Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1267/14 (M. D.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1267/14
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1267/14, rješavajući apelaciju Milana Došena, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milana Došena.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske u predmetu broj K-05-050-34-532/99.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da, u skladu sa članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj K-05-050-34-532/99 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Došen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Omarske podnio je 21. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud ) zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica) u predmetu broj K-05-050-34-532/99.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljem tekstu: Okružni sud ) zatraženo je 18. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica dostavilo je 28. novembra 2014. godine, a Okružni sud 4. decembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor broj K-05-050-34-532/99 od 17. februara 2000. godine i Rješenjem broj K-05-050-34-532/99 od 3. juna 2003. godine deložiran iz posjeda koji je do tada koristio, te mu je naloženo da nekretnine, bliže opisane u navedenim rješenjima, napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, bez prava na korišćenje alternativnog smještaja.
6. Na Rješenje broj K-05-050-34-532/99 od 3. juna 2003. godine apelant je uložio žalbu, koju je drugostepeni organ - Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Rješenjem broj 05- 050-01-634/03 od 4. septembra 2003. godine odbio kao neosnovanu, a rješenje prvostepenog organa potvrdio.
7. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 05-050-01-634/03 od 4. septembra 2003. godine, donio Presudu broj U- 1087/03 od 9. maja 2007. godine, kojom je apelantovu tužbu uvažio, a osporeni akt drugostepenog organa poništio. Iz obrazloženja presude proizilazi da prvostepeni i drugostepeni organi nisu dali adekvatno obrazloženje u skladu sa zakonom i utvrđenim činjenicama, zbog čega apelantu nije dozvoljen alternativni smještaj.
8. Rješenjem broj K-05-050-34-532/99 od 15. decembra 2008. godine Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor dopunilo je Rješenje broj K-05-050-34-532/99 od 17. februara 2000. godine, kojim je obuhvatilo nove nekretnine, bliže opisane u rješenju, a apelantu, koji je bio korisnik navedenih nepokretnosti, prestaje pravo na njihovo korišćenje, bez prava na alternativni smještaj. Navedenim rješenjem Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor utvrdilo je da se apelant iz nekretnina bliže opisanih u rješenju iselio 29. septembra 2003. godine.
9. Na Rješenje broj K-05-050-34-532/99 od 15. decembra 2008. godine apelant je uložio žalbu, koju je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Rješenjem broj 18.5/2-P 31/10 od 23. februara 2010. godine odbilo kao neosnovanu, a rješenje prvostepenog organa potvrdilo.
10. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.5/2- P 31/10 od 23. februara 2010. godine pokrenuo upravi spor pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je u ovoj pravnoj stvari donio Presudu broj 11 0 U 002880 10 U od 9. februara 2011. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio, a osporeni akt organa uprave poništio.
11. Iz stanja spisa dalje proizilazi da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, postupajući po presudi Okružnog suda, a rješavajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor broj K-05- 050-34-532/99 od 15. decembra 2008. godine, donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 23/11 od 28. februara 2011. godine kojim je apelantovu žalbu uvažilo, a osporeno prvostepeno rješenje u cijelosti poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
12. Apelant je 1. novembra 2011. godine podnio tužbu Okružnom sudu zbog ćutanja uprave. Iz stanja spisa proizilazi da prvostepeni organ Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor u zakonskom roku nije donijelo novo rješenje, odnosno nije postupilo po Rješenju drugostepenog organa broj 18.05/2-P 23/11 od 28. februara 2011. godine. Protiv ćutanja prvostepenog organa apelant je uložio žalbu, te je 23. avgusta 2011. godine podnio urgenciju drugostepenom organu radi rješavanja po žalbi o kojoj drugostepeni organ nije odlučio u zakonskom roku, te je apelant zbog ćutanja uprave podnio tužbu Okružnom sudu i pokrenuo upravni spor.
13. Okružni sud je, rješavajući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi, donio Presudu broj 11 0 U 008252 11 U od 28. decembra 2012. godine, kojom je apleantovu tužbu uvažio i naložio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor da u roku od 30 dana od dana prijema presude odluči kako je to navedeno Rješenjem drugostepenog organa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P 23/11 od 28. februara 2011. godine.
14. Rješavajući u upravnom postupku o utvrđivanju prava na alternativni smještaj apelanta, prvostepeni organ Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Prijedor donijelo je Rješenje broj K-05-050-34-532/99 od 8. februara 2013. godine, kojim je utvrdilo da apelant ne ispunjava uslove za korišćenje alternativnog smještaja. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je nesporno da je apelant raseljeno lice iz Jankovca, opština Bihać, da je privremeno koristio privatnu imovinu iz koje je deložiran 29. septembra 2003. godine, da nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed svoje imovine u prijeratnom prebivalištu, niti zahtjev za obnovu svoje prijeratne imovine, što nesporno proizilazi iz akta Opštine Bihać - Službe urbanog uređenja i građenja broj 03/1-28- 6322/11 od 20. septembra 2011. godine. Prvostepeni organ je naveo i to da je apelantu dodijeljeno građevinsko zemljište u mjestu Bistrica, opština Prijedor, te da je apelant tokom 2004. godine na tom zemljištu sagradio stambeni objekat, odnosno ljetnu kuhinju, koju i dalje koristi, te da je od 10. septembra 2009. godine registrovan kao korisnik električne energije i da je objekat u kom trenutno živi uslovan za život.
15. Na navedeno prvostepeno rješenje apelant je uložio žalbu koju je drugostepeni organ Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Rješenjem broj 18.05/2-R70/13 od 18. aprila 2013. godine odbilo kao neosnovanu, a navedeno rješenje prvostepenog organa potvrdilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je apelant bio pasivan u smislu nepodnošenja zahtjeva za povrat imovine koju je koristio prije ratnih dejstava, te da je nepodnošenje zahtjeva za povrat predratne imovine dovoljan razlog da se zaključi da apelantu ne pripada pravo na alternativni smještaj.
16. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant protiv Rješenja drugostepenog organa broj 18.05/2-R70/13 od 18. aprila 2013 godine tužbom pokrenuo upravni spor kod Okružnog suda.
17. Okružni sud je, odlučujući po apelantovoj tužbi, protiv Rješenja drugostepenog organa broj 18.05/2-R70/13 od 18. aprila 2013 godine donio Presudu broj 11 0 U 011917 13 U od 10. oktobra 2014. godine, kojom je apelantovu tužbu uvažio a osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo i to da objekat u kom apelant živi, a koji je sagrađen od otpada dasaka sa pilane i stare cigle, bez temelja i plafona, ne zadovoljava uslove za normalan život, te da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica bilo dužno da apelantu obezbijedi alternativni smještaj. Navedenom presudom Okružni sud je Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica naložio da u ponovljenom postupku, prilikom utvrđivanja prava tužioca na alternativni smještaj, utvrdi pravo stanje stvari, te potpuno i pravilno utvrdi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja i, u skladu sa tim, donese pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku u roku od 30 dana od dana prijema presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka, odnosno zbog nedonošenja konačnog i pravosnažnog rješenja o njegovom pravu na alternativni smještaj, u vremenskom periodu dužem od jedanaest godina došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da mu je Opština Prijedor dodijelila građevinsko zemljište u naselju Bistrica na kojem je apelant od otpadnog materijalna sam sagradio šupu bez temelja, poda, plafona, tekuće vode i sanitarnog čvora, da živi u domaćinstvu sa bolesnom majkom i sestrom, koja je lice sa kombinovanim smetnjama u razvoju, koje su nesposobne za samostalnu brigu o sebi, te da se izdržavaju od penzije majke koja iznosi 157,41 KM i sestrine socijalne pomoći koja iznosi 80,90 KM. Apelant je naveo da nije bio pasivan u rješavanju svog stambenog pitanja, te da je podnosio zahtjev za pomoć u građevinskom materijalu 23. juna 2003. godine Opštini Prijedor a Centru za socijalni rad Prijedor 26. juna 2003. godine, o kojem nikada nije odlučeno. Naveo je i to da je upućivao zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica za pomoć u rješavanju svog stambenog pitanja, i to: 30. jula i 23. septembra 2013. godine, o kojim zahtjevima, takođe, nikada nije odlučeno. Apelant je istakao da se njegova prijeratna imovina nalazi u Jankovcima, opština Bihać, da je tokom ratnih dejstava u aprilu 1992. godine uništena, da naselje više ne postoji, te da niko od prijeratnih stanovnika, pa ni sam apelant, nije podnio zahtjev za povrat i obnovu prijeratne imovine.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju od 28. novembra 2014. godine Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica navelo je, ne izjašnjavajući se o dužini trajanja postupka, da apelantova prava nisu povrijeđena, te predlaže da se apelantova apelacija odbije.
20. U odgovoru na apelaciju od 4. decembra 2014. godine Okružni sud je naveo da je apelant imao više upravnih sporova protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te da je Okružni sud u toj pravnoj stvari donio presude broj 11 0 U 008252 11 U od 28. decembra 2012. godine i broj 11 0 U 011917 13 U od 10. oktobra 2014. godine, koje je dostavio u prilogu odgovora na apelaciju.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske ” br. 13/02 i 50/10 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 15.
Organ će se starati da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode ( rješavanje prethodnog pitanja i dr. ) nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupka pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen drugi rok.
Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 232.
Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
22. Zakon o upravnim sporovima (“Službeni glasnik Republike Srpske ” br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
Član 51.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slucajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
Član 52.
Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku, ili akt o izvršenju presude donesene na osnovu clana 31. stav 4. ovog zakona, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje takvog akta. Ako nadležni organ ne donese akt ni za 15 dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda koji je donio presudu.
Po takvom zahtjevu sud će zatražiti od nadležnog organa obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležni organ je dužan dati ovo obavještenje odmah, a najkasnije u roku od 7 dana. Ako on to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni suda ne opravdava neizvršenje sudske odluke, sud ce donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa. Sud ce ovo rješenje dostaviti organu nadležnom za izvršenje i o tome istovremeno obavijestiti organ koji vrši nadzor. Organ nadležan za izvršenje dužan je bez odlaganja da izvrši ovakvo rješenje.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da u periodu dužem od jedanaest godina od podnošenja zahtjeva apelanta za dodjelu alternativnog smještaja, još uvijek nije donesena konačna i pravosnažna odluka, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Na osnovu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred nadležnim upravnim organima, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelant žalio na nerazumnu dužinu trajanja cjelokupnog postupka po njegovom zahtjevu za dodjelu alternativnog smještaja iz juna 2003. godine.
32. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka jeste više od jedanaest godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o odlučivanju o zahtjevu za dodjelu alternativnog smještaja, koji se, u ponovnom postupku, rješava kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, te da se ne radi o naročito složenom postupku. Budući da apelant živi u neuslovnom objektu, očigledno je da je za apelanta predmetni postupak od velikog značaja.
34. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni organ uprave u predmetnom postupku donio tri odluke, koje su sve kao nepravilne ukinute i predmet je vraćan na ponovni postupak, te da je drugostepeni organ uprave donio četiri odluke, tri puta potvrđujući prvostepene odluke i jednom je, slijedeći pravno shvatanje Okružnog suda, uvažio žalbu i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Redovni sudovi su donijeli četiri presude svaki put usvajajući apelantove tužbe, jednom zbog ćutanja administracije i tri puta protiv drugostepenih odluka, vraćajući predmet na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud zapaža da, iako su upravni organi u periodu dužem od jedanaest godina u ovoj pravnoj stvari donijeli ukupno sedam odluka na dvije instance, nisu bili djelotvorni, jer su redovni sudovi njihove odluke ukidali i predmet vraćali na ponovni postupak iako se radi o postupku koji nije naročito složen, a koji je od velikog značaja za apelanta. Takođe, u vrijeme donošenja ove odluke predmet se po peti put nalazi pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica, koje u odgovoru na apelaciju nije ponudilo bilo kakvo opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da je organ uprave u ponovnom postupku dužan, u smislu člana 50 Zakona o upravnim sporovima, bez odlaganja, a najdalje u roku od 30 dana od dostavljanja presude, da donese novi akt u skladu sa pravnim shvatanjem i primjedbama nadležnog suda. Takođe, prema stanju spisa, Ustavni sud zapaža da organ uprave nije ispoštovao ovu svoju zakonsku obavezu, niti je Ustavnom sudu ponudio opravdanje i razlog za taj propust. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je naložio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica da bez odlaganja, u skladu sa Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 011917 13 U od 10. oktobra 2014. godine, donese novi upravni akt, odnosno riješi o apelantovom pravu na alternativni smještaj.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina postupka, koji traje više od jedanaest godina i koji još uvijek nije okončan, može u većem dijelu pripisati organima uprave. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke organa uprave u razumnom roku, kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio u iznosu koji odredi Ustavni sud u skladu sa svojom praksom. U skladu sa članom 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu u ime nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu adekvatna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i što je izdan nalog Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica da bez daljeg odgađanja donese odluku u konkretnom predmetu u smislu relevantnih odredbi zakona.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se i oni, u suštini, odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «suđenje u razumnom roku» gdje ni organi uprave, niti redovni sud u upravnom sporu u vremenskom periodu dužem od jedanaest godina nisu donijeli odluku kojom bi odlučili o apelantovom zahtjevu o priznavanju njegovog prava na alternativni smještaj kao raseljenog lica.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić