Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-341/12 (I. Č.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-341/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 341/12, rješavajući apelaciju Ibrahima Čolakhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Čolakhodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 040014 11 Rsz 2 od 3. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040014 10 P 2 od 21. februara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrahim Čolakhodžić (daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 040014 11 Rsz 2 od 3. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 040014 10 P 2 od 21. februara 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i DOO „Holiday Inn HTD“ Sarajevo, sada u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 5, 9. i 15. decembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 040014 10 P 2 od 21. februara 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 040014 11 Rsž 2 od 3. novembra 2011. godine, apelantu je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud donese odluku o poništenju Odluke tuženog broj 4791/07 od 6. decembra 2007. godine o otkazu Ugovora o radu broj 4604/01 od 1. decembra 2001. godine, te da odluka ne proizvodi pravno djelovanje. Apelantu je naloženo da tuženom na ime parničnih troškova isplati iznos od 1.755,00 KM u roku od 15 dana.

6. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je nesporno da je apelant kod tuženog bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na poslovima savjetnika generalnog direktora, da je tuženi pokrenuo proceduru izmjene Pravilnika o radu na način da se zbog ekonomskih i organizacijskih razloga ukine apelantovo radno mjesto, da je navedena procedura pokrenuta u vrijeme dok je apelant koristio godišnji odmor, a da je Odluku o otkazu Ugovora o radu za apelanta tuženi donio u vrijeme dok se apelant nalazio na bolovanju zbog bolesti ne nudeći pri tome apelantu drugo radno mjesto. Također nije sporno da je tuženi bio blagovremeno obaviješten da se apelant nalazi na bolovanju od 29. februara 2008. godine, da je apelant blagovremeno tražio poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu, te da je tuženi blagovremeno odbio taj zahtjev, a da je apelantu radni odnos konačno i prestao za vrijeme trajanja otkaznog roka, i to na njegov zahtjev, a uz saglasnost Sindikata od 29. februara 2008. godine. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi zakonito proveo proceduru ukidanja apelantovog radnog mjesta, te da li je zakonom donesena odluka o otkazu ugovora o radu koja se tužbenim zahtjevom poništava, imajući u vidu da je donesena u vrijeme dok se apelant nalazio na bolovanju, a o čemu je tuženi bio uredno obaviješten.

7. Općinski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer je tuženi prilikom donošenja odluke o ukidanju apelantovog radnog mjesta i odluke o otkazu ugovora o radu u svemu valjano postupao i da je donio odluke koje su u skladu sa zakonskim odredbama, a na koje nije mogla utjecati činjenica da se apelant nalazio na bolovanju. Ukazano je na to da je članom 86. stav 5. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da ugovor o radu prestaje otkazom poslodavca, odnosno zaposlenika. Članom 87. navedenog zakona propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a sve uz uvjet da se, ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnost zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Članom 98. Zakona o radu propisana je obaveza poslodavca koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, da se konsultira s vijećem zaposlenika, odnosno sa sindikatom, dok je članom 107. propisana obaveza poslodavca da se prilikom donošenja pravilnika o radu konsultira sa istim organom. Članom 21. Zakona o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) propisana je obaveza poslodavca da o pitanjima koja su od interesa za ekonomski i socijalni položaj zaposlenika informira vijeće zaposlenika, konsultira i pribavlja prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, dok su čl. od 23. do 26. propisane situacije kada se poslodavac obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika i na koji način, a između ostalog takva obaveza se odnosi na donošenje pravilnika o radu, odnosno na otkaz zaposleniku starijem od 55 godina života. Dalje se Općinski sud pozvao na član 31. stav 3. Zakona o vijeću zaposlenika, kojim je propisano da, ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na vijeće zaposlenika.

8. Na osnovu navedenih propisa prvostepeni sud je zaključio da je tuženi, iako u znatno kratkom roku, pravilno proveo proceduru ukidanja apelantovog radnog mjesta zbog ekonomskih, odnosno organizacijskih razloga, a nakon pribavljene saglasnosti Sindikalne organizacije i izvršenih izmjena Pravilnika o radu, pri čemu tuženi u konkretnom slučaju nije bio dužan da sačini elaborat o utvrđivanju tehnološkog viška i reorganizaciji poslova, niti je sindikalna organizacija bila dužna prilikom davanja svog mišljenja konsultirati apelanta. Istaknuto je da je nesporno da je tuženi navedenu proceduru pokrenuo dok se apelant nalazio na godišnjem odmoru, a da je ona okončana dok se nalazio na bolovanju. Dalje se Općinski sud pozvao na čl. 64. i 65. Zakona o radu, te je, ocjenjujući navedene zakonske odredbe, utvrdio da se one odnose na situacije kada se zaposlenik vraća na rad u redovnim uvjetima, odnosno kada nije zakonito provedena procedura ukidanja njegovog radnog mjesta, odnosno mišljenja je da tim zakonskim odredbama poslodavac nije spriječen da upravlja društvom, da kreira kadrovsku politiku, odnosno organizacijsku politiku, svakako uz poštivanje pozitivnih propisa, te da sud ne vidi razlog zbog kojeg je poslodavac-tuženi u konkretnom slučaju bio dužan da sačeka s procedurom ukidanja radnog mjesta i otkazivanja ugovora o radu apelantu dok se ne vrati s bolovanja. Naime, apelant navedenim postupanjem svakako ne bi bio onemogućen u ostvarivanju zdravstvene zaštite i drugih prava. Istaknuto je da je sud imao u vidu da je apelant tvrdio da mu tuženi nije ponudio drugo radno mjesto, te da je i u tom smislu nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu jer tuženi nije dokazao da s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika nije osnovano očekivati od njega da apelanta zaposli na druge poslove, odnosno da ga obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima.

9. Općinski sud je naveo da je tačno da tokom postupka niti jedna parnična stranka nije izvodila dokaze na te okolnosti, međutim, sud je mišljenja da apelant pogrešno tvrdi da je dokazivanje uvjeta za redovni otkaz na tuženom kao poslodavcu, s obzirom na to da je prema zakonskim odredbama na njemu teret dokazivanja u slučaju vanrednog otkaza ugovora o radu, kada je dužan zaposleniku omogućiti da iznese svoju odbranu. Prema mišljenju suda, dokazivanje činjenica da je tuženi nezakonito otkazao ugovor o radu apelantu bilo je na apelantu, uključujući i činjenice koje se odnose na nemogućnost apelantovog zapošljavanja na drugim poslovima, o čemu se izjasnila i sudska praksa (Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 046812 09 09 Gž od 27. aprila 2010. godine).

10. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu iz člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, prema kojem poslodavac može otkazati ugovor o radu ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga osposobi za rad na drugim poslovima. Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je poslodavac ocijenio da mu, s obzirom na ekonomsko stanje u kojem se nalazi, nije više potrebno radno mjesto savjetnika generalnog direktora i da je sindikalna organizacija, koja u konkretnom slučaju, u skladu s odredbom člana 21. Zakona o vijeću zaposlenika, ima ulogu vijeća zaposlenika, dala svoju saglasnost s predloženom izmjenom Pravilnika o radu i otkazivanjem ugovora o radu za apelanta zbog ekonomskih i organizacijskih razloga, te nemogućnosti njegovog zapošljavanja na drugim poslovima i radnim zadacima, a da apelant nije ponudio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepena presuda donesena je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu i to da, osim ako se radi o razlozima iz člana 87. st. 1. i 2. Zakona o radu, razloge za otkaz ne dokazuje tuženi nego apelant. Ukazano je na to da u predmetnoj pravnoj stvari apelant nije uspio da dokaže da mu je otkaz dat suprotno odredbi člana 87. stav 1. tačka 1. i člana 64. Zakona o radu jer je ta njegova tvrdnja suprotna izvedenim dokazima.

11. Ukazano je na to da se apelant pogrešno poziva na odredbu člana 65. Zakona o radu jer se u konkretnom slučaju ne radi o ostvarivanju prava zaposlenika iz radnog odnosa koja su regulirana tom odredbom, nego o otkazu ugovora o radu za koji je posebno propisano da se ne može dati za vrijeme dok je zaposlenik privremeno nesposoban za rad zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da mu se za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad ne može mijenjati radnopravni status, te da je prema sudskoj praksi i bolovanje privremena nesposobnost za rad, pa je sud pogrešno protumačio odredbu člana 65. Zakona o radu. Ističe da je Kantonalni sud osporenom odlukom ukinuo pravo zaposlenika na bolovanje, a omogućio poslodavcima da postupaju suprotno odredbama Zakona o radu.

b) Odgovor na apelaciju

13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud navode da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje.

14. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 64.

Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme. Član 65.

Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa.

Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove.

Zaposlenik je dužan, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad.

Član 86. stav 5.

Ugovor o radu prestaje:

5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;

Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Član 98.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje peterici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.

Član 107.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika odnosno sindikatom.

Pravilnik iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja.

Vijeće zaposlenika odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim.

16. U Zakonu o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) relevantne odredbe glase:

Član 21.

Poslodavac je obavezan da o pitanjima koja su od interesa za ekonomski i socijalni položaj zaposlenika informira vijeće zaposlenika, konsultuje i pribavlja prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika.

Član 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

– donošenju pravilnika o radu;

– namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje peterici;

– planu zapošljavanja, premještaju i otkazu;

– mjerama u vezi sa zaštitom zdravlja i zaštitom na radu;

– značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije;

– planu godišnjih odmora;

– rasporedu radnog vremena;

– noćnom radu;

– naknadama za izume i tehnička unapređenja;

– drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konsultovanje vijeća zaposlenika u njihovom donošenju.

Član 24.

Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.

Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.

Ako se vijeće zaposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

Član 25.

Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultovanja sa vijećem zaposlenika ništavna je.

Član 26.

Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o:

– otkazu članu vijeća zaposlenika;

– otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti;

– otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina;

– prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku. Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pisano ne izjasni o davanju saglasnosti, smatra se da je saglasno sa odlukom poslodavca.

Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.

Član 31.

Vijeće zaposlenika, u cilju zaštite i ostvarivanja prava i interesa zaposlenika, sarađuje sa sindikatom.

Član vijeća zaposlenika može istovremeno biti i član sindikata.

Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se, na osnovu ovog Zakona, odnose na vijeće zaposlenika.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 040014 11 Rsž 2 od 3. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

23. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

25. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je apelantu otkazan ugovor o radu u skladu s odredbama čl. 64. i 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu. Naime, prema mišljenju redovnih sudova, tuženi je pravilno proveo proceduru ukidanja apelantovog radnog mjesta (savjetnik generalnog direktora) zbog ekonomskog stanja tuženog u kojem se nalazi. Pri tome je tuženi prethodno pribavio saglasnost sindikalne organizacije za izmjenu Pravilnika o radu, u smislu relevantnih odredbi Zakona o vijeću zaposlenika. Proceduru ukidanja apelantovog radnog mjesta tuženi je pokrenuo dok se apelant nalazio na godišnjem odmoru, a okončana je u vrijeme kada se apelant nalazio na bolovanju. Ispitujući zakonitost odluke o otkazu apelantovog ugovora o radu, redovni sudovi su utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu u smislu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, koji propisuje mogućnost otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Dalje, redovni sudovi su imali u vidu član 64. Zakona o radu, kojim je propisano da se zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti za vrijeme dok je nesposoban za rad ne može otkazati ugovor o radu. Međutim, u konkretnom slučaju utvrđeno je da razlog zbog kojeg je apelant bio na bolovanju nije povreda na radu niti profesionalna bolest u smislu člana 64. Zakona o radu, te da je stoga tuženi imao zakonsku mogućnost da apelantu za vrijeme tog bolovanja da otkaz zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ako je otkaz opravdan. Prema mišljenju redovnih sudova, apelant u postupku nije dokazao da otkaz njegovog ugovora o radu nije bio opravdan.

26. Redovni sudovi su istakli i da se apelant pogrešno pozvao na odredbu člana 65. Zakona o radu jer se u konkretnom slučaju ne radi o ostvarivanju prava zaposlenika iz radnog odnosa koja su regulirana tom odredbom. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o otkazu ugovora o radu za koji je posebno propisano (član 64. Zakona o radu) da se ne može dati za vrijeme dok je zaposlenik privremeno nesposoban za rad zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti. Apelantovo bolovanje u konkretnom slučaju nije bilo vezano za povredu na radu ili profesionalnu bolest, zbog čega je onda tuženi imao zakonsku mogućnost da, u smislu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, zbog ekonomskih odnosno organizacijskih razloga apelantu otkaže ugovor o radu.

27. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnosti ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-341/12 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio