Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-495/12 (M. G.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-495/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 495/12, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. G.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju koji je u toku pred Fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijalom Banja Luka u predmetu broj 1810/355/10.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijali Banja Luka da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, hitno okonča postupak u predmetu broj 1810/355/10, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijali Banja Luka da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banja Luka, podnijela je 1. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) je zatražen odgovor na apelaciju 9. aprila 2014. godine. Nakon toga, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), tuženog i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijale Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) zatraženo je 16. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tuženi Fond PIO je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2014. godine. Okružni sud je 26. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju i predmetni spis na uvid. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 28. februara 2010. godine Filijali PIO podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Zahtjev je zaprimljen pod brojem 1810/355/10.
6. Iz stanja spisa proizlazi da o apelantičinom zahtjevu nije odlučeno do 5. jula 2010. godine kada je apelantica podnijela žalbu Fondu PIO-a zbog nedonošenja rješenja od strane Filijale PIO-a.
7. Budući da ni Fond PIO kao tuženi organ nije odlučio o apelantičinoj žalbi, apelantica je 6. septembra 2010. godine podnijela zahtjev Fondu PIO da odluči o zahtjevu ostavljajući rok od 15 dana za donošenje drugostepenog rješenja.
8. Apelantica je 7. oktobra 2010. godine podnijela tužbu Okružnom sudu zbog neodlučivanja Fonda PIO o njenoj žalbi podnesenoj iz razloga što Filijala PIO nije odlučila o njenom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju.
9. U međuvremenu je Fond PIO, rješavajući po apelantičinoj žalbi zbog nedonošenja rješenja u predmetu – po zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju, donio Rješenje broj 1190016756 od 25. februara 2010. godine (iz stanja spisa očigledno proizlazi da je u rješenju pogrešno označena godina kao 2010, a treba da stoji 2011), kojim je naloženo Filijali PIO da u roku od mjesec dana odluči o apelantičinom zahtjevu od 28. februara 2010. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
10. Nakon toga, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 005210 10 U od 25. decembra 2011. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantičina tužba zbog „šutnje administracije“ podnesena protiv Rješenja Fonda PIO broj 1190016756 od 25. februara 2010. godine, jer je tuženi organ u međuvremenu donio odluku o apelantičinom zahtjevu.
11. Prema stanju spisa, Filijala PIO još uvijek nije odlučila o apelantičinom zahtjevu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je navela hronologiju postupka i, između ostalog, istakla da pred nadležnim organima ni na koji način ne može ishoditi donošenje rješenja o priznavanju prava na starosnu penziju iako to pravo nije sporno u smislu propisanih uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Osim toga, apelantica je istakla da je osnovan njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
13. Fond PIO je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da po apelantičinom zahtjevu od 28. februara 2010. godine nije proveden postupak i nije donesen upravni akt. Osim toga, Fond PIO je predložio da Ustavni sud navode iz apelacije odbije kao neosnovane.
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod presude od 26. decembra 2011. godine čijim donošenjem nije došlo do kršenja apelantičinih prava zaštićenih Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti suprotno javnom interesu.
[...] Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
[...] Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rešenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtev odbijen. Član 231.
Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtevu prvostepeni organ nije doneo rešenje (član 206. stav 2.) drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rešenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rešenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rešenja, koji ne može biti duži od mesec dana. Ako razlozi zbog kojih rešenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta.
Ako drugostepeni organ može rešiti stvar prema spisima predmeta, doneće svoje rešenje, a ako ne može, sam će sprovesti postupak i svojim rešenjem rešiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije sprovesti prvostepeni organ, naložiće da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, posle čega će sam rešiti stvar. Ovakvo rešenje je konačno.
16. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Pod uslovima iz člana 17. ovog zakona, upravni spor se može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt. Član 17.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.
Član 30.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica smatra da su joj zbog dužine trajanja postupka povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Period koji se uzima u obzir
24. Ustavni sud prije svega smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Filijala PIO donijela odluku povodom njenog zahtjeva, a u skladu s Rješenjem Fonda PIO-a broj 1190016756 od 25. februara 2011. godine, odnosno nije obavijestila Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema apelantičinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
25. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantičinog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju započeo 28. februara 2010. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Filijalom PIO. Dakle, postupak povodom apelantičinog zahtjeva traje preko pet godina i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
b)Analiza dužine trajanja postupka
26. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog ostvarivanja apelantičinog prava na starosnu penziju, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
27. U vezi s ponašanjem organa uprave i suda u upravnom sporu Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da Filijala PIO, kao prvostepeni organ, nije odlučila o apelantičinom zahtjevu od 28. februara 2010. godine, nakon čega je apelantica, 5. jula 2010. godine, podnijela žalbu Fondu PIO kao drugostepenom upravnom organu zbog „šutnje administracije“. Fond PIO također nije donio odluku u zakonom propisanom roku, nego je tek nakon sedam mjeseci, kad mu je tužba koju je apelantica podnijela zbog nedonošenja rješenja dostavljena na odgovor, donio rješenje (25. februara 2011. godine) kojim je naložio Filijali PIO-a kao prvostepenom organu da u roku od mjesec dana odluči o apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, prema raspoloživim podacima, Filijala PIO-a kao prvostepeni upravni organ, još nije donijela odluku u skladu s rješenjem Fonda PIO-a od 25. februara 2011. godine. Ustavni sud naglašava da Fond PIO kao tuženi i Okružni sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili nikakve racionalne razloge za dužinu trajanja ovog postupka. Naime, Fond PIO je naveo da po apelantičinom zahtjevu od 28. februara 2010. godine nije proveden postupak i nije donesen upravni akt, te predložio da Ustavni sud navode iz apelacije odbije kao neosnovane. Okružni sud, koji je nešto duže od godinu dana odlučivao o apelantičinoj tužbi zbog „šutnje administracije“ je naveo da ostaje kod presude od 26. decembra 2011. godine čijim donošenjem nije došlo do kršenja apelantičinog prava zaštićenog Evropskom konvencijom, dok Filijala PIO uopće nije dostavila odgovor na traženje Ustavnog suda od 16. februara 2015. godine, odnosno nije izvijestila Ustavni sud da li je postupak pred tim organom okončan, niti je ponudila razloge koji bi opravdali dužinu ovog postupka. Uzimajući u obzir navedeno, a naročito činjenicu da postupak traje preko pet godina i još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da je dužina postupka a priori suprotna principu «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da se trajanje tog postupka može pripisati ponašanju organa uprave, zbog čijeg je nepostupanja apelantica koristila pravne lijekove zbog „šutanja administracije“, kako bi ishodila meritornu odluku o svom zahtjevu. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka.
28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
29. U smislu člana 74. stav (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, iznimno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantici dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njenog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Filijali PIO da po hitnom postupku okonča postupak.
Ostali navodi
31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te u odnosu na pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak pred upravnim organima i sudom u upravnom sporu traje preko pet godina i još uvijek nije okončan, a što se u najvećoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave, pri čemu apelantica svojim ponašanjem nije uticala na dužinu postupka, a u odgovorima na apelaciju nije ponuđeno razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić