Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-644/12 (S. P.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Razvod braka
- Šta se ne smatra imovinom
- Šta se ne smatra domom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 7
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-644/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 644/12, rješavajući apelaciju Sabine Pehilj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabine Pehilj, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000485 10 Rev od 10. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sabina Pehilj (daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara koju zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijela je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000485 10 Rev od 10. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ahmeda Pehilja (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 1. i 15. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000485 05 P od 15 januara 2010. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da zajedničku bračnu imovinu stranaka čini stan u Mostaru u ulici Alekse Šantića broj 11 s apelanticinim suvlasničkim dijelom 1/2 (stav I. tačka 1. presude), a da je tuženi obavezan izdati apelantici ispravu podobnu za uknjižbu njezinog suvlasničkog dijela na tom stanu a u protivnom da se uknjižba izvrši na osnovu ove pravomoćne presude i da joj preda u posjed i na slobodno raspolaganje suvlasnički dio navedenog stana ili da se tuženi po apelanticinom ovlaštenju može osloboditi ovih obaveza isplatom apelantici iznosa od 57.000,00 KM (stav I. tačka 2. presude). Djelimično je usvojen protutužbeni zahtjev pa je apelantica obavezana isplatiti tuženome na ime adaptacije stana iznos od 10.990,33 KM sa zateznom kamatom počevši od 15. januara 2010. godine dok je preostali dio protutužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen (stav II. presude). Odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (stav III. presude).
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da iz pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj R-68/04 od 30. juna 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-801/04 od 29. novembra 2004. godine vidljivo da je, u skladu s odredbama člana 20. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH broj 11/98), proveden postupak određivanja nosioca stanarskog prava nakon razvoda između apelantice i tuženog budući da se oni nisu o tome mogli sporazumjeti. U tom postupku apelant je određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu jer je utvrđeno da su njegove potrebe veće od apelanticinih potreba, a nakon toga tuženi je stan otkupio 10. februara 2005. godine i uknjižio se kao vlasnik sa 1/1 dijela, što je vidljivo iz ugovora o kupoprodaji stana od 7. februara 2005. godine i rješenja ZK ureda Općinskog suda od 1. decembra 2008. godine.
7. Istaknuto je da je tuženi na osnovu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01) kao nosilac stanarskog prava otkupio stan i nije mu trebala apelanticina saglasnost u smislu odredbi člana 11. navedenog zakona, jer u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora parnične stranke nisu bili supružnici pošto je brak razveden Presudom P-531/99 od 20. aprila 2000. godine koja je postala pravosnažna 27. novembra 2000. godine i tuženi je bio jedini nosilac stanarskog prava.
8. Istaknuto je da nije sporno da parnične stranke kao bivši bračni partneri nisu drukčije ugovorili, te da je apelantica u skladu s odredbom člana 255. stav 2. Porodičnog zakona FBiH zatražila podjelu bračne stečevine nakon prestanka braka. Ukazano je da je brak i ekonomska zajednica, te da se kao ekonomska i emocionalna bračna zajednica ispoljava u vođenju zajedničkog kućanstva i zajedničkog stanovanja, a bitna karakteristika zajedničke imovine je da se stiče radom bračnih partnera tokom bračne zajednice kakvu su činili upravo apelantica i tuženi.
9. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tuženi i apelantica. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 000485 10 Gž od 29. aprila 2010. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu pod stavom I. tač. 1. i 2. potvrdio. Apelanticina žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u st. II. i III, tako da je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev tuženog za isplatu naknade na ime adaptacije stana, te je obavezan da apelantici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.717,00 KM.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je utvrdio da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu apelantice i tuženog sa jednakim suvlasničkim dijelovima na osnovu odredbi čl. 250. i 252. Porodičnog zakona, te da je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koji su utemeljeni na relevantnim činjenicama.
11. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 000485 10 Rev od 10. novembra 2011. godine reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. U preostalom dijelu (koji se odnosi na protutužbeni zahtjev) revizija je odbijena. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da svaka strana podmiruje svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju revizione presude se navodi da stanarsko pravo, koje je apelantica stekla živeći u bračnoj zajednici s tuženim, nije osnov za sticanje suvlasništva na predmetnom stanu kojeg je tuženi nakon razvoda braka i utvrđenja da jedini zadržava stanarsko pravo na tom stanu otkupio. Istaknuto je da su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 21/97-51/07) propisani, između ostalog, uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. navedenog zakona kojom je propisano da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana, dok je odredbom člana 11. stav 1. istog zakona propisano da supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog.
13. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi bio isključivi nosilac stanarskog prava u vrijeme kada je podnio zahtjev za otkup spornog stana jer je tako određeno rješenjem u vanparničnom postupku nakon razvoda braka, zbog čega je tuženi stekao pravo na samostalan otkup stana. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, nema osnova stvarnopravni zahtjev za utvrđenje suvlasništva na predmetnom stanu sa 1/2 dijela kako to apelantica traži u ovom sporu.
14. Istaknuto je da po svojoj prirodi stanarsko pravo jeste imovinsko pravo, ali je ono apelantici prestalo donošenjem pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj R-68/04 od 30. juna 2004. godine kojim je tuženi proglašen jedinim nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, samostalno je stekao pravo na otkup stana i postao vlasnikom stana. Prema tome, polazeći da pravo na otkup predmetnog stana kao imovinsko pravo nije bilo bračna stečevina parničnih stranaka po ocijeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili odredbe članova 251. stav 1. i 252. stav 2. Porodičnog zakona kada su usvojili tužbeni zahtjev tako što su utvrdili da je predmetni stan bračna stečevina stranaka i, dosljedno tome, da je apelantica suvlasnik na njemu s dijelom sa 1/2 dijela. Ukazano je da je takav stav izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 1676/05 od 9. novembra 2005. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Po apelanticinom mišljenju činjenica da je tuženi sam otkupio predmetni stan jer je u momentu otkupa brak već bio razveden je nebitna jer su supružnici tu imovinu stekli prije otkupa, to jeste za vrijeme trajanja bračne zajednice.
b) Odgovor na apelaciju
16. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je osporena presuda zasnovana na zakonu, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.
17. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je po svojoj prirodi stanarsko pravo imovinsko pravo, ali je ono apelantici prestalo donošenjem pravosnažnog rješenja Općinskog suda u Mostaru broj R-68/04 od 30. juna 2004. godine kojim je tuženi proglašen jedinim nosiocem stanarskog prava na spornom stanu. Ukazano je da je apelantici prestalo stanarsko pravo na spornom stanu nakon razvoda braka s tuženim, tako da se sporni stan ne može smatrati apelanticinom imovinom.
V. Relevantni propisi
18. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ( „Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. (3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.
(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 11.
Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Kad stanarsko pravo imaju sustanari, stan kupuju zajedno svaki u dijelu na kojem ima stanarsko pravo, ako se ne sporazume drugačije.
Iznimno od stava 2. ovog člana, ako jedan ili više sustanara ne podnese zahtjev za kupnju svog dijela stana u roku od iz člana 7. ovog zakona, stan imaju pravo kupiti ostali sustanari. Suglasnost i sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana daje se na ugovor ili posebnoj ispravi uz ovjeren potpis.
U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 000485 10 Rev od 10. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je o identičnom pravnom i činjeničnom pitanju odlučivao u svojoj praksi u predmetu broj AP 1676/05 od 9. novembra 2005. godine. U tom predmetu Ustavni sud je odlučio da su prima facie neosnovani apelantovi navodi da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do kršenja njegovog prava na dom i imovinu budući da je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik sa 1/2 dijela predmetnog stana. U odnosu na pravo na dom Ustavni sud je naveo da su u predmetnom postupku redovni sudovi utvrdili da je apelantov brak s tuženom razveden 1995. godine, kao i da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda od 16. novembra 1999. godine, donesenim u vanparničnom postupku, za nositelja stanarskog prava na spornom stanu određena tužena, koja je stan nakon toga otkupila od vlasnika stana, čime je tužena postala vlasnik navedenog stana. Dakle, tužena je proglašena jedinim nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, samostalno je stekla pravo na otkup stana i postala vlasnikom stana. Stoga su redovni sudovi utvrdili da apelant nema stvarnopravni osnov za utvrđivanje suvlasništva na spornom stanu sa 1/2 dijela kako je to tražio u sudskom sporu. Stoga je Ustavni sud utvrdio da se sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da se Ustavni sud neće upuštati u razmatranje ostalih aspekata člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na imovinu Ustavni sud je naglasio da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi na primjer presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx, od 13. juna 1979. godine serija A-31). Istaknuto je da takvo stanovište podržava i Ustavni sud, te naglasio da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne daje pravo na sticanje imovine u budućnosti. Ustavni sud je ukazao da se navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, kako su redovni sudovi utvrdili da je apelantu prestalo stanarsko prava na spornom stanu nakon razvoda braka s tuženom, po mišljenju Ustavnog suda sporni stan se ne može smatrati apelantovom imovinom koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, a za svoje odluke su dali valjana i jasna obrazloženja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1676/05 od 9. novembra 2005. godine, st. 15, 16, 21. i 22).
26. Dovodeći navedene stavove u kontekst navedenog predmeta Ustavni sud primjećuje da je tuženi nakon razvoda braka od apelantice Rješenjem Općinskog suda broj R-68/04 od 30. juna 2004. godine, koje je postalo pravosnažno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-801/04 od 29. novembra 2004. godine (vanparnični postupak), određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je apelantici tada prestalo pravo nosioca stanarskog prava. Tuženi je nakon toga kao isključivi nosilac stanarskog prava samostalno izvršio otkup stana, budući da mu u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije ni trebala apelanticina saglasnot, te postao njegov vlasnik. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nema osnova apelanticin stvarnopravni zahtjev za utvrđenje suvlasništva na predmetnom stanu s 1/2 dijela.
27. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao vrlo jasno i precizno obrazloženje pozivajući se pri tome i na praksu Ustavnog suda zauzetu u citiranom predmetu AP 1676/05. Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj presudi ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporene odluke. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantici u ovom postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić