Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5310/14 (Mldb. H. K.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5310/14

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5310/14, rješavajući apelaciju mldb. H.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. H. K., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 157638 14 Gž od 16. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mldb. H. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa majka i zakonska zastupnica N. M. (u daljnjem tekstu: apelanticina majka), a nju Lazo S. Radić i Mladen Baštinac, advokati iz Banjaluke, podnijela je 9. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 157638 14 Gž od 16. septembra 2014. godine. Apelantica je 23. decembra 2014. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Gordane Mitrović, advokata iz Banjaluke, koja je zastupala S. K. (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u ovom postupku, zatraženo je 19. januara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. februara 2015. godine. Tuženi nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 157638 12 P od 11. novembra 2013. godine, djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje apelantice plaća, počev od presuđenja pa nadalje, mjesečno iznos od 200,00 eura na račun apelantičine majke, svakog prvog do petog u mjesecu za prethodni mjesec dok za to budu postojali zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda (stav 1. izreke). Odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, u dijelu u kojem je tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime doprinosa za izdržavanje plaća mjesečno razliku između traženog (250,00 eura) i dosuđenog iznosa (200,00 eura), te u dijelu u kojem je tražila da sud obaveže tuženog da plaća zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačno iznosa do konačne isplate (stav 2. izreke). Obavezan je tuženi da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.193.40 KM (stav 3. izreke). Preostali dio apelantičinog zahtjeva za naknadu troškova postupka je odbijen (stav 4. izreke).

6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći ih savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio svoju odluku. Naime, Osnovni sud je istakao da je među strankama bilo nesporno da su apelantičini roditelji bili u vanbračnoj zajednici iz koje je 24. septembra 2011. godine rođena apelantica i da ona od rođenja živi s majkom. Također je nesporno da je rješenjem Centra za socijalni rad Banjaluka (u daljem tekstu: Centar) od 15. oktobra 2012. godine odlučeno da se apelantica povjerava na zaštitu i vaspitanje majci, te da je u rješenju navedeno da se tuženi obavezao da će na ime apelantičinog izdržavanja doprinositi mjesečno iznos od 250,00 KM, a tu obavezu tuženi i poštuje pa redovno učestvuje u apelantičinom izdržavanju, tako što njenoj zakonskoj zastupnici mjesečno šalje 280,00 KM, to jest 150,00 eura. Također je utvrđeno da tuženi, pored obaveze da izdržava apelanticu, ima i obavezu da izdržava još jednog mldb. dijete u mjesečnom iznosu od 310,00 eura.

7. Dalje je navedeno da je među strankama sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Osnovni sud je istakao da tuženi nije osporavao svoju obavezu da učestvuje u apelantičinom izdržavanju, ali kako smatra da je iznos od 250,00 eura previsoko postavljen, s obzirom na uzrast i potrebe djeteta, a imajući u vidu i tešku materijalnu situaciju u kojoj se on nalazi, jer je ostao bez posla i živi od socijalne pomoći od 310,00 eura; da su apelantičina primanja veća od socijalne pomoći koju on prima, pa je stoga neosnovan tužbeni zahtjev, a i zbog toga što je on učestvovao u njenom izdržavanju od rođenja, a činit će to i ubuduće. Navedeno je da je predstavnik Centra istakao da je nesporno da tuženi redovno doprinosi apelantičinom izdržavanju, a što se tiče visine postavljenog tužbenog zahtjeva da odluku prepušta sudu, s tim što je ukazao da sud treba da cijeni apelantičin uzrast i zakonsku obavezu tuženog da izdržava i drugu kćerku.

8. S tim u vezi je Osnovni sud ukazao na relevantne odredbe Porodičnog zakona, kojima je propisana obaveza roditelja da izdržavaju svoju djecu (član 86). Dalje je ukazano na odredbe člana 232. stav 2. Porodičnog zakona kojima je propisano da roditelji imaju prvenstveno obavezu da izdržavaju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Dalje je navedeno da je odredbama člana 253. Porodičnog zakona propisano da će, kada se izdržavanje traži za dijete, sud uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje (stav 2), te će prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja (stav 3). Odredbama člana 254. Porodičnog zakona je propisano da će sud u sporu roditelja o izdržavanju djeteta roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu tog roditelja koju ulaže u vaspitanje i podizanje djeteta, a odredbama člana 259. stav 2. Porodičnog zakona je propisano da se, ako se plata, penzija ili stalna novčana renta iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može odrediti u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju.

9. Osnovni sud je istakao, imajući u vidu citirane odredbe Porodičnog zakona, da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelantica živi u zajedničkom domaćinstvu s majkom i sestrom u iznajmljenom stanu, te da porodica živi od primanja koja ostvaruje majka. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da tuženi ima mogućnost da učestvuje u apelantičinom izdržavanju, bez obzira što je u vrijeme presuđenja nezaposleno lice. Naime, kako je istakao Osnovni sud, tuženi je radno sposobno lice u najproduktivnijem životnom dobu za rad, te je stoga dužan iskoristiti sve svoje psihofizičke sposobnosti s ciljem da obezbijedi izdržavanje i apelantice i još jedne mldb. kćerke koju ima, jer je to njegova zakonska obaveza. U tom smislu, Osnovni sud je cijenio kao posebne okolnosti i navode tuženog da izdržava još jedno maloljetno dijete, pa je stoga odlučio da je apelantičin tužbeni zahtjev djelomično osnovan, i to u iznosu od 200,00 eura. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je cijenio i navode tuženoga da apelantičina majka ima daleko viša primanja nego on. Međutim, kako je u vezi s tim Osnovni sud istakao, roditelj kojem je dijete povjereno na brigu, zaštitu i vaspitanje mora svakodnevno da se brine o svim redovnim potrebama djeteta i istovremeno mora da vodi brigu i da obezbijedi sve ostale životne potrebe jednog domaćinstva (domaćinstva zakonske zastupnice i djeteta), tako da iznos njegovih primanja, po prirodi stvari, u velikom dijelu odlazi za zadovoljavanje svih ostalih egzistencijalnih potreba njihovog domaćinstva. S druge strane, kako je istakao Osnovni sud, obaveza drugog roditelja se u pravilu sastoji samo u tome da mjesečno daje određeni novčani iznos.

10. Na osnovu tog utvrđenja Osnovni sud, cijeneći da apelantica živi u zajedničkom domaćinstvu s majkom i sestrom, da porodica živi od primanja koja ostvaruje majka i da žive u iznajmljenom stanu, a da tuženi koji je radno sposoban ima mogućnost da doprinosi za izdržavanje još jednog djeteta, te imajući u vidu da je to i njegova zakonska obaveza, obavezao ga da doprinosi za izdržavanje maloljetnog djeteta iznos od 200,00 eura

11. U konačnom, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pogledu visine previsoko postavljen, tako da je smatrao da je obaveza tuženog u iznosu od 200,00 eura, primjerena potrebama apelantice (koja ima dvije godine) i mogućnostima tuženog (jer on ima i zakonsku obavezu da izdržava još jedno maloljetno dijete), pa je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, kao i apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je potraživala zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni obrok obaveze, budući da apelantica ne može potraživati kamate na iznose koji nisu dospjeli u vrijeme presuđenja, pošto tuženi još nije ni počeo kasniti s njihovim isplatama. Na osnovu navedenog sud je riješio kao u dispozitivu, u skladu s odredbom člana 232. stav 2. Porodičnog zakona u vezi s odredbom člana 175. ZPP-a. Rješavajući o troškovima postupka, na osnovu apelantičinog postavljenog zahtjeva, sud je postupao po odredbi čl. 386. i 396. ZPP-a, cijeneći da je apelantica djelomično uspjela u sporu, to joj je sud dosudio iznos od 1.193,40 KM na ime troškova postupka.

12. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je 16. septembra 2014. godine donio Presudu broj 71 0 P 157638 14 Gž, kojom je žalbu uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 157638 12 P preinačio u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav 1. izreke), tako što je obavezao tuženog da na ime apelantičinog izdržavanja plaća mjesečno iznos od 150,00 eura umjesto iznosa od 200,00 eura i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav 3. izreke), tako da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda te istakao da je, ispitujući prvostepenu presudu u smislu člana 221. ZPP-a, zaključio da je žalba tuženog osnovana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilnost i zakonitost prvostepene presude u dosuđujućem dijelu pobijao žalbom tuženi, ističući da prvostepeni sud pri odlučivanju o visini izdržavanja nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegove mogućnosti da daje izdržavanje, da je njegov doprinos apelantičinom izdržavanju previsoko određen i da primanja koja ostvaruje nisu dovoljna za njegove vlastite potrebe. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da tuženi doprinosi apelantičinom izdržavanju i da mjesečno izdvaja u prosjeku oko 150,00 eura, da je trenutno nezaposlen i da prima novčanu naknadu za nezaposlenost u iznosu od 382,00 eura mjesečno, da mu je Agencija za rad plaćala kiriju u iznosu od 492,00 eura, da ima režijske troškove u iznosu od 151,50 eura. Zatim, da se 1. augusta 2013. godine zaposlio kao taksista i radio do 31. augusta 2013. godine, za koji period je ostvario platu u iznosu od 1.115,66 eura. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je u sporu za izdržavanje sud dužan prvenstveno utvrditi ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje, a prilikom ocjenjivanja potreba izdržavanog lica, kad se izdržavanje traži za dijete uzimaju se u obzir okolnosti i kriteriji predviđeni odredbama čl. 232. i 233. Porodičnog zakona. Istaknuto je da cilj zakonskog izdržavanja i načelo pravičnosti obavezuju sud da visinu iznosa za izdržavanje odredi tako da budu obezbijeđena najnužnija sredstva za izdržavanje primaoca izdržavanja, prema stvarnim materijalnim mogućnostima obveznika izdržavanja, zbog čega je u sporu za zakonsko izdržavanje nužno utvrditi sve činjenice i okolnosti koji su od značaja za utvrđivanje stvarnih materijalnih mogućnosti obveznika izdržavanja i socijalne prilike u kojima žive primaoci izdržavanja. U konkretnom slučaju, primalac izdržavanja je u vrijeme donošenja odluke imala tri godine i prema stavu Okružnog suda tuženi u žalbi osnovano ističe da je prvostepeni sud, utvrđujući mjesečni iznos od 200,00 eura na ime zakonskog izdržavanja, iznos previsoko odredio, a imajući u vidu da je tuženi lice koje je nezaposleno, da povremeno radi a uglavnom živi od socijalne pomoći koju mu plaća Savezna agencija za rad u Njemačkoj. Nesporno je među strankama da tuženi doprinosi za apelantičino izdržavanje u mjesečnom iznosu koji je oko 150,00 eura. Kada se ima u vidu da se radi o mldb. djetetu koje je uzrasta od tri godine, da je tuženi nezaposlen i da ostvaruje socijalnu pomoć a u periodima kada je zaposlen njegova plata se kreće u iznosu od oko 1.100,00 eura, da doprinosi za izdržavanje još jednog djeteta mjesečni iznos od 310,00 eura, to je prema stavu Okružnog suda dosuđeni iznos od 200,00 eura na ime izdržavanja malodobnog djeteta previsoko odmjeren.

14. Nasuprot tome, kako je dalje istakao Okružni sud, budući da je apelantičina majka zaposlena, da ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 880,00 KM, kako proizlazi iz platne liste za august mjesec 2013. godine, te s obzirom da se njen doprinos sastoji i u drugim vidovima davanja, brizi i čuvanja mldb. djeteta a da oba roditelja imaju zakonsku obavezu izdržavanja još jednog djeteta, iznos od 150,00 eura je iznos koji je u skladu s mogućnostima tuženog i apelantičinim potrebama i zajedno s davanjima majke je adekvatan apelantičinim potrebama. Slijedom toga Okružni sud je, uzimajući u obzir mogućnosti tuženog da doprinosi za izdržavanje kao i prilike u kojima apelantica živi, zaključio da je žalba tuženog osnovana te ju je stoga uvažio i prvostepenu presudu, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, preinačio u skladu s odredbama člana 229. stav 1. tačka 4 ZPP-a.

15. Na kraju je Okružni sud istakao da tuženi nije osporavao visinu izdržavanja u iznosu od 150,00 eura i kako je taj iznos doprinosio i prije podnošenja tužbe, to su prema stavu Okružnog suda razlozi pravičnosti, u smislu člana 77. Porodičnog zakona, nalagali da se odluka o troškovima parničnog postupka preinači temeljem odredbe člana 235. tačka 3 ZPP-a tako da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje i na povredu prava iz Konvencije o pravima djeteta. Smatra da je Okružni sud proizvoljno utvrdio činjenice bitne za odlučivanje, te da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno prava a pri tome u osporenoj odluci nije naveo razloge na kojima je zasnovao odluku. Ističe da Okružni sud nije sve dokaze cijenio zajedno i u međusobnoj vezi, u skladu s odredbama čl. 8. i 123. ZPP-a, te da je odsustvo savjesne i brižljive ocjene dokaza dovelo do arbitrarnosti u odlučivanju. S tim u vezi ukazuje da je Okružni sud naveo i obrazložio samo dokaze tuženog, dok nije navodio i obrazlagao dokaze iz kojih se vide svi mjesečni rashodi koje ima apelantičina majka i nije uzeo u obzir da ona izdržava još jedno dijete koje se nalazi na redovnom školovanju. U tom kontekstu, apelantica ponavlja činjenice koje proizlaze iz saslušanja njene majke, a tiču se njenih mjesečnih troškova, te navodi da značajan dio ličnog dohotka izdvaja i za svoju drugu kćerku koja pohađa prvi razred srednje škole, jer otac tog djeteta ne plaća alimentaciju, i da je protiv njega podnijela tužbu. Također, ukazuje da je tuženi boraveći u Njemačkoj obavljao različite poslove, te da njegova primanja nisu mala. Ističe da ima saznanja da je tuženi otvorio kafić u Njemačkoj što govori o „njegovom stanju socijalne potrebe“, da o tome nema zvaničnih podataka od nadležnih organa SR Njemačke, ali da za navedene tvrdnje u prilogu apelacije prilaže „fotografije sa Interneta sačinjene prilikom otvaranja kafića“. Ukazuje da tuženi izdržava još jedno dijete za koje izdvaja 310,00 eura mjesečno, ali plaća i sve druge vanalimentacijske troškove i fizički je uz nju, dok ničim ne učestvuje u apelantičinim vanalimentacijskim troškovima a više se i ne interesuje za nju, što je „čista diskriminacija“, čime je direktno povrijeđena Konvencija o pravima djeteta koja propisuje da sva djeca uživaju jednaku pravnu zaštitu. Ističe da, prema njenom mišljenju, postoje nelogičnosti u iskazu tuženog o njegovim mjesečnim primanjima iz kojih proizlazi „da je on u minusu i da nema sredstava ni za sopstvene potrebe“, mada je u tom periodu tuženi „šest puta dolazio u Banjaluku, putovao je avionom u Francusku i Litvaniju na utakmice“, te da je očito da je prikrio dokaze o svojim stvarnim primanjima. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, te Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 157638 14 Gž ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svih razloga navedenih u obrazloženju osporene presude. Naglasio je da je sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo, te da je slijedom toga smanjio iznos koji tuženi treba da plaća za apelantičino izdržavanje.

18. Punomoćnica tuženog iz redovnog postupka je tuženog upoznala s apelacijom, ali joj je on otkazao punomoć za zastupanje u ovoj pravnoj stvari. Istakla je da je apelaciju s dopisom Ustavnog suda kojim se traži odgovor na apelaciju dostavila tuženom. Opreza radi, predložila je da se apelacija odbaci.

V. Relevantni propisi

19. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 82.

Roditelji imaju dužnost i pravo da svoju maloljetnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima određenim ovim zakonom.

Član 232. stav 2.

(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.

Član 253.

(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.

(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.

Član 259. st. 1. i 2.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.

(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju.

Član 263. stav 1 (1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 157638 14 Gž od 16. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica osporava Presudu Okružnog suda tvrdeći da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

28. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantičinim građanskim pravima, tj. o apelantičinom pravu na izdržavanje.

29. Ustavni sud zapaža da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava u osporenoj presudi. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio presudu Osnovnog suda kojom je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da apelantici na ime izdržavanja plaća iznos od po 200,00 eura mjesečno tako što je smanjio iznos koji tuženi treba da plaća na iznos od 150,00 eura mjesečno, te je, suprotno apelacionim navodima za svoj stav, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao zašto je utvrdio da je žalba tuženog osnovana te zašto je odlučio da tuženi apelantici plaća iznos koji je dosudio u svojoj odluci. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj odluci prvo ponovio sve činjenice koje je utvrdio Osnovni sud i na osnovu kojih je obavezao tuženog da doprinosi mjesečno za apelantičino izdržavanje iznos od 200,00 eura. Zatim, Ustavni sud zapaža da je protiv odluke Osnovnog suda žalbu izjavio samo tuženi i da je Okružni sud tim povodom zaključio da Osnovni sud pri odlučivanju o visini izdržavanja nije u dovoljnoj mjeri cijenio mogućnosti tuženog da daje izdržavanje i da je njegov doprinos apelantičinom izdržavanju previsoko određen budući da primanja koja ostvaruje nisu dovoljna za njegove vlastite potrebe.

32. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud je ponovio kolika primanja je imao tuženi u vrijeme donošenja odluke. Zatim, Okružni sud je doveo u vezu navedena mjesečna primanja s odredbama Porodičnog zakona kojim je propisan način na koji se utvrđuje iznos koji treba da se plaća na ime izdržavanja. Naime, Okružni sud je ukazao da je u sporu za izdržavanje sud dužan prvenstveno utvrditi ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje, a prilikom ocjenjivanja potreba izdržavanog lica, kad se izdržavanje traži za dijete uzimaju se u obzir okolnosti i kriteriji predviđeni relevantnim odredbama Porodičnog zakona. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz osporene odluke, Okružni sud je uzeo u obzir kako apelantičin uzrast tako i mogućnosti tuženog da daje izdržavanje za nju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Centar u svojoj preporuci ukazao sudu da treba voditi račina da tuženi ima još jedno mldb. dijete za koje je dužan da daje izdržavanje.

33. Zatim, u pogledu apelantičinih navoda da Okružni sud nije naveo dokaze o materijalnim mogućnostima apelantice i njene majke, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo opsežan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, a koji je bio bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dakle sve dokaze koji su provedeni Osnovni sud je naveo u svojoj odluci te Okružni sud nije imao obavezu da sve dokaze ponavlja u svojoj odluci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju, u situaciji kada je Okružni sud na osnovu dokaza provedenih pred prvostepenim sudom i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona utvrdio visinu izdržavanja koje je tuženi dužan apelantici davati pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučivanje, nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni odredbi Porodičnog zakona. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da je Okružni sud nije, u smislu odredbi člana 253. Porodičnog zakona (prema kojima će sud pri donošenju odluke o visini iznosa za izdržavanje maloljetnog djeteta voditi računa kako o uzrastu djeteta i potrebama djeteta za školovanje tako i o finansijskim mogućnostima i potrebama lica koje daje izdržavanje), ocijenio bitne činjenice za donošenje navedene odluke. Naime, nesporno je da je Okružni sud ispitao konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka (uključujući visinu njihovih mjesečnih primanja). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud pri tom pružio mogućnost i apelantici i tuženom da sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da se donese pravična odluka povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantičine navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava

34. Dalje u pogledu apelantičinih navoda da ima saznanja da se materijalno stanje tuženog popravilo nakon donošenja osporene odluke, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 263. Porodičnog zakona, između ostalog, propisano da zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. Dakle, Ustavni sud primjećuje da navedene odredbe Porodičnog zakona daju mogućnost apelantici, naravno ukoliko su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena osporena odluka, da traži njenu izmjenu ali, također, naglašava da to nije u njegovoj nadležnosti nego u nadležnosti redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim

35. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da: „u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“. S obzirom na prethodna razmatranja Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane, kako relevantne odredbe Porodičnog zakona, tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta.

36. Stoga Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5310/14 (Mldb. H. K.) | Sudska praksa | Aktio