Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3652/12 (B. D.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3652/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3652/12, rješavajući apelaciju Bogoljuba Dželebdžića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bogoljuba Dželebdžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 004888 11 U (stari broj U- 54/08).
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, hitno okonča postupak u predmetu broj S1 3 U 004888 11 U (stari broj U-54/08), u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bogoljub Dželebdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj S1 3 U 004888 11 U (stari broj U-54/08).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 28. novembra 2012. godine, 1. oktobra 2013. godine i 12. februara 2015. godine da dostavi odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovore na apelaciju 12. decembra 2012. godine, 23. oktobra 2013. godine i 19. februara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant 12. januara 2008. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja Odluke broj R-531-497-1/1-01-437/04 od 21. oktobra 2005. godine, kojom je usvojen zahtjev Ministarstva odbrane Federacije BiH za ponovno razmatranje Odluke tužene broj 531-497-1/1 od 2. septembra 2003. godine, a kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, Stari Grad, ulica Dragice Pravice broj 2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tužba je u Sudu BiH primljena u rad pod brojem U-54/08, a trenutno se vodi pod brojem S1 3 U 004888 12 U.
6. Sud BiH je donio Presudu broj U-54/08 od 4. februara 2010. godine, kojom je uvažio apelantovu tužbu, osporenu odluku tužene poništio i predmet vratio tuženoj na ponovno rješavanje.
7. S obzirom na to da tužena nije postupila u skladu s presudom Suda BiH od 4. februara 2010. godine, apelant je 28. februara 2011. godine Sudu BiH podnio tužbu kojom je predložio da sud, u skladu s članom 64 stav 2 Zakona o upravnim sporovima BiH, donese odluku koja će u svemu zamijeniti konačni upravni akt – Odluku tužene broj R-531-497-1/1- 01-437/04 od 21. oktobra 2005. godine.
8. Apelant je podneskom od 27. marta 2012. godine urgirao u Sudu BiH tražeći da taj sud, s obzirom na vrijeme proteklo od podnošenja tužbe, uzme predmet u rad što je prije moguće.
9. Iz stanja spisa proizilazi da je Sud BiH dopisom od 28. maja 2012. godine obavijestio apelanta da njegova tužba neće biti uzeta u razmatranje dok Federacija BiH ne postupi prema Odluci Ustavnog suda broj U 15/11.
10. Apelant je podneskom od 7. avgusta 2012. godine ponovo urgirao u Sudu BiH i zamolio sud da uvaži apelantovo pravo iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima BiH donese presudu u što kraćem roku.
11. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 004888 11 U od 20. februara 2014. godine, kojom je uvažio apelantovu tužbu i obavezao Vladu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, apelantu obezbijedi prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. Stavom II izreke presude odlučeno je da ta presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt.
12. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant podnio Apelacionom vijeću Suda BiH zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH.
13. Iz odgovora na apelaciju koji je Sud BiH Ustavnom sudu dostavio 19. februara 2015. godine proizilazi da je taj sud donio Odluku broj S1 3 U 004888 14 Uvp od 25. septembra 2014. godine, kojom je uvažio apelantov zahtjev za preispitivanje presude od 20. februara 2014. godine i predmet vratio Prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.
14. Prema stanju u spisu, postupak u ovom predmetu nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, između ostalog, istakavši da je Ustavni sud u Odluci broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine konstatovao da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Sem toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 10. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). Apelant je naveo da su organi BiH, Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica BiH kao upravni organ i Sud BiH, svojim postupcima (čestim mijenjanjem svojih odluka, odugovlačenjem donošenja rješenja i meritorne odluke, te nerazumno dugim postupkom pred Sudom BiH) od podnošenja zahtjeva za povraćaj imovine 11. decembra 1998. godine pa sve do dana podnošenja apelacije (14 godina) povrijedili njegovo pravo garantovano članom 6 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sem toga, apelant je naveo da ga je Sud BiH obavijestio da njegova tužba neće biti razmatrana, između ostalog, dok Federacija BiH ne postupi u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj U 15/11. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud donese odgovarajuću odluku kojom će ustanoviti povredu navedenih ljudskih prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije, te donijeti pravičnu odluku za zadovoljenje pravde i pravične materijalne naknade za pretrpljeni duševni bol i patnju nanijetu tokom 14 godina.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH se u odgovoru na apelaciju od 12. decembra 2012. godine ukratko osvrnuo na hronologiju postupka, koja je navedena u činjeničnom stanju. Postupajući sudija Suda BiH je istakao da je konkretni predmet uzeo u rad u aprilu 2012. godine, međutim, kako je Ustavni sud u predmetu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine donio odluku kojom je utvrdio da odredba člana 39.e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nije u skladu s članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, to nije bilo moguće donijeti odluku u konkretnom predmetu. Ustavni sud je naložio Parlamentu FBiH da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja te odluke uskladi odredbu člana 39.e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, s članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, međutim, iako je navedeni rok davno protekao, Parlament FBiH, do dana slanja odgovora na apelaciju, nije postupio prema nalogu Ustavnog suda, te je time onemogućeno i postupanje Suda BiH u konkretnom predmetu. Sem toga, Sud BiH je istakao da je u više navrata izvijestio Savjet ministara BiH o nefunkcionisanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, te ukazivao na nemogućnost postupanja u većem broju istovrsnih predmeta, ali ni do dana slanja odgovora na apelaciju nije ništa učinjeno u formiranju i započinjanju rada navedene Komisije, a niti je, kako je već navedeno, Savjet ministara postupio u skladu s odlukom Ustavnog suda.
17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju od 19. februara 2015. godine istakao da je 25. septembra 2014. godine donesena Odluka broj S1 3 U 004888 14 Uvp povodom zahtjeva od 20. februara 2014. godine za preispitivanje Odluke Suda BiH broj S1 3 U 004888 12 U, kojom su uvaženi zahtjevi i predmet vraćen Prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Ako tužbu ne odbaci po članu 24. stavu 2. ili po članu 25. ovog zakona, niti poništi upravni akt po članu 26. ovog zakona, Sud će po jedan prepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor instituciji čiji se upravni akt pobija (u daljem tekstu: tužena strana) i zainteresovanim licima, ako takvih lica ima. Odgovor na tužbu daje se u roku koji Sud odredi u svakom pojedinom slučaju. Ovaj rok ne može biti kraći od 10 ni duži od 20 dana.
U roku iz stava 2. ovog člana tužena strana dužna je da pošalje Sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako tužena strana i poslije drugog traženja Suda ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, Sud će riješiti stvar i bez spisa u skladu s odredbom člana 35. stav 4. ovog zakona.
Član 64. stav 2.
Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana Sud će zatražiti od nadležne institucije spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležna institucija dužna je da dostavi spis i da obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako ona to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni Suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, Sud će donijeti odluku koja u svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije i dostaviti je nadležnoj instituciji za izvršenje koja je dužna bez odgađanja izvršiti ovu odluku.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine iz kojih proizilazi da ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka pred nadležnim sudom povodom pokrenutog upravnog spora (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3311/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na internet-adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni upravni spor nije okončan ni nakon više od sedam godina, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant ukazuje na to da su mu, zbog dužine trajanja postupka pred Sudom BiH, povrijeđeni pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Period koji se uzima u obzir
26. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom koja je u Sudu BiH primljena 12. januara 2008. godine pokrenuo upravni spor koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste period od preko sedam godina.
b) Analiza dužine trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju se radi o upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tužene radi poništenja Odluke broj R-531-497-1/1-01-437/04 od 21. oktobra 2005. godine, kojom je usvojen zahtjev Ministarstva odbrane Federacije BiH za ponovno razmatranje Odluke tužene broj 531-497-1/1 od 2. septembra 2003. godine, a kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik spornog stana. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, u pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je Sud trebalo da razmotri.
28. Sumirajući konkretni postupak, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom Sudu BiH pokrenuo upravni spor 12. januara 2008. godine, koji još uvijek nije okončan. Ocjenjujući ponašanje Suda BiH, Ustavni sud primjećuje pasivnost suda u ovoj fazi postupka. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH tek nakon dvije godine (4. februara 2010. godine) donio presudu kojom je uvažio apelantovu tužbu, osporenu odluku tužene poništio i predmet vratio tuženoj na ponovno rješavanje. Međutim, kako tužena nije postupila prema navedenoj presudi Suda BiH, apelant je 28. februara 2011. godine Sudu BiH podnio tužbu kojom je predložio da sud donese odluku koja će u svemu zamijeniti konačni upravni akt tužene od 21. oktobra 2005. godine. Nakon toga, Sud BiH je donio presudu nakon četiri godine (20. februara 2014. godine), kojom je uvažio apelantovu tužbu i obavezao Vladu FBiH da apelantu obezbijedi prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Suda BiH od 20. februara 2014. godine, donio odluku od 25. septembra 2014. godine, kojom je uvažio apelantov zahtjev i predmet vratio Prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje. Međutim, prema raspoloživim podacima, Sud BiH još nije odlučio o apelantovoj tužbi u ponovnom postupku. Ustavni sud zapaža da iz raspoloživih dokaza nije uočljivo da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka pred Sudom BiH. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je ukazao na to da su na dužinu postupka uticale okolnosti koje sud nije mogao da kontroliše, npr., to što nije ništa učinjeno u formiranju i započinjanju rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odnosno to što Savjet ministara BiH nije postupio u skladu s Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. Međutim, Ustavni sud naglašava da okolnosti koje je naveo Sud BiH nisu rezultirale rješenjem o prekidu postupka i mada nepostojanje Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica i nepostupanje Savjeta ministara BiH u skladu s odlukom Ustavnog suda objektivno može da utiče na donošenje odluke, te okolnosti ipak nisu dovoljno opravdanje, odnosno to nije prepreka koja sprječava sud da odlučuje. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Takođe, činjenica da je apelant podnio tužbu protiv tužene koja, prema navodima iz odgovora na apelaciju, već duže vrijeme ne djeluje objektivno jeste uticala na dužinu postupka, ali ne u odlučujućoj mjeri, jer je Sud BiH dužan da efikasno rukovodi postupkom i koristi sve procesne mogućnosti da ubrza i okonča postupak. Dakle, imajući u vidu sve navedeno i naročito činjenicu da Sud BiH, prema raspoloživim podacima iz spisa, ni nakon sedam godina još uvijek nije okončao postupak, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
30. U smislu člana 74 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Sudu BiH da po hitnom postupku okonča postupak.
Ostali navodi
32. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju apelantovi navodi u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada postupak pred Sudom BiH u upravnom sporu traje preko sedam godina i još uvijek nije okončan, što se može staviti na teret Sudu BiH koji nije vodio postupak na način kako je to propisano Zakonom o upravnim sporovima BiH.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić