
20. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050481 11 Rev od 22. marta 2012. godine reviziju odbio uz istovremeno odbijanje zahtjeva prvotuženog za naknadu troškova revizionog postupka.
21. Nakon preispitivanja osporene presude Vrhovni sud je zaključio da je ona pravilna i zakonita, te da revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju pri čemu je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 137. stav 1. ZOO, koju je navedeni sud citirao. Revizijski sud je pojasnio da je u konkretnom slučaju po ugovoru o zakupu od 5. decembra 1991. godine tužiteljica apelantu isplatila iznos od 12.000,00 DM (što odgovora iznosu od 12.000,00 KM) na ime zakupnine. Sa druge strane, kako je naveo Vrhovni sud, apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu zbog ratnih dešavanja uslijed kojih je apelant napustio Banju Luku krajem 1993. godine, pa se u takvim okolnostima neispunjenje obaveze ne može staviti na teret apelantu, te saglasno citiranoj odredbi (član 137. stav 1. ZOO), tužiteljici pripada pravo da zahtijeva povrat date zakupnine po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.
22. Dalje je Vrhovni sud pojasnio da su za presuđenje u predmetnoj parnici irelevantni revizioni navodi koji se tiču pravne valjanosti izjave od 24. decembra 1993. godine, kojima se apelant opširno bavio u reviziji, te podobnosti stjecanja prava vlasništva na temelju navedene izjave, koji mogu utjecati samo u međusobnom odnosu apelanta i prvotuženog, jer zahtjev tužiteljice ima uporište u ugovoru o zakupu, koji je sa apelantom zaključen 5. decembra 1991. godine, te u isplati izvršenoj na temelju tog ugovora. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da osporena drugostepena presuda nema nedostataka na koje apelant ukazuje, niti nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučeno kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant u predmetnoj apelaciji ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa vjeroispovijesti (pravo na slobodu misli, savjesti i vjere), te ukazuje na odugovlačenje postupka pred nadležnim Ministarstvom za povrat predmetnog poslovnog prostora u posjed. U iscrpnoj apelaciji apelant, zapravo, osporava dva postupka, i to upravni povodom zahtjeva za povrat predmetnog poslovnog prostora u posjed sa aspekta njegove dužine trajanja i parnični koji je pokrenula tužiteljica.
24. Apelant, prije svega, ukazuje na neobjašnjivo dugo trajanje upravnog postupka za povrat poslovnog prostora. Ističe da je postupak za povrat stana, garaže i poslovnog prostora pokrenuo u decembru 2000. godine i da on ni nakon 12 godina još nije okončan i pored brojnih urgencija koje je uputio nadležnim organima. Navodi da se za pomoć u rješavanju zahtjeva za povrat obratio i kancelariji Ombudsmena u Banjoj Luci.
25. Zatim, apelant ukazuje da u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je sporna izjava zaključena u decembru 1993. godine pod pritiskom i prijetnjama, da izjavu nije potpisao svojom voljom, te da je stoga redovni sudovi nisu ni mogli uzeti u razmatranje, jer je kao takva ništava. Ističe da su redovni sudovi zanemarili odredbu člana 21a. Zakona o prometu nepokretnosti, koju je citirao, a koja govori o ništavosti svih pravnih poslova koji su zaključeni pod prinudom, silom i prijetnjom nakon 30. aprila 1991. godine, kao što je to bilo u konkretnom slučaju krajem 1993. godine, kada je dao spornu izjavu. Navodi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir ni Odluku Visokog predstavnika u BiH od 19. decembra 1998. godine prema kojoj su ništavi svi ugovori koji su zaključeni tokom ratnih dešavanja, počev od 1. aprila 1992. godine. Smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku, i to favoriziranjem prvotuženog, zatim, ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, što se posebno odnosi na spornu izjavu iz decembra 1993. godine koju su redovni sudovi prihvatili, a koja je poslužila prvotuženom da oduzme apelantov poslovni prostor.
26. U dopunama apelacije apelant se, uglavnom, bavio upravnim postupkom u vezi sa povratom predmetnog poslovnog prostora u posjed, informirajući Ustavni sud o novim pojedinostima u postupku pred nadležnim Ministarstvom. U tom pravcu apelant je dostavio zaključak Ministarstva broj 18.03/3-1-23/09 od 6. decembra 2012. godine kojim je predmetni postupak za povrat u posjed poslovnog prostora prekinut radi utvrđivanja pravne valjanosti sporne izjave iz decembra 1993. godine, kojim je odlučeno da će se postupak nastaviti po okončanju parničnog postupka. Apelant smatra da je Ministarstvo pravilno odlučilo da prekine postupak kako bi se u sudskom postupku utvrdila pravna valjanost sporne izjave, ali je prema njegovoj ocjeni, nedopustivo da je postupak do prekida već trajao duže od 12 godina, te ponovo ističe da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku izveli pogrešan zaključak da je sporna izjava pravno valjana.
27. Apelant nije informirao Ustavni sud o pojedinostima vezanim za eventualni parnični postupak na koji je Ministarstvo uputilo stranke.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji pozvao, niti prava iz Evropske konvencije, jer su nižestepeni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje pri čemu je pravilno primijenjeno materijalno pravo (član 137. stav 1. ZOO).
29. Okružni sud je naveo da i dalje ostaje pri pravnom stavu iznesenom u osporenoj odluci, te istakao da pred navedenim sudom nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.
30. Osnovni sud je u odgovoru naveo da pred navedenim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
31. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je zaključkom od 6. decembra 2012. godine postupak za povrat predmetnog poslovnog prostora u posjed prekinut radi utvrđivanja pravne valjanosti izjave iz decembra 1993. godine koju su potpisali apelant i prvotuženi. Ministarstvo je u prilogu odgovora na apelaciju dostavilo navedeni zaključak. U naknadnom obraćanju Ministarstvo je informiralo Ustavni sud da je apelant zahtjev za povrat predmetnog poslovnog prostora podnio 24. jula 2009. godine, dostavljajući u prilogu kopiju zahtjeva. V.Relevantni propisi
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
V – NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA
Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana Član 137. stav 1.
(1) Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARJELOST
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanje zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
33. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. stav 3.
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka pred Ministarstvom
36. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
37. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
38. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja postupka pred nadležnim ministarstvom, jer o apelantovom zahtjevu za povrat poslovnog prostora nije odlučeno, kako apelant tvrdi, ni nakon duže od 12 godina. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant zahtjev za povrat predmetnog poslovnog prostora podnio 2009. godine, a ne 2000. godine, kako tvrdi u navodima apelacije. Ustavni sud dalje zapaža da u okviru upravnog postupka apelant nije koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u okviru Zakona o općem upravnom postupku zbog „šutnje administracije“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak niti u jednoj fazi nije nalazio pred nadležnim sudom, što je bitna procesnopravna pretpostavka da bi se meritorno moglo raspravljati o ovim apelantovim navodima. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na stav da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine, stav 9). Ustavni sud u tom pravcu podsjeća na odredbu člana 17. stav 3. Zakona o upravnim sporovima shodno kojoj je apelant imao mogućnost da pokrene upravni spor pred nadležnim sudom i pored činjenice da Ministarstvo nije bilo odlučilo o njegovom zahtjevu, što apelant nije iskoristio. Propust apelanta da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te na taj način stvori uvjete da osporeni postupak makar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju kako bi postupak ubrzao, niti je dokazao da bi ta sredstva u okolnostima konkretnog slučaja bila nedjelotvorna, a samim tim i stvorio procesnopravne pretpostavke da se o ovim apelantovim navodima meritorno raspravlja pred Ustavnim sudom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, odluka o dopustivosti Stjepan Rauš i Biserka Rauš-Radovanović protiv Hrvatske od 2. oktobra 2008. godine, i presuda Grčar protiv Hrvatske od 17. septembra 2013. godine, tačka 44). Stoga, pošto apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.
39. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 050481 11 Rev od 22. marta 2012. godine
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je, između ostalog, Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050481 11 Rev od 22. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je, prema njegovim navodima, primio 11. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Osim toga, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na postupak pred Ministarstvom za povrat predmetnog poslovnog prostora u posjed. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom
45. Ustavni sud zapaža da je apelant osporenim presudama obavezan na isplatu duga po osnovu ugovora o zakupu iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te shodno navedenom, primjena člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
46. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
48. Dalje, u odnosu na prigovore apelanta koje dovodi u kontekst proizvoljne ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
49. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelant obavezan na vraćanje novčanog iznosa primljenog po osnovu ugovora o zakupu koji je apelant zaključio sa tužiteljicom 5. decembra 1991. godine, kojim je apelant predmetni poslovni prostor dao pod zakup tužiteljici na period od osam godina koji je trebalo da počne sa danom tehničkog prijema objekta za šta je tužiteljica apelantu isplatila iznos od 12.000,00 DM. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka, niti to čini u apelaciji, uopće ne osporava postojanje ugovora o zakupu, niti činjenicu da mu je tužiteljica isplatila navedeni iznos. Kod takvog nespornog činjeničnog utvrđenja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju datog na temelju ugovora o zakupu koji je jednostrano izvršila tužiteljica, primjenjujući odredbu člana 137. stav 1. ZOO koja govori o nemogućnosti ispunjenja obaveze za koju ne odgovora nijedna strana za šta su u obrazloženjima osporenih presuda data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da je samo apelant bio u obligacionopravnom odnosu sa tužiteljicom, te da je u takvim okolnostima jedino on pasivno legitimiran za vraćanje novčanog iznosa koji je tužiteljica isplatila apelantu na ime zakupnine po osnovu zaključenog ugovora o zakupu, pri čemu su redovni sudovi naglasili da je apelantova obaveza iz tog ugovora postala nemoguća zbog ratnih okolnosti za koje apelant svakako ne može snositi odgovornost, ali da te okolnosti otvaraju mogućnost drugoj strani (tužiteljici) da traži povrat datog po pravilima stjecanja bez osnova, kako to propisuje odredba člana 137. stav 1. ZOO.
50. Ustavni sud zapaža da je apelant težište svojih navoda, zapravo, usmjerio prema izjavi iz decembra 1993. godine kojom je ovlastio prvotuženog da preduzima sve radnje u vezi sa poslovnim prostorom, koju su redovni sudovi, također, imali u vidu i o kojoj su se izjasnili. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, naveo da je apelantovo pozivanje na spornu izjavu u konkretnom postupku potpuno irelevantno, te da sporna izjava ima utjecaj samo u odnosima između tuženih (apelanta i prvotuženog). Isto tako, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku, suprotno apelantovom shvatanju, nije dovelo u pitanje apelantovo pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, jer su redovni sudovi upravo na temelju zaključenog ugovora o udruživanju sredstava koji je apelant zaključio sa ZIBL-om izveli zaključak da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Uz to, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza primjećuje da pitanje pravne valjanosti sporne izjave iz 1993. godine treba da bude predmet rasprave u posebnom parničnom postupku, što je i bio razlog za prekid postupka pred Ministarstvom za vraćanje poslovnog prostora u posjed. Konačno, u vezi sa apelantovim prigovorom kojim tvrdi da je u konkretnom slučaju prekršeno njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant nije konkretizirao u čemu se ogleda navedena povreda, pa budući da iz raspoloživih dokaza nije uočljivo da je tokom postupku apelantu uskraćeno bilo koje pravo koje pripada strankama u parničnom postupku a koje je propisano procesnim zakonom, Ustavni sud ovaj apelantov paušalni navod smatra neosnovanim.
51. Stoga, imajući u vidu jasna i argumentirana obrazloženja redovnih sudova iz kojih ne proizlazi proizvoljnost ni u segmentu činjeničnog utvrđenja, ni u segmentu primjene prava, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
53. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenim odlukama donesenim u predmetnom parničnom postupku došlo do kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode ničim nije obrazložio, te da se oni, u suštini, odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud i ove navode zbog istih razloga smatra neutemeljenim.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama donesenim u parničnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost redovnih sudova niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.
55. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nisu prekršena apelantova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije kada apelant ove navode nije posebno obrazložio, već ih je vezao za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić