Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-327/12 (D. M.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-327/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 327/12, rješavajući apelaciju Davida Maslića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Davida Maslića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. David Maslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kog zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. septembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 27. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 31. oktobra, 3. i 10. novembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003502 10 K od 11. jula 2011. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 3 u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i za to djelo osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. novembra 2009. godine pa nadalje. Na osnovu člana 62 st. 1 i 2 KZRS i člana 224 stav 5 navedenog zakona, od apelanta je oduzeta opojna droga marihuana, dva pakovanja težine 980 grama. Na osnovu člana 99 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 186,60 KM, te da na ime sudskog paušala plati iznos od 500,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da su u postupku sprovedeni dokazi optužbe i odbrane. Istaknuto je da je sud na osnovu tako sprovedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zaključio da su optuženi, među kojima je i apelant, počinili krivična djela u vrijeme, mjestu i na način kako je navedeno u dispozitivu presude. Ukazano je na to da je, prema odredbi člana 147 stav 13 KZRS, zločinačka organizacija udruženje (najmanje tri lica) čiji su se članovi udružili radi vršenja krivičnog djela. Zločinačku organizaciju koja je osnov pojma organizovanog kriminala odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada.

7. Okružni sud je na strani 29 presude dao obrazloženje u odnosu na privremeno oduzete predmete, te je navedeno da je postupano u skladu s važećim odredbama ZKP i da nije bilo neophodno postupanje u smislu odredbe člana 135 ZKPRS (Otvaranje i pregled privremeno izuzetih predmeta i dokumentacije).

8. Navedeno je da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrđeno da je tokom čitavog inkriminisanog perioda evidentno postojanje dobro organizovane grupe koja je organizovano djelovala s ciljem vršenja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Ukazano je na to da je postojanje zločinačke organizacije čiji su pripadnici u inkriminisanom periodu zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo dokazano dokazima optužbe, a na postojanje zločinačkog udruženja upućuje prije svega način izvršenja krivičnog djela, brojnost preduzetih radnji, kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje. Navedeno je da iz izvedenih dokaza jasno proizilazi da su radnje izvršenja preduzimane zajedničkim djelovanjem više lica čije su pojedinačne kriminalne aktivnosti bile tačno određene i unaprijed isplanirane. Istaknuto je da je specifičnost ove zločinačke organizacije u tome da je imala dva organizatora, i to optuženog D. Đ. i apelanta. Prema mišljenju Okružnog suda, uloga optuženog D. Đ., koji je bio na čelu ove zločinačke organizacije, nesporna je. On je rukovodio organizacijom i organizovao daljnje aktivnosti preko apelanta s kojim je jedino ostvarivao kontakt. Apelant je organizovao i rukovodio aktivnostima prodaje, čuvanja, pakovanja, posredovanja u prodaji opojne droge koju je za zločinačko udruženje nabavljao optuženi D. Đ., a takođe i on sam. Ukazano je na to da je apelant ostvarivao telefonske kontakte i neposredno s ostalim optuženim kao članovima zločinačke organizacije.

9. Ocjenom svih preslušanih razgovora, te u vezi s drugim dokazima, utvrđeno je da navedeni razgovori potkrepljuju druge dokaze koji se odnose na uloge i radnje pojedinih pripadnika organizovane kriminalne grupe, kao i činjenicu da su optuženi vodili računa o tome da u svim tim razgovorima ne otkrivaju potpune detalje, već da korišćenjem pojedinih termina i skraćenica nedovršenih rečenica prikriju pravu sadržinu razgovora. S tim u vezi je navedeno da je apelant opominjao svoje sagovornike, te navodio da će zbog toga promijeniti karticu.

10. Istaknuto je da je apelant kao organizator zločinačkog udruženja preduzeo sve radnje kao u izreci presude, od kojih se izdvajaju sljedeće: organizovao i rukovodio u aktivnostima prodaje, čuvanja, pakovanja, posredovanja i prodaji opojne droge koju je za zločinačko udruženje nabavljao optuženi D. Đ., a tu drogu apelant je preuzimao, a i sam nabavljao za zločinačko udruženje, kao i preko drugih optuženih, rukovodio daljnjom prodajom, čuvanjem, pakovanjem i posredovanjem u prodaji opojne droge, te brinuo o naplati za prodatu opojnu drogu, o čemu je redovno obavještavao optuženog D. Đ., tako da se u tom zločinačkom udruženju tačno znala uloga svakog od članova odnosno optuženih.

11. Dalje je navedeno da iz sadržine i smisla apelantovih razgovora koje je intenzivno obavljao s optuženim D. Đ., ostalim optuženim, kao i sa njemu poznatim licima, nesumnjivo proizilazi da je apelant rukovođenje i organizaciju zločinačkim udruženjem vršio na „terenu“, da je intenzivno dogovarao prodaju opojne droge, količinu, cijenu, mjesto i vrijeme isporuke, prijevoz i naplatu za prodatu opojnu drogu. Istaknuto je da je apelant kao organizator zločinačkog udruženja vodio računa da kupci budu na vrijeme snabdjeveni dovoljnom količinom, pa je često od drugih lica i sam nabavljao opojnu drogu, a tražio je i od članova zločinačkog udruženja da nabave opojnu drogu, a sve s ciljem da ne izgube redovne kupce, tako da je u tim prilikama govorio: „Nije mi ovaj moj tu.“ i sl. Istaknuto je da je apelant najveći dio svog vremena koristio upravo u dogovaranju sa D. Đ., ostalim optuženim i njemu znanim, a s ciljem izvršavanja uspješno određenih zadataka tog zločinačkog udruženja, da svako od članova upravo izvršava svoje zadatke i svoju ulogu u udruženju. Svoje aktivnosti je usmjeravao i na organizovanje prijevoza opojne droge, te oko obezbjeđenja vozila od DOO „Grič“ Teslić za članove tog udruženja. U svojim razgovorima upozoravao je sagovornike da ne pričaju telefonom, da treba da se vide radi dogovora, često je mijenjao aparate i telefonske kartice, a sve s ciljem da kriminalna grupa ne bude otkrivena.

12. Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu sve navedeno u presudi, posebno analizu izvedenih dokaza i odbrana svih optuženih, a vezano za individualne radnje optuženih kao cjelinu, zaključio da su ti optuženi, kao i optuženi u odnosu na koje je krivični postupak pravosnažno okončan, dakle 12 lica, djelovali kao udružena organizovana kriminalna grupa koja se udružila radi vršenja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojne droge. Utvrđeno je da su svi pripadnici organizovane kriminalne grupe znali da zajednički učestvuju u vršenju krivičnog djela, koje su nesumnjivo činili radi sticanja novčane koristi, djelujući u okviru utvrđenog dogovora koji je za tako obimnu organizovanu grupu i tako obimne preduzete radnje morao postojati. Istaknuto je da je tako udružena organizovana kriminalna grupa imala cilj sticanje dobiti u neograničenom vremenskom periodu, djelovala je na području Republike Srpske i Federacije BiH prema unaprijed utvrđenim zadacima, te da je utvrđeno da je cilj te organizovane grupe bio da djelujući u neograničenom vremenskom periodu tokom vremena stalno uvećava prodaju opojne droge kokain, heroin, marihuana i skank, a time i ličnu dobit. Stoga je sud, ocjenjujući sve navedeno u presudi, utvrdio da su svi optuženi preduzimajući radnje bliže opisane u izreci presude bili svjesni činjenice da kao pripadnici zločinačkog udruženja vrše tačno određene radnje, prijenos, kupovinu, vaganje i pakovanje, prodaju opojnih droga čiji su promet i proizvodnja izričito zakonom zabranjeni. Ukazano je na to da su svi optuženi u svemu postupali s direktnim umišljajem jer su bili svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje.

13. U odnosu na odmjeravanje kazne istaknuto je da je od olakšavajućih okolnosti sud kod apelanta našao korektno držanje tokom trajanja postupka, da ima teško bolesno dijete, ali i činjenicu da je do sada osuđivan više puta. Okružni sud je ocijenio da apelant nije osuđivan zbog istovrsnog djela, niti zbog djela iz grupe krivičnih djela u koje spada krivično djelo zbog kog se apelantu sudi. Apelantovu raniju osuđivanost sud je ocijenio u dovoljnoj i potrebnoj mjeri.

14. Ukazano je na to da sud kod optuženih nije kao olakšavajuću okolnost mogao uzeti u obzir činjenicu da su optuženi porodični ljudi i da imaju djecu, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnog djela koje su počinili, jer posljedice tog djela upravo pogađaju mlađu populaciju – nečiju djecu.

15. Prema ocjeni Okružnog suda, izrečene kazne zatvora srazmjerne su težini učinjenih djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, te odgovaraju stepenu krivične odgovornosti optuženih. Sud je smatrao da će se utvrđenim sankcijama postići svrha kažnjavanja s aspekta generalne, ali specijalne prevencije, u skladu s odredbama člana 28 KZRS, te da su izrečene kazne zatvora adekvatne težini krivičnih djela i da se svrha kažnjavanja ne bi mogla postići kaznom zatvora u manjem trajanju.

16. U odnosu na troškove postupka istaknuto je da je sud na osnovu člana 99 st. 1 i 3 ZKPRS, a u vezi s članom 96 stav 2 tačke a), e) i ž) i stav 3 navedenog zakona, obavezao apelanta da s drugim optuženim solidarno naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 186,00 KM, koji se odnose na troškove vještačenja vještaka Ž. T. u iznosu od po 121,00 KM, te troškove pristupa vještaka ukupno u iznosu od 328,00 KM, tako da je svaki optuženi obavezan da plati po 65,60 KM. Svi optuženi obavezani su da plate troškove paušala u iznosu od po 500,00 KM, a taj iznos sud je utvrdio s obzirom na trajanje i složenost postupka. Sve optužene sud je obavezao da naknade i troškove koji obuhvataju nagrade i nužne izdatke branilaca po službenoj dužnosti, a čiju će visinu sud utvrditi posebnim rješenjem, kako je propisano članom 97 stav 2 ZKPRS.

17. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine.

18. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je neosnovana apelantova žalba u odnosu na to da je presudu donio sud koji nije bio stvarno nadležan. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz prvostepene presude na str. 15 i 16 slijedi valjano obrazloženje o tome da je presudu donio nadležan sud. Navedeno obrazloženje prihvatio je i Vrhovni sud. Istaknuto je da su radnje izvršenja djela preduzimane na području Republike Srpske, pa kako je Okružni sud nadležan na čitavoj teritoriji Republike Srpske, u smislu člana 10 stav 1 KZRS, a krivično djelo je izvršeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili bio dužan da radi tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila, pa činjenica da je opojna droga prodavana i licima van teritorije Republike Srpske odnosno Bosne i Hercegovine ne dovodi u pitanje nadležnost suda koji je donio prvostepenu presudu.

19. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio organizator zločinačkog udruženja, što je utvrđeno na osnovu brojnih dokaza, a prije svega na osnovu brojnih i učestalih telefonskih razgovora između optuženih iz čije je sadržine zaključeno da su ti razgovori vođeni s ciljem nabavke opojne droge, njene prodaje, posredovanja u prodaji i kupovini i preuzimanja novca od prodate opojne droge.

20. Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi obrazloženo u čemu se sastoji djelovanje svih optuženih u sastavu zločinačkog udruženja, kako je ono djelovalo i s kojim ciljem, te ulogu optuženih. Ukazano je na to da je u prvostepenoj presudi posebno obrazložena uloga apelanta kao organizatora zločinačkog udruženja, a onda i uloga ostalih optuženih s kojima je apelant preduzimao aktivnosti u prodaji opojne droge. Takvo obrazloženje kao pravilno prihvatio je Vrhovni sud.

21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenična osnova prvostepene presude potpuna je i pravilna. U odnosu na izrečenu kaznu ukazano je na to da je mjera izrečene kazne apelantu primjerena njegovoj ulozi kao jednom od organizatora zločinačkog udruženja, te svim okolnostima pod kojima je djelo učinjeno. Kako ističe Vrhovni sud, izrečena kazna dovoljna je i potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja kako s aspekta generalne tako i s aspekta specijalne prevencije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da u drugostepenoj presudi nisu dati valjani razlozi i obrazloženja u pogledu njegovih osnovanih prigovora u pogledu učinjenih bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, ali i potpuno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je mogao da odgovara samo za postojanje osnovnog djela iz člana 224 stav 1 ili 2 KZRS, pa je, imajući u vidu njegove lične i porodične prilike, bilo osnova za izricanje višestruko blaže kazne zatvora. Na to su upućivale i njegove teške ekonomske i socijalne prilike. Ističe da je otac petoro djece, od kojih je troje maloljetne djece, a najstariji sin zaostalog duševnog razvoja. Navodi da je jedini prihod djeci dječji dodatak koji iznosi mjesečno 13,00 KM. Smatra da sud zbog njegove teške ekonomske i socijalne situacije nije trebalo da ga obaveže na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala jer je takvom odlukom na najgrublji način povrijeđena i neophodna egzistencija njegove maloljetne djece, bolesnog sina i majke, zbog čega je bilo neophodno osloboditi ga od plaćanja navedenih troškova. Smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju ni najmanje standarde osnovnih principa ZKP, niti pravo na pravično suđenje. Ukazuje na to da je pogrešno analizirana ocjena sprovedenih dokaza na njegovu štetu, te da nisu dati razlozi u pogledu postojanja objektivnih i subjektivnih elemenata bića predmetnog krivičnog djela. Ističe da obrazloženje drugostepene presude ne ispunjava zahtjeve brižljive i savjesne ocjene sprovedenih dokaza, ne zadovoljava ni poštovanje principa in dubio pro reo, a odbijanjem prigovora stvarne nadležnosti na najgrublji način povrijeđeno je pravo na pravično suđenje. Navodi da Tužilaštvo nije obavilo otvaranje predmeta na uvid, a bilo je u obavezi da to učini, prema članu 135 ZKP. Takođe, navodi da mu je podmetnuta svjedokinja A. B., te da je navedena svjedokinja uhapšena 27. marta 2009. godine, a ne 27. aprila 2009. godine. Smatra da u predmetnom slučaju nije postojala nadležnost Okružnog suda i Vrhovnog suda već nadležnost Suda BiH.

b) Odgovor na apelaciju

23. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ukazano je na to da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude odgovorio na sve apelantove prigovore iznesene u žalbi.

24. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao analizu svakog dokaza posebno. Istaknuto je da niko od optuženih, među kojima je i apelant, u toku glavnog pretresa nije osporavao da je njihov glas s preslušanih transkripta, a da su osporavali, mogli su predložiti vještačenje o čijem prijedlogu bi sud dao svoju ocjenu, odnosno odlučiti o potrebi vještačenja njihovih glasova. Ukazano je na to da je krivični postupak sproveden uz poštovanje prava na pravično suđenje i prava na odbranu optuženih, što se može provjeriti preslušavanjem CD-ova sa održanih glavnih pretresa.

25. U svom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da apelant u dopuni apelacije ukazuje na to da mu je bila podmetnuta svjedokinja A. B. i da ona ne može biti svjedok u ovom predmetu jer se njeno svjedočenje bazira na lažnoj izjavi. Ukazano je na to da je Okružni sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka, što je obrazložio u prvostepenoj presudi navodeći da je prilikom neposrednog saslušanja svjedokinja bila ubjedljiva, nije se kolebala prilikom davanja odgovora na postavljena pitanja i u direktnom i u unakrsnom ispitivanju, a što je prihvatio i Vrhovni sud.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 383a. stav 3.

Organizovani kriminal (3)Ko organizuje ili bilo kako rukovodi zločinačkim udruženjem koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 135.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac. (2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

(3)Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.

VI.Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 003502 11 Kž 9 od 17. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenljiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

34. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu nadležnosti Okružnog suda da postupa u predmetnom slučaju. Ukazano je na to da su radnje izvršenja opisane u izreci prvostepene presude preduzimane na području Republike Srpske, te da je stoga Okružni sud nadležan na čitavoj teritoriji Republike Srpske, u smislu člana 10 stav 1 KZRS. Pri tome je navedeno da je krivično djelo izvršeno u mjestu gdje je učinilac radio ili bio dužan da radi, te u mjestu gdje je posljedica nastupila. Stoga, činjenica da je droga prodavana licima van teritorije Republike Srpske odnosno Bosne i Hercegovine ne dovodi u pitanje nadležnost Okružnog suda za postupanje u predmetnom postupku. Takvo obrazloženje redovnih sudova ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.

37. Ustavni sud zapaža da je sproveden veoma obiman dokazni postupak u kom su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane. Na održanim glavnim pretresima saslušani su svjedoci i vještaci koje su predložile i odbrana i optužba. Apelant je u toku postupka imao mogućnost da unakrsno ispituje svjedoke i vještake optužbe, što je i koristio. Ustavni sud primjećuje da su u toku predmetnog postupka pred Okružnim sudom preslušani i međusobni razgovori optuženih, među kojima je i apelant, kao i njihovi razgovori s drugim licima. Navedeni razgovori pribavljeni su na osnovu naredbe suda, kojom su određene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Ocjenom svih preslušanih razgovora, te na osnovu drugih izvedenih dokaza, utvrđeno je da ti razgovori potkrepljuju druge dokaze koji se odnose na uloge i radnje pojedinih pripadnika organizovane kriminalne grupe, među kojima je i apelant. U odnosu na apelantove navode da sud nije dozvolio vještačenje telefonskih razgovora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda, te iz odgovora Okružnog suda proizilazi da apelant nije tražio navedeno vještačenje, o kom zahtjevu bi odlučivao sud, te da optuženi, među kojima je i apelant, nisu osporili da je glas koji se čuje na audio-zapisu, a koji je registrovan u transkriptima, njihov glas. Takođe, oni nisu osporavali ni sadržinu preslušanih razgovora.

38. U odnosu na iskaz svjedokinje A. B., Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi dao jasno i detaljno obrazloženje zbog čega je prihvatio taj iskaz. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Okružni sud je obrazložio zbog čega smatra da nije bilo neophodno postupanje u smislu odredbe člana 135 ZKP, koji propisuje postupak otvaranja i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. Naime, prema zapisnicima o pretresu stana, drugih prostorija i vozila, utvrđeno je da su pretresi izvršeni prema naredbi sudije za prethodni postupak Osnovnog i Okružnog suda u Doboju, i to kod optuženih među kojima je i apelant. Dalje je utvrđeno da su zapisnici o izvršenim pretresima sačinjeni u skladu s odredbama ZKP, te da su pretresanju prisustvovala dva svjedoka koja su svojim potpisima potvrdila prisustvo pretresu. Takođe, i svi optuženi, među kojima je bio i apelant, kod kojih je vršen pretres svojim su potpisom potvrdili da su prisustvovali pretresu, a ni jedan od optuženih kod kojih je vršen pretres nije imao primjedbu na postupak vršenja pretresa. Zatim su zapisnike o pretresu potpisala ovlašćena službena lica uz pečat organa koji je obavio pretres. Kao prilog izvršenim pretresima i zapisnicima o pretresu sačinjena je i foto-dokumentacija u kojoj su sadržane fotografije privremeno oduzetih predmeta koji su prilikom pretresa pronađeni, a čije je pronalaženje bilo naloženo naredbama sudije za prethodni postupak. Takođe, privremeno oduzeti predmeti popisani su po rednim brojevima uz navođenje vrste, veličine i kraći opis predmeta. Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta potpisali su svi optuženi kod koji je vršen pretres, među kojima je i apelant, te se na navedenim potvrdama ne nalazi bilo kakva primjedba na pobrojane i oduzete predmete.

39. Ovlašćena službena lica su privremeno oduzete predmete nakon izvršenih pretresa predala Okružnom sudu u Doboju, a nakon toga ih je preuzelo Specijalno tužilaštvo koje ih je predalo Okružnom sudu, a o svemu tome sačinjene su potvrde o prijemu odnosno predaji predmeta. Takođe, nakon što je sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio naredbu o potrebi obavljanja vještačenja, Specijalno tužilaštvo je privremeno oduzete predmete dostavilo Kriminalističko-tehničkom centru, odnosno vještaku Ž. T., te su predmeti nakon vještačenja vraćeni u depozit Okružnog suda. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da se sa oduzetim predmetima postupalo u skladu s važećim odredbama ZKP, te da, prema mišljenju tog suda, nije bilo neophodno postupanje u smislu odredbe člana 135 ZKP. Ustavni sud u navedenom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

40. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud sve sprovedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao analizu iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kao i analizu materijalnih dokaza. Na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu utvrđeno je da je apelant kao organizator zločinačkog udruženja preduzeo sve radnje koje su navedene u izreci prvostepene presude u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi. Redovni sudovi su dali zadovoljavajuće razloge i u odnosu na odmjeravanje kazne apelantu, kao i o njegovoj obavezi da naknadi troškove krivičnog postupka. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.

41. Sem navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio svoje zaključke u odnosu na apelantove relevantne žalbene navode.

42. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a u osporenim sudskim presudama navedeni su svi potrebni razlozi na kojima su zasnovane.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanja garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o tome potpuno neosnovani.

44. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Takođe, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je ubijeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubijeđen ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Ti osnovni principi ustanovljeni su i razrađeni u odredbama ZKPRS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i ocijeni dokaze u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, a što je potvrdio Vrhovni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uslovima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-327/12 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio