Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4574/14 (G. S., vlasnik STR „Mocca“ Bijeljina)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4574/14

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4574/14, rješavajući apelaciju Gorana Savića, vlasnika STR „Mocca“ Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Gorana Savića, vlasnika STR „Mocca“ Bijeljina.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 023187 14 Pžip od 10. oktobra 2014. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4574/14 od 18. novembra 2014. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Savić, vlasnik STR „Mocca“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 023187 14 Pžip od 10. oktobra 2014. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) br. 59 0 Ps 023187 13 Ip3 od 4. jula 2014. godine i 30. oktobra 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak određen Rješenjem o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023 187 13 Ip3 od 30. oktobra 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4574/14 od 18. novembra 2014. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i naložio Okružnom privrednom sudu da ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 59 0 Ps 023187 13 Ip 3 od 30. oktobra 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio da apelacija pokreće pitanja u pogledu eventualnog kršenja apelantovog prava na imovinu, kao i pitanja u pogledu (ne)postojanja osnova za donošenje osporenih odluka, imajući u vidu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni glasnik SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje prema odredbi člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/92).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Univerziteta u Istočnom Sarajevu (koji je imao procesnu poziciju tražioca izvršenja u izvršnom postupku u kojem su donesene osporene odluke) zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. decembra 2014. godine, a Univerzitet u Istočnom Sarajevu 3. decembra 2014. godine. Okružni privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023 187 11 Ps 2 od 29. maja 2012. godine održan je na snazi Otkazni nalog tog suda broj 59 0 V 023187 11 V od 25. jula 2011. godine i naloženo je apelantu da u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude isprazni i preda Univerzitetu Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac, odnosno tražilac izvršenja) poslovni prostor pobliže opisan u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.170,00 KM.

7. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 023187 12 Pž od 28. augusta 2012. godine, kojom je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je te troškove smanjio na iznos od 1.764,00 KM, dok je u dijelu odluke o glavnoj stvari odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

8. U obrazloženju presude izneseno je da je odredbama čl. 26–31. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni glasnik SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90; u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija) propisan prestanak ugovora na osnovu otkaza, te da su apelant i tužilac članom 16. ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji su zaključili 11. maja 2010. godine, ugovorili pravo na otkaz tog ugovora (na način kako je pobliže opisano u navedenom članu ugovora), te ocijenjeno da je tužilac dao otkaz predmetnog ugovora na način predviđen zakonom i ugovorom, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

Osporena rješenja

9. Postupajući povodom prijedloga tražioca izvršenja podnesenog 30. septembra 2013. godine, Okružni privredni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 59 0 Ps 023187 13 Ip 3 od 30. oktobra 2013. godine, kojim je odredio izvršenje navedene pravosnažne presude Okružnog privrednog suda, i to predajom u posjed odnosno ispražnjenjem od lica i stvari i predajom predmetnog poslovnog prostora tražiocu izvršenja, te zapljenom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari sve do potpunog namirenja tražioca izvršenja na ime troškova izvršnog postupka koji su određeni u iznosu od 1.081,60 KM. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je utvrđeno da prijedlog za izvršenje sadrži sve potrebne elemente propisane članom 36. u vezi s članom 39. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIP), zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu.

10. Apelant je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju u kojem je tvrdio da je u konkretnom slučaju protekao rok iz člana 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija u kojem je tražilac izvršenja mogao podnijeti prijedlog za izvršenje. Okružni privredni sud je odbio prigovor Rješenjem broj 59 0 Ps 023187 13 Ip3 od 4. jula 2014. godine, uz obrazloženje da je uvidom u navedene presude Okružnog privrednog suda i Višeg privrednog suda utvrdio da su se stekli uvjeti za postupanje u skladu s tim presudama, odnosno uvjeti za provođenje izvršnog postupka u konkretnoj pravnoj stvari, a da je neosnovan apelantov prigovor da je tražilac izvršenja zakasnio sa podnošenjem prijedloga za izvršenje, s obzirom na to da tražilac izvršenja posjeduje pravosnažnu i izvršnu presudu, shodno članu 23. ZIP-a, i da su se stekli uvjeti za provođenje izvršnog postupka.

11. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Okružnog privrednog suda, također navodeći da je protekao rok za podnošenje prijedloga za izvršenje. Viši privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 023187 14 Pžip od 10. oktobra 2014. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio to rješenje.

12. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je način provođenja izvršenja radi ispražnjenja i predaje nekretnine određen glavom XVIII ZIP-a, odnosno čl. od 202. do 206. tog zakona. Dalje, istakao je da apelant smatra da se na konkretnu pravnu situaciju trebao primijeniti Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao propis lex specialis u odnosu na ZIP. Međutim, naveo je da su, prema mišljenju tog suda, opće odredbe ZIP-a odredbe procesne i materijalnopravne prirode i da se upravo odredbe glave XVIII tog zakona odnose na izvršenja radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari i da se primjenjuju u konkretnoj pravnoj situaciji. Osim toga, sud je naveo da tražilac izvršenja ima izvršnu ispravu kao izvršni naslov na osnovu kojeg se određuje i provodi izvršenje, tako da se apelant neosnovano poziva na primjenu odredbi Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koje se, prema mišljenju tog suda, ne mogu primijeniti na konkretno izvršenje. Shodno navedenom, Viši privredni sud je, primjenom odredbe člana 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku u vezi s članom 21. ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, kako navodi, pravo na rad i član 8. Protokola 1. U vezi s tim, tvrdi da su redovni sudovi osporenim rješenjima pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odredili izvršenje u konkretnom slučaju i kada nisu uvažili njegov prigovor i žalbu. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao lex specialis u odnosu na ZIP, konkretno član 40. tog zakona. Apelant tvrdi da je nesporno da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje nakon proteka roka iz navedene zakonske odredbe, zbog čega, shodno toj odredbi, izvršna isprava više ne egzistira već egzistira ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme.

b) Odgovor na apelaciju

14. Viši privredni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Istakao je da smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari trebaju primijeniti odredbe ZIP-a. U vezi s tim, naveo je da je način provođenja izvršenja radi ispražnjenja i predaje nekretnine određen odredbama čl. 202–206. tog zakona, koje su procesne i materijalnopravne prirode, a da bi u suprotnom došlo u pitanje postojanje izvršne isprave kao izvršnog naslova na osnovu kojeg se određuje i provodi izvršenje.

15. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju naveo da se na osnovu člana 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija prijedlog za izvršenje u konkretnom predmetu mogao podnijeti do 29. oktobra 2012. godine. Međutim, istakao je da je prema sudskoj praksi neosnovano apelantovo pozivanje na taj Zakon kao lex specialis u odnosu na ZIP, zbog toga što ZIP prema svom karakteru nije isključivo procesni zakon, već propis procesne i materijalnopravne prirode. Smatra da su odredbe glave XVIII ZIP-a, koje se odnose na ispražnjenje i predaju nepokretne stvari, odredbe materijalnog prava i da predstavljaju nadogradnju Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija u dijelu u kojem se regulira predaja nekretnine u izvršnom postupku. U vezi s tim, pozvao se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1763/12. Smatra da se apelacija, shodno praksi Ustavnog suda iz navedene odluke, treba odbaciti kao prima facie neosnovana. Također, naveo je da je sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, ni na apelantovu štetu. Osim toga, istakao je da je apelant svojim ponašanjem zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije i da je povrijedio njegovo pravo na imovinu, s obzirom na to da ne može da koristi nekretnine koje su u njegovom vlasništvu, te da je svojim postupcima dokazao da ne poštuje sudske odluke jer i dalje koristi predmetni poslovni prostor, čime čini krivično djelo. V.Relevantni propisi

16. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/92), u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Na osnovu otkaza koji je podnio zakupodavac sud će izdati nalog, ako iz otkaza i priloženog ugovora o zakupu proističe da zakupodavac ima pravo na otkaz, kao i da je održan otkazni rok predviđen ovim zakonom.

Sud će naložiti zakupcu da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije isprazni i preda zakupodavcu ili da se u roku od osam dana od dana dostave naloga podnese sudu prigovor protiv naloga.

Danom podnošenja prigovora protiv naloga zakupodavac dobija položaj tužioca, a zakupac položaj tuženika.

Na nalog iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

[…] Otkaz koji je podnio zakupac sud će bez izdavanja naloga dostaviti zakupodavcu.

Član 40.

Ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima pod kojim je bio zaključen.

17. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav 3.

Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava odnosno obligacioni odnosi, i „drugi propisi“.

XVIII IZVRŠENJE RADI ISPRAŽNJENJA I PREDAJE NEPOKRETNE STVARI [...] Način sprovođenja izvršenja Član 203. stav 1.

Izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti sprovodi se tako da sudski izvršilac, nakon što udalji lica i ukloni stvari s te nepokretnosti, predaje nepokretnost u posjed tražioca izvršenja.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 023187 14 Pžip od 10. oktobra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na rad.

Pravo na imovinu

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojim koncept imovine u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu. Određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati imovinskim pravima i zbog toga predstavljati imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je Dom za ljudska prava u svojoj odluci Stanivuk protiv Federacije Bosne i Hercegovine (broj CH/97/51, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 13. maja 1999. godine, tačka 58) izrazio stav da cjelokupno preduzetništvo, uključujući i pravo podnositeljice prijave da na zakup koristi poslovni prostor, kao i rezultati njenih napora da preuredi prostor, predstavljaju njena ekonomska sredstva koja spadaju u domen prava na mirno uživanje svog posjeda iz člana 1. Protokola broj 1. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je osporenim rješenjima određeno izvršenje pravosnažnih presuda Okružnog privrednog suda i Višeg privrednog suda, kojima je održan na snazi otkazni nalog za otkaz ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, zaključenog između apelanta i tužioca, te naloženo apelantu da u određenom u roku isprazni i preda tužiocu poslovni prostor i naknadi troškove parničnog postupka. Izvršenje je određeno predajom u posjed odnosno ispražnjenjem od lica i stvari i predajom predmetnog poslovnog prostora tražiocu izvršenja, te zapljenom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari sve do potpunog namirenja tražioca izvršenja na ime troškova izvršnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se osporene odluke tiču apelantove imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

28. U vezi s pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. od 202. do 206. ZIP-a, u vezi s odredbama čl. 22, 23, 36. i 39. istog zakona, propisan postupak izvršenja na osnovu izvršne isprave radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari u posjed. Dakle, nesumnjivo je da je tim odredbama propisano pravo tražioca izvršenja da, pod određenim uvjetima, uđe u posjed nekretnine koja je predmet izvršne isprave. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju nesumnjivo da je presudama redovnih sudova (donesenim u parničnom postupku koji je prethodio izvršnom postupku), u smislu relevantnih odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, otkazan ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili apelant i tražilac izvršenja, te je apelantu naloženo da isprazni i preda tužiocu predmetni poslovni prostor u roku od petnaest dana od pravosnažnosti presude. Dakle, nesporno je da u konkretnom slučaju tražilac izvršenja ima izvršnu ispravu na osnovu koje je zatražio izvršenje. Međutim, postavlja se pitanje da li je odredbom člana 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija pravo tražioca izvršenja da uđe u posjed nekretnine koja je predmet izvršne isprave u konkretnom slučaju derogirano zbog proteka roka u kojem je tražilac izvršenja mogao tražiti izvršenje, kako je tvrdio apelant u izvršnom postupku pred redovnim sudovima, a tvrdi i u postupku pred Ustavnim sudom.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima su dopustili predloženo izvršenje, očitujući se na apelantove tvrdnje o proteku roka u kojem je tražilac izvršenja mogao tražiti izvršenje u konkretnom slučaju, obrazložili da su opće odredbe ZIP-a odredbe procesne i materijalnopravne prirode i da se odredbe glave XVIII tog zakona (odredbe čl. od 202. do 206. ZIP-a) odnose na izvršenja radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari, te da se primjenjuju u konkretnoj pravnoj situaciji, a ne Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Ni za Ustavni sud nije upitno da se odredbe glave XVIII (članovi od 202. do 206) ZIP-a, u pravilu, primjenjuju kod izvršenja radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari. Međutim, redovni sudovi očigledno previđaju činjenicu da predmet izvršenja radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari mogu biti sve nekretnine izuzev onih koje su predmet zakupa prema Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Naime, isto kao što se generalne odredbe Zakona o obligacionim odnosima ne primjenjuju na zakup poslovnih zgrada i prostorija jer je to pitanje regulirano Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao lex specialis zakonom, isto tako se ni generalne odredbe ZIP-a o izvršenju radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari ne mogu primijeniti u postupku izvršenja odluke donesene primjenom Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija jer taj zakon kao lex specialis uređuje i pitanje izvršenja takvih odluka.

30. Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 21. stav 3. ZIP-a propisano da se: [n]a materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava odnosno obligacioni odnosi, i drugi propisi. Ustavni sud, također, podsjeća na to da su obligacioni odnosi između zakupodavaca i zakupaca poslovnih zgrada i prostorija uređeni Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Odredbom člana 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija eksplicitno je propisano da ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uvjetima pod kojim je bio zaključen.

31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za prinudno izvršenje presude redovnog suda nakon proteka više od godinu dana od pravosnažnosti i izvršnosti te presude, odnosno više od godinu dana nakon što je na to stekao pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da iz citirane odredbe člana 21. stav 3. ZIP-a, koju redovni sudovi nisu uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih odluka, proizlazi da upravo ta odredba upućuje na primjenu Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, a da je prema članu 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao lex specialis zakona propuštanjem tražioca izvršenja da u roku propisanom navedenom zakonskom odredbom zahtijeva prinudno izvršenje predmetne presude tražilac izvršenja izgubio pravo da zahtijeva prinudno izvršenje te presude jer izvršna isprava više ne egzistira, a ugovor o zakupu smatra se prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme i pod uvjetima pod kojima je bio zaključen.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju arbitrarno primijenili materijalno pravo propustivši da primijene odredbu člana 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te s njom u vezi i relevantnu odredbu člana 21. stav 3. ZIP-a, koja upućuje na primjenu ove odredbe. Zbog toga, miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, kako zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na pozivanje tražioca izvršenja na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 1763/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1763/12 od 28. februara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se u toj odluci Ustavnog suda nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u predmetnoj apelaciji. Naime, u tim odlukama odlučivalo se o apelaciji podnesenoj protiv odluka redovnih sudova donesenih u izvršnom postupku koji je pokrenut radi izvršenja prodajom nekretnine, kojim je utvrđeno da je odredba člana 76. ZIP-a, koja regulira specijalan slučaj prestanka ugovora o zakupu ukoliko nekretnine koje su predmet zakupa budu prodate u izvršnom postupku, lex specialis u odnosu na odredbu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, kojom je propisano da zakup ne prestaje kad treće lice kupovinom ili prema drugom osnovu, osim slučajeva iz prethodnog člana, stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije i da u tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.

33. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

34. Imajući u vidu da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na rad zasnivaju na istim tvrdnjama kao i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji su razmatrani u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na rad.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada su redovni sudovi u izvršnom postupku radi ispražnjenja i predaje u posjed poslovnog prostora arbitrarno primijenili pozitivno pravo kada su utvrdili da odredba člana 40. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija nije lex specialis u tom postupku u odnosu na relevantne odredbe ZIP-a.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4574/14 od 18. novembra 2014. godine.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4574/14 (G. S., vlasnik STR „Mocca“ Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio