Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-498/12 (Đ. Z.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-498/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 498/12, rješavajući apelaciju Đure Zmijanjca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đure Zmijanjca, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Rev-08-000 520 od 29. oktobra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 234 od 13.
februara 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Đuro Zmijanjac (u daljnjem tekstu: apelant) kog zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnio je 2. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 018-0-Rev-08-000 520 od 29. oktobra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Gž-08-000 234 od 13 februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od „Elektroprenosa Bosne i Hercegovine“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača ili EP BiH), kao druge strane u postupku, zatraženo je 5. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i protivnik predlagača su 16, 19. i 20. januara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Takođe, od Vrhovnog suda je 27. maja 2014. godine zatraženo da dostavi informacije koje je Vrhovni sud dostavio dostavio 6. juna 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant i EP BiH su 25. januara 2001. godine zaključili Ugovor o sticanju svojine na stanu koji se nalazi u Banjaluci, s drugim podacima pobliže opisanim u ugovoru (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tim ugovorom (i njegovim kasnijim izmjenama) regulisnao je da je apelant učešćem ličnim sredstvima stekao pravo vlasništva na spornom stanu u procentu od 41%, a EP BiH 59%. Nakon toga, apelant kao zakupac i EP BH kao zakupodavac su zaključili Ugovor o zakupu 59% spornog stana, broj 1357/2002 od 22. marta 2002. godine. Postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana
7. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-593/04 od 27. juna 2007. godine, donesenom na apelantov prijedlog, protiv EP BiH, radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, usvojen je apelantov prijedlog i utvrđeno je njegovo pravo da od EP BiH otkupi 59% spornog stana za otkupnu cijenu od 6.598,80 KM koju će platiti 60% vrijednosti starom deviznom štednjom u iznosu od 2.771,50 KM, i 40% vrijednosti gotovim novcem u iznosu od 1.847,77 KM. Određeno je da doneseno rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana i predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu, te da će apelant po osnovu njega izvršiti upis svog prava vlasništva u odgovarajućim javnim knjigama.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je protivnik predlagača istakao da je odbio apelantov prijedlog za zaključenje ugovora o otkupu spornog stana jer je apelant 12. februara 2002. godine već otkupio stan na kom postoji stanarsko pravo u Bihaću.
9. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant zaposlenik EP BiH te da je po tom osnovu, uz učešće ličnih sredstava, sredstava zajedničke potrošnje EP BiH za zadovoljavanje stambenih prilika zaposlenika te sredstava „Krajina osiguranja“ stekao sporni stan. Naime, apelant i EP BiH su zaključili ugovor o zakupu dijela stana 22. marta 2002. godine kojim je ugovoreno da će apelant plaćati mjesečnu zakupninu spornog stana u iznosu od 47,00 KM, što odgovara suvlasničkom dijelu EP BiH koji iznosi 59%. Osnovni sud je istakao da je odluku donio na osnovu odredaba člana 13 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji stanova).
10. Odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0- Gž-08-000 234 od 13 februara 2008. godine kojim je žalbu uvažio, Rješenje Osnovnog suda broj R-593/04 od 27. juna 2007. godine preinačio i odbio apelantov prijedlog za otkup spornog stana. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je po njegovom stavu prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je na njega pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije bilo osnova da se usvoji apelantov prijedlog. Takođe, Okružni sud je naveo da u obrazloženju osporenog rješenja nije navedeno koji dokazi su provedeni niti koje dokaze je taj sud imao u vidu prilikom donošenja odluke. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 1 Zakona o privatizaciji stanova kojim je propisano da se privatizacija vrši otkupom stanova u skladu s odredbama tog zakona, a članom 9 stav 1 da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kom postoji stanarsko pravo. Shodno članu 10 tog zakona pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, odnosno bračni drugovi zajednički ili jedan od njih uz saglasnost drugog, te članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ukazano je i na odredbe člana 14 Zakona o privatizaciji stanova kojim je propisano da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu da otkupe samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, a ugovor koji bi bio zaključen suprotno tim odredbama bi bio ništavan. Dalje je navedeno da odredbe člana 37 Zakona o privatizaciji predviđa zaključivanje ugovora o zakupu stana na neodređeno vrijeme ako ne bi došlo do zaključivanja ugovora o otkupu stana.
11. Okružni sud je istakao da iz priložene dokumentacije proizilazi da su stranke zajedničkim ulaganjem kupile sporni stan, pri čemu su u ugovoru odredile procente učešća kao suvlasničke dijelove. Stranke su 22. marta 2002. godine zaključile ugovor o zakupu dijela stana EP BiH saglasno ugovoru o zajedničkom sufinasiranju kupovine spornog stana. Shodno članu 10 tog ugovora apelant se obavezao da sredstva koja dobije prodajom stana u Bihaću uplati EP BiH do visine njegovog suvlasničkog dijela. Navedeno je da je među strankama nesporna činjenica da je apelant, to jest njegova supruga, ugovorom o otkupu stana na kom je postojalo stanarsko pravo broj OV: 304/02 od 14. februara 2002. godine, otkupila stan u Bihaću. Ukazano je na odredbe člana 19 Zakona o stambenim odnosima, prema kojima se bračni drugovi smatraju zajedničkim nosiocem stanarskog prava. Dalje je navedeno da, nezavisno do toga da li će apelant svoj zahtjev za otkup spornog stana zasnivati na isticanju da je nosilac stanarskog prava, a što svakako nije, ili na zaključenom ugovoru o zakupu dijela stana EP BiH, on taj stan ne može da otkupi prema odredbama Zakona o privatizaciji stanova jer je već jednom u svojstvu nosioca stanarskog prava to pravo ostvario. Zaključeno je da bi dozvoljavanje da se ponovo po istom zakonu otkupi stan u državnoj svojini bilo postupanje koje je direktno suprotno imperativnoj normi člana 14 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova.
12. Odlučujući o reviziji (koju je izjavio apelant lično) protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 234 od 13 februara 2008. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 018-0-Rev-08-000 520 od 29. oktobra 2009. godine kojim je reviziju odbio.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravna shvatanja nižestepenih sudova iznesena u obrazloženju prvostepenog i drugostepenog rješenja te istakao da je odluka Okružnog suda pravilna jer, i prema njegovom stavu, apelantu ne pripada pravo na otkup dijela spornog stana, s obzirom na odredbe člana 14 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova. Pri tome, kako je Vrhovni sud naglasio, apelant osnovano smatra da mu pripada pravo na kupovinu preostalog suvlasničkog dijela spornog stana, budući da je na osnovu ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stambenog prostora od 25. januara 2001. godine stekao suvlasništvo na spornom stanu, što nije ni sporno. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, neosnovan je apelantov stav da mu to pravo pripada pod uslovima propisanim u odredbama Zakona o privatizaciji stanova. Takođe, Vrhovni sud je istakao da činjenica da je apelant suvlasnik na spornom stanu predstavlja osnov da se u postupku prodaje tog stana primijene zakonske odredbe koje se odnose na pravo preče kupovine za suvlasnika, ali to nije osnov da apelant kupi suvlasnički dio stana od EP BiH uz primjenu odredaba člana 11 Zakona o privatizaciji stanova. Slijedom toga, Vrhovni sud je uz pozivanje na odredbe člana 248 ZPP-a apelantovu reviziju odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, ukazuje i na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naveo je i „povredu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“ (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant opisuje način kupovine spornog stana i tok redovnog sudskog postupka, te ističe da je u tom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje da su osporene odluke donesene uz primjenu odredaba člana 14 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova, a da su pri tome potpuno zanemarene odredbe člana 11 tog zakona. Naglašava da ni među strankama nije sporno da je apelantova supruga otkupila stan u Bihaću kao nosilac stanarskog prava, ali apelant ističe da je ona taj stan dobila na korišćenje 1991. godine te da u finansiranju navedenog stana nije učestvovala svojim ličnim sredstvima. Smatra da se odredbe člana 14 Zakona o privatizaciji stanova odnose na nosioce stanarskog prava na stanu koji su stekli na isti način kao njegova supruga, to jest da nisu svojim ličnim sredstvima učestvovali u kupovini stanova čiji su nosioci stanarskog prava, već su stan dobili na korišćenje od preduzeća ili ustanova kod kojih su bili zaposleni. U vezi s tim, pojašnjava da je ugovorom o udruživanju sredstava za izgradnju stambenog prostora od 29. januara 2001. godine stekao susvojinu na spornom stanu, te mu stoga pripada pravo na otkup neotkupljenog dijela stana saglasno odredbama člana 11 Zakona o privatizaciji stanova i da, budući da je učestvovao u rješavanju stambenog pitanja, na njegov slučaj ne mogu da se primijene odredbe člana 14 Zakona o privatizaciji stanova.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svog rješenja, te da je iz navedenih razloga apelacija neosnovana.
16. Okružni sud je istakao da ostaje kod razloga iz drugostepene odluke, te da je stoga apelacija neosnovana.
17. Protivnik predlagača je, osim navoda koji se tiču dopustivosti apelacije, istakao da se apelacionim navodima osporava primjena materijalnog prava što nije u nadležnosti Ustavnog suda, te da stoga apelaciju treba odbaciti kao prima facie neosnovanu.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 - prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase: Član 9. stav 1 (1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
1. Pravo na otkup stana Član 10. st. 1. i 2 (1) Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
(2) Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
Član 11.
Suvlasnik idealnog dijela stana u susvojini ima pravo da neotkupljeni dio stana otkupi pod uslovima utvrđenim ovim zakonom.
Član 13 stav 3 (3) Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
Član 14.
(1) Nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH, uključujući Brčko Distrikt.
(2) Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je.
19. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 19. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 018-0-Rev-08-000 520 od 29. oktobra 2009. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje je dostavljeno likvidatoru advokatske kancelarije apelantovog punomoćnika u prvostepenom i drugostepenom postupku 23. novembra 2009. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da navedeno rješenje nije dostavljeno apelantu lično mada je on, dakle ne punomoćnik, izjavio reviziju protiv drugostepene odluke (što proizilazi iz dostavljene dokumentacije). Dalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud, na apelantovo traženje, izvršio ponovnu dostavu Rješenja broj 018-0-Rev-08-000 520 od 29. oktobra 2009. godine, apelantu lično 14. decembra 2011. godine, uz obavještenje da ta dostava „nema značaj dostavljanja odluke prema odredbama ZPP, budući da je njeno dostavljanje uredno izvršeno likvidatoru advokatske kancelarije apelantovog punomoćnika“. Međutim, budući da je nesporno da je u konkretnom slučaju apelant lično izjavio reviziju (vanredni pravni lijek) te da mu je Vrhovni sud odluku dostavio tek 14. decembra 2011. godine (na njegovo traženje), a apelacija je podnesena 2. decembra 2012. godine, Ustavni sud smatra da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naveo je i povredu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjene odredbe materijalnog zakona.
28. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
29. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova, u predmetnom postupku, zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da je apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu spornog stana neosnovan, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da apelantu ne pripada pravo na otkup preostalog suvlasničkog dijela spornog stana budući da je njegova supruga, kao nosilac stanarskog prava, već otkupila stan na kom postoji stanarsko pravo u Bihaću, slijedom čega su zaključili da je njegov prijedlog, u smislu člana 14 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova, neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 14 Zakona o privatizaciji stanova propisano (stav 1): nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH, uključujući Brčko Distrikt, te (stav 2): ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 19 st. 1 i 2 Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može da bude samo jedno lice, s tim da ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Slijedom toga, prema stavu Ustavnog suda, iz ovih odredaba jasno proizilazi da su apelant i njegova supruga, kao bračni drugovi, bili zajednički nosioci stanarskog prava na stanu u Bihaću koji je apelantova supruga otkupila. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 10 st. 1 i 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, s tim da ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog. Stoga, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje među strankama nije bilo sporno, te relevantne odredbe Zakona o privatizaciji stanova i Zakona o stambenim odnosima na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne nalazi bilo kakvu arbitrarnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov prijedlog upravo zbog činjenice što je njegova supruga već iskoristila pravo na otkup stana na kom je i apelant u smislu odredaba člana 19 Zakona o stambenim odnosima bio nosilac stanarskog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da apelant kao suvlasnik na spornom stanu ima pravo da u postupku prodaje tog stana primijeni zakonske odredbe koje se odnose na pravo preče kupovine za suvlasnika.
31. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo u cijelosti neosnovani. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
32. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
33. Apelant je naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naveo je i povredu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovih prava, apelant nije ni jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi moglo da se zaključi da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud ove navode neće posebno razmatrati.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji stanova na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić