Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1706/12 (H. K.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1706/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1706/12, rješavajući apelaciju Hamde Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Hamde Kadrića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000735 10 Rev od 28. februara 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamdo Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, koga zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 8. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 91 0 P 000735 10 Rev od 28. februara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i JP „Putevi“ RS Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je 18. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 000735 08 P od 16. januara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 000735 09 Gž od 21. januara 2010. godine, obavezan je tuženi da apelantu, umjesto vraćanja zauzetog zemljišta i uspostave ranijeg stanja, isplati novčanu naknadu u iznosu od 39.684,94, i to: za zauzeto zemljište iznos od 8.475,50 KM, za 77 stabala šljive iznos od 7.392,00 KM, za 25 stabala jabuke iznos od 7.200,00, za 19 stabala oraha iznos od 5.225,00 KM, za četiri stabla trešnje iznos od 750,00 KM, za uništenu drvnu masu iznos od 1.892,24 KM, za zauzeto šumsko zemljište iznos od 1.917,00 KM, za porušenu kuću iznos od 6.738,20 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 16. januara 2009. godine do isplate. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.010,00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
6. Po provedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio sljedeće: da je apelant vlasnik i posjednik k.č. br. 550, 552, 554, 555, 556, 559, 574, 575 i 576, sve upisane u posjedovni list broj 190 k.o. Hladila, da je 1994. godine preko navedenih parcela prošao magistralni put Ustiprača-Foča čiji je investitor bio tuženi, da je tom prilikom porušena apelantova kuća koja je prethodno bila oštećena, jer je bila zapaljena, zatim, uništeno 77 stabala šljive, 25 stabala jabuke, 19 stabala oraha, četiri stabla trešnje i zauzeto šumsko zemljište, da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, vrijednost preostalog dijela kuće koji je uništen prilikom gradnje puta 6.738,20 KM, da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke, vrijednost uništenih stabala voća 20.567,00 KM, a vrijednost uništenog poljoprivrednog zemljišta 8.470,50 KM, da je, shodno nalazu i mišljenju vještaka, dipl. inž. šumarstva, vrijednost uništenog šumskog zemljišta 1.917,00 KM a vrijednost drvne mase uništene na tom zemljištu 1.892,24 KM, kao i da je apelant podnio tužbu prvostepenom sudu 5. maja 2008. godine.
7. Na osnovu takvog utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je apelantov zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 25. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Utvrđeno je da nije osnovan prigovor tuženog da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 25. stav 4. navedenog zakona, te je prvostepeni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete u smislu odredbe člana
154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a odbio apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da uspostavi prijašnje stanje stvari.
8. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i zaključak tog suda.
9. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 91 0 P 000735 10 Rev od 28. februara 2012. godine usvojio, presudu Okružnog suda preinačio na način da je žalba tuženog usvojena, prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati ukupno 39.684,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. januara 2009. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 5.010,00 KM odbijen.
10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je pogrešno pozivanje nižestepenih sudova na odredbe člana 25. ZOSPO. Istaknuto je da navedeni član regulira situaciju u kojoj na jednoj strani imamo nesavjesnog graditelja, a na drugoj strani savjesnog vlasnika, te kada nesavjesni graditelj uzurpacijom tuđeg zemljišta pokuša da izgradnjom objekta i njegovom vrijednošću stvori vještačku dilemu koja nema nikakav pravni osnov - da je društveno štetno rušiti već izgrađeni objekt.
11. Vrhovni sud je naveo da građenje puta na dijelu apelantovog zemljišta povlači gubitak njegovog prava vlasništva na tom dijelu zemljišta. Za njega je to isto kao i da mu je taj dio zemljišta propao. Ako je graditelj bio nesavjestan, njegova obaveza se zasniva na odgovornosti za štetu, jer se nesavjestan postupak u pravnim odnosima kvalificira kao činjenica na koju se nadovezuje odgovornost za štetu. Vlasnik zemljišta može da traži naknadu štete tako što će zahtijevati uspostavu stanja kakvo je bilo prije zauzimanja zemljišta (član 185. stav 1. ZOO), a kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće (kao u konkretnom slučaju), ili kad sud smatra da nije nužno da štetnik (graditelj) to učini, sud će odrediti da graditelj isplati vlasniku zemljišta odgovarajuću sumu novca na ime naknade štete (član 185. stav 2. ZOO).
12. Istaknuto je da potraživanja vlasnika zemljišta iz osnova naknade štete zastarijevaju u rokovima koji su određeni ZOO. Ukazano je da član 25. ZOSPO ne regulira rokove zastarjelosti (ti rokovi su regulirani odredbama ZOO), pa se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naglašeno je da apelant nije ni imao pravo izbora u smislu odredbe člana 25. ZOSPO, jer su javni putevi dobra u općoj upotrebi i u vlasništvu Republike Srpske shodno članu 3. stav 1. Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ broj 3/04). Stoga, apelant ima samo pravo na naknadu štete a rokovi zastarjelosti navedenog potraživanja ne počinju teći od završetka radova na izgradnji puta, kako pogrešno smatraju nižestepeni sudovi, već od dana saznanja za štetu, odnosno dana nastanka štete (šteta je nastala kad je trasa spornog lokalnog puta prosječena preko apelantovog zemljišta).
13. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Navedeno je da iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da je za štetu saznao 2004/2005. godine a da se sudu, radi ostvarivanja prava na naknadu za porušenu kuću, uništeni voćnjak i zemljište, obratio 5. maja 2008. godine.
14. Stoga, pošto nije sporno da je predmetni put izgrađen 1994. godine (bez obzira na to da li ima upotrebnu dozvolu ili ne), proizlazi da je apelant (tvrdeći da mu je prilikom izgradnje puta srušena kuća, uništen voćnjak i poljoprivredno zemljište) propustio da ostvari svoje potraživanje u objektivnom roku, tj. roku od pet godina od dana nastanka štete, 1994. godine, koji se računa od 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine RS (objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 15/96) ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, pokazuje se kao irelevantno kada je apelant saznao za štetu, jer protekom objektivnog roka od pet godina od dana pričinjene štete apelant gubi pravo da traži naknadu štete bez obzira kada je za štetu saznao. Prema tome, pošto prema odredbi člana 360. stav 1. ZOO nastupanjem zastarjelosti prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, to je zaključeno da je apelantov zahtjev neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju su se trebale primijeniti odredbe člana 25. ZOSPO, a ne pravila obligacionog prava. Navedeno zbog toga što je šteta na apelantovoj imovini posljedica toga što je tuženi gradio magistralni put za koji još nije izvršen tehnički prijem, koji nema upotrebnu dozvolu, te se smatra nezavršenim, tako da ni rokovi zastare nisu počeli teći. Apelant ukazuje i na neujednačenost sudske prakse Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine. Istaknuto je da je prvostepena presuda donesena po tužbenom zahtjevu za naknadu štete, a ne po tužbenom zahtjevu za tzv. faktičku eksproprijaciju, te da su se morali uzeti u obzir rokovi zastare za naknadu štete prema ZOO, a posebno je trebalo da se uzme u obzir činjenica da apelant nije dokazao da je vlasnik nekretnina koje su predmet postupka.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
18. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 3. stav 1.
(1)Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajnice, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava.
Član 4.
Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica. Član 5. stav 1.
(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.
Član 29.
Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojit će rješenjem prijedlog za eksproprijaciju a u protivnom odbit će taj prijedlog.
Član 33.
(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji.
(2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.
(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.
(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti). (5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.
(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.
(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje. Član 53. stav 1.
(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokrentosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojoim se vlasniku nepokrentosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost. Član 54. st. 1. i 2.
(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 91 0 P 000735 10 Rev od 28. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
27. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine u kontekstu odluka redovnih sudova koji su, u konačnici, prihvatajući prigovore zastare i nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta isplati naknadu. Rješavajući pitanje zastare potraživanja u slučaju kada je izvršena faktička eksproprijacija, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2986/11 istakao da „u odnosu na zastaru potraživanja u kojem dijelu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana
376. ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, a da su redovni sudovi utvrdili da je apelantovo predmetno potraživanje zastarjelo, jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 2986/11 da zahtjevi zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije ne zastarijevaju može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje u Odluci broj AP 2986/11 u vezi sa nezastarijevanjem potraživanja zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je i stav Vrhovnog suda proizvoljan i neargumentiran da u slučajevima u kojima je na ovakav način izvršena eksproprijacija proizlazi da je taj dio zemljišta „propao“ za apelanta, jer bi se prihvatanjem takvog stava otvorila mogućnost za legalno deposjediranje bez ikakve naknade, a što bi direktno vodilo stvaranju pravne nesigurnosti (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovanim.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić