Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2431/11 (N. H.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2431/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2431/11, rješavajući apelaciju Nagiba Hadžalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nagiba Hadžalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002841 10 Rev od 24. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 002841 08 Gž od 9. novembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nagib Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 002841 10 Rev od 24. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 002841 08 Gž od 9. novembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 3. septembra 2014. godine, a od Federalnog pravobranilaštva, koje zastupa tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine, 7. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. septembra 2014. godine, Kantonalni sud 29. septembra 2014. godine, a Federalno pravobranilaštvo 13. novembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 002841 98 P od 6. maja 2008. godine tužena Federacija Bosne i Hercegovine je obavezana da apelantu isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 108.202,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. aprila 1998. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.994,00 KM. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, kao i u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Apelant je obavezan da Hercegovačko-neretvanskom kantonu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
6. Prema činjeničnom utvrđenju Općinskog suda, apelant je tokom 1981. godine u Gabela Polju sagradio kamenoklesarsku radnju u kojoj se nalazila kompletna oprema i potrebni materijal za obavljanje ove djelatnosti. Sredinom jula 1993. godine, zbog ratnih događanja na području općine Čapljina, apelant je zajedno sa porodicom napustio mjesto prebivališta, prethodno zaključavši predmetni objekt. Dolaskom u Gabela Polje početkom 1997. godine, nakon progonstva, apelant je na licu mjesta utvrdio da je objekt srušen, te dobio informaciju da je objekt miniran tokom noći u augustu 1993. godine.
7. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, iako povodom navedenog događaja nije vođen krivični postupak, Općinski sud je pošao od pravila procesnog prava da sud može kao prethodno pitanje utvrditi da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom ukoliko je izostalo vođenje krivičnog postupka. Uz daljnje utvrđenje da na navedenom području, koje nije bilo u zoni ratnih djejstava, nije bilo stanovnika bošnjačke nacionalnosti i njihove imovine, osim apelantovog objekta, pri čemu je minirana samo apelantova kuća, kao Bošnjaka, s ciljem da se spriječi njegov povratak, Općinski sud je izveo zaključak da su nepoznata lica, s namjerom da ugroze državno i društevno uređenje utvrđeno Ustavom, izazvala eksploziju, odnosno izvele akt nasilja kojim je stvoreno osjećanje nesigurnosti kod građana, čime je počinjeno krivično djelo terorizma iz člana 125. Krivičnog zakona SFRJ.
8. S obzirom na to da je za izvršenje predmetnog krivičnog djela predviđena kazna zatvora od najmanje tri godine, tako da zastara krivičnog gonjenja za njegovo izvršenje nastupa protekom 15 godina od dana izvršenja, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), izveo zaključak da apelantov zahtjev za naknadu štete istaknut u tužbi podnesenoj 15. aprila 1998. godine nije zastario, te je odbio prigovor tužene o zastarjelosti apelantovog potraživanja.
9. Imajući u vidu da je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine propisano ovlaštenje Federacije BiH da suzbija više nezakonitih radnji, posebno terorizma, a Zakonom o unutrašnjim poslovima („Službene novine FBiH“ broj 1/96) propisano da su unutrašnji poslovi iz nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine, između ostalog, sprečavanje i otkrivanje terorizma, pronalaženje i privođenje počinitelja (...), Općinski sud, pozivajući se na odredbe člana 180. ZOO, izveo je zaključak da je tužena Federacija Bosne i Hercegovine odgovorna za nastalu materijalnu štetu apelantu.
10. Općinski sud je na osnovu vještačenja vještaka mašinske i građevinske struke utvrdio da je apelant u navedenom štetnom događaju pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 108.202,00 KM, te obavezao tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine da isplati navedeni iznos.
11. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 002841 08 Gž od 9. novembra 2009. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
12. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje Općinskog suda, ali je smatrao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da se odgovornost tužene Federacije Bosne i Hercegovine ocjenjuje primjenom općih načela iz ZOO.
13. Kantonalni sud je smatrao da se odgovornost tužene Federacije Bosne i Hercegovine, kao dijela Bosne i Hercegovine, za štetu nastalu aktiviranjem mine u augustu 1993. godine koju apelant potražuje ne može izolirano ocijeniti, a da se te radnje ne dovedu u uzročnu vezu sa neprijateljstvima i ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini. S obzirom na prirodu štetne radnje, Kantonalni sud je smatrao da se konkretni štetni događaj može podvesti samo pod ratnu štetu u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/04), čije odredbe prvostepeni sud nije imao u vidu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je šteta nastala podmetanjem i aktiviranjem mine stavljene u apelantov objekt u uzročnoj vezi sa ratnim dešavanjima, čime predstavlja ratnu štetu, za čiju posljedicu, prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, nije predviđena odgovornost uslijed čega, u nedostatku propisa koji bi to regulirali, nema osnova za obavezivanje tužene Federacije Bosne i Hercegovine ni po jednom važećem propisu.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 002841 10 Rev od 24. februara 2011. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Kantonalnog suda broj 53 0 P 002841 08 Gž od 9. novembra 2009. godine.
15. Po shvatanju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je, prilikom utvrđivanja odgovornosti za štetu koja je nastala apelantu, pravilno izveo zaključak da na strani tužene Federacije Bosne i Hercegovine ne postoje materijalnopravne pretpostavke za zasnivanje njene odgovornosti, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi materijalnog prava, zasnovani na tvrdnji da ratno djelovanje i ratni sukobi nisu imali veze sa štetom koju apelant potražuje, posebno iz razloga što na navedenom području nije bilo ratnih djelovanja, niti bilo kakvih oružanih sukoba da bi se terorizam i akti nasilja svrstali u podučje ratne štete bez obzira što je on (apelant), usljed ukupnih ratnih zbivanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, morao napustiti mjesto svog stanovanja (Ljubuški) i mjesto svog poslovnog djelovanja (Gabela polje) i otići u inozemstvo. Naime, prema odredbama čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, ratna šteta je imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike, kao i saveznika navedenih skupina i tijela ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vrijeme navedeno u članu 1. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, iako šteta izazvana terorističkim aktom (koji može biti počinjen i u vrijeme ratnog stanja), kao i šteta koja se može podvesti pod ratnu štetu imaju osnovnu sličnost u prirodi štetne radnje koja se svodi na nasilje, one se međusobno razlikuju u pogledu dodatnih elemenata: oblika i karakteristika nasilja, sredstva izvršenja štetne radnje, motiva i ciljeva nanošenja štete, vremena i mjesta počinjenja, te općeg konteksta prilika i događaja u kojima su štetne radnje počinjene. Upravo te okolnosti se izravno repliciraju na osnovno pitanje odštetne odgovornosti, budući da za ratnu štetu koja je u uzročnoj vezi sa ratnim činom država ne odgovara po općim propisima, niti po nekom posebnom propisu. S obzirom na to, navedene radnje nepoznatih lica uslijed kojih je apelantu pričinjena materijalna šteta ne predstavljaju teroristički akt, već ratno djelovanje lica iz člana 2. stav. 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, pa pošto je utvrđeno da je apelant pretrpio ratnu štetu, Kantonalni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je navedeni tužbeni zahtjev odbio.
16. Pored navedenog, imajući u vidu da je tužena Federacija Bosne i Hercegovine istakla prigovor zastarjelosti apelantovog zahtjeva zbog proteka općeg zastarnog roka od pet godina od dana nastanka štete, pri čemu je Općinski sud utvrdio odlučne činjenice za donošenje odluke o istaknutom prigovoru zastare, koje se svode na to da se štetni događaj na kojem apelant zasniva zahtjev za naknadu štete dogodio u augustu 1993. godine, a da je apelant tužbu podnio 15. aprila 1998. godine, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev zastario zbog toga što je protekao petogodišnji rok zastarjelosti od dana kada je šteta nastala, sadržan u odredbama člana 376. stav 2. ZOO, dosljedno čemu je i zbog ovog razloga trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju isključena mogućnost primjene dužeg roka zastarjelosti naknade štete sadržanog u odredbama člana 377. ZOO u odnosu na nastalu štetu iz osnova ratne štete. Primjena člana 377. ZOO bi imala uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na učinioce krivičnog djela, čija je posljedica šteta nastala apelantu, da je u odnosu na njih pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i njihove odgovornosti za učinjeno krivično djelo, ili da je, izuzetno, ukoliko postoje procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela krivični postupak pokrene i okonča, sam parnični sud, rješavajući o istaknutom prigovoru zastarjelosti, utvrdio kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, kako bi se, saglasno načelu pružanja jače zaštite oštećenom na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, primijenila posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz člana 377. ZOO. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari, gdje je nesporno izostalo vođenje krivičnog postupka, navedena mogućnost nije postojala, jer na strani tužene Federacije Bosne i Hercegovine ne postoji odgovornost za štetu koju izvrše lica radnjama izvršenja koje se ne mogu podvesti pod njenu odgovornost.
17. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, zaključivši da je šteta za koju je apelant potraživao naknadu ratna šteta, te da se na nju ne mogu primijeniti opća pravila o naknadi štete sadržana u ZOO, odnosno da je, u svakom slučaju, apelantovo potraživanje zastarjelo i u smislu odredaba ZOO. Nasuprot tome, po apelantovom shvatanju, odluka Općinskog suda kojom je utvrđeno da je predmetna šteta posljedica krivičnog djela terorizma i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti pravilo o računanju zastare iz člana 377. ZOO, a odgovornost tužene utvrditi primjenom odredbe člana 180. ZOO, jeste pravilna i zakonita.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni i Kantonalni sud sud su istakli da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te se pozvali na razloge date u obrazloženju svojih presuda.
20. Federalno pravobranilaštvo je, također, istaklo da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.
(2) Organizatori, sudionici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po toj osnovi.
(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa od osobe koja je štetu uzrokovala.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete.
ZASTARJELOST
Opšte pravilo Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
22. U Zakonu o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U cilju utvrđivanja ratne štete nastale: Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika), njenim državljanima, pravnim licima koja imaju njenu pripadnost i svim drugim licima u čije ime Republika ima pravo da djeluje, te u cilju ostvarivanja naknade ratnih šteta prouzrokovanih ili povezanih sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje se vode protiv Republike računajući od 30. maja 1991. godine, osnivaju se i određuje djelatnost Državne komisije za štete Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Državna komisija), Vladine komisije za popis i procjenu ratne štete (u daljnjem tekstu: Vladina komisija), gradske, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu štete. Član 2.
Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:
1. šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti i drugim pravno zaštićenim ličnim dobrima;
2. stvarne imovinske štete i izgubljeni dobitak prouzrokovani oštećenjem, uništenjem, pljačkom, potpunim ili djelimičnim zaustavljanjem rada, gubljenjem tržišta i na druge načine u svim oblastima društvenog ili privrednog života;
3. ratni rashodi;
4. gubitak nacionalnog dohotka;
5. gubitak nacionalnog bogatstva;
6. šteta po okolinu;
7. sve druge vrste šteta.
Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala od 30. maja 1991. godine.
[…] Član 2a.
Državnu komisiju sačinjava sedam čIanova koje imenuje Vlada Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada).
Predsjednik Državne komisije imenuje se iz reda potpredsjednika Vlade.
Državna komisija naročito:
1. prati postupak utvrdivanja ratnih šteta;
2. predlaže Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
Predsjedništvo) i Vladi politiku nastupa prema međunarodnoj zajednici u oblasti utvrdivanja i naknade ratnih šteta;
3. predlaže Predsjedništvu i Vladi politiku utvrđivanja i ostvarivanja naknade ratnih šteta;
4. radi druge poslove vezane za ratne štete koje joj nalože Član 13.
Ministar obnove donijet će uputstvo i propisati potrebne obrasce za primjenu ove uredbe.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 002841 10 Rev od 24. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 11. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05).
31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO u pogledu računanja zastarjelosti, budući da je šteta na imovini pričinjena krivičnim djelom terorizma iz člana 125. KZSFRJ i da, po članu 180. ZOO, za navedenu štetu odgovara tužena Federacija Bosne i Hercegovine, odnosno da se ne radi o ratnoj šteti.
32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine nadoknadi štetu koju su mu nepoznata lica prouzrokovala (minirala imovinu) tokom rata u Bosni i Hercegovini, te da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da se konkretni štetni događaj može podvesti samo pod ratnu štetu u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete (prema kojima se ratnom štetom smatra šteta koju su učinili neprijatelji, ilegalne skupine, legalna tijela Republike, kao i saveznici navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala nakon 30. maja 1991. godine). Navedeni sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naglasili da je predmetna šteta nastala podmetanjem i aktiviranjem mine stavljene u apelantov objekt, dakle, u uzročnoj vezi sa ratnim dešavanjima, te da stoga predstavlja ratnu štetu u smislu Zakona o utvrđivanju ratne štete (a ne akt nasilja ili terora u smislu člana 180. ZOO). Zatim, sudovi su obrazložili da za ratnu štetu koja je pričinjena djelovanjem subjekata nabrojanih u članu 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, prema općim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u ZOO, a također niti prema bilo kojem drugom pozitivnom propisu, nije predviđena odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno javne vlasti uopće (Zakon o utvrđivanju ratne štete, također, ne propisuje odgovornost države za ratnu štetu), uslijed čega, u nedostatku propisa koji bi to regulirali, nema osnova za obavezivanje tužene Federacije Bosne i Hercegovine ni po jednom važećem propisu da naknadi štetu apelantu.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju kada su zaključili da, prema važećim propisima, ne postoji odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za štetu pričinjenu apelantu. Pri tome Ustavni sud je imao u vidu i svoju dosadašnju praksu koju je izrazio u više svojih odluka (vidi, mutatis mutandis, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3223/06 od 17. marta 2009. godine, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2065/09 od 26. januara 2012. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1459/09 od 23. februara 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3111/07 od 12. januara 2010. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu prizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odbili tužbene zahjeve apelanata iz razloga što su smatrali da materijalna šteta koja im je pričinjena predstavlja ratnu štetu za koju ne postoji pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti tužene Federacije Bosne i Hercegovine i njenog obavezivanja da naknadi ovu štetu.
36. Ustavni sud, također, smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu broj AP 2763/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom predmetu apelant u tužbi istakao da mu je imovina uništena tokom rata zbog akata „nasilja i terora“, ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage u vezi sa uništenjem njegove imovine, niti da se u tom smislu obraćao bilo kojoj instituciji javne vlasti, niti da je predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu. Osim toga, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, a ne o aktu terora, te da iz tog razloga treba da se primijene odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete koje ne predviđaju odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za ovaj vid štete. Stoga, Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja prava apelanata i postojanja pozitivne obaveze državnih organa za postupanje u smislu zaključaka iz predmeta broj AP 2763/09 zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Međutim, Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu ne postoje, te da nema osnova za primjenu stavova iz predmeta broj AP 2763/09.
37. Dakle, imajući u vidu da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, u suštini, jasno naveli da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, a ne o aktu terora, te da iz tog razloga treba da se primijene odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete koje ne predviđaju odgovornost Federacije za ovaj vid štete, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
38. U vezi sa zaključkom Vrhovnog suda da je apelantov zahtjev za naknadu štete zastario, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je apelantova imovina uništena tako što su je minirali nepoznati počinioci u augustu 1993. godine, da je apelant za predmetnu štetu saznao 1997. godine, a da je tužbu podnio Općinskom sudu 15. aprila 1998. godine. Dakle, apelant je tužbu podnio prije nego što su protekle tri godine od njegovog saznanja za predmetnu štetu, odnosno prije nego što je proteklo pet godina od kada je šteta nastala. Iz navedenog proizlazi da, suprotno zaključku Vrhovnog suda, apelantova tužba nije podnesena nakon proteka općeg zastarnog roka za potraživanja iz člana 371. ZOO, odnosno roka zastare za naknadu štete iz člana 376. ZOO, tj. nakon pet godina od kada je šteta nastala. Stoga su zaključak i obrazloženje Vrhovnog suda u ovom dijelu proizvoljni, odnosno zasnovani su na proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO u odnosu na zaključak o osnovanosti prigovora tužene o zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete.
39. Međutim, imajući u vidu da su Kantonalni sud, a i Vrhovni sud, bez obzira na to što je Vrhovni sud smatrao da je apelantov zahtjev zastario, meritorno odlučili o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva tako što su naglasili da se predmetni događaj ne može smatrati aktom terora, već ratnom štetom za koju Federacija ne može biti odgovorna prema odredbama Zakona o utvrđivanju ratne štete, te u odnosu na to dali obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud zaključio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da ovaj propust Vrhovnog suda nije utjecao na pravičnost postupka u cjelini.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, te pošto u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje ovog prava.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić