Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-339/12 (M. M.)

Odluka donesena 15. 04. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-339/12

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 04. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 339/12, rješavajući apelaciju Milana Mudrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Mudrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000861 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-396/01 od 17.

juna 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Mudrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 19. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000861 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 396/01 od 17. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Unsko-sanskog kantona - Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. decembra 2014. godine, Kantonalni sud 28. novembra 2014. godine i Općinski sud 15. decembra 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)Uvodne napomene

5. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu Ustavni sud napominje da je postupku u kojem je donesena osporena presuda Vrhovnog suda prethodio postupak povodom donošenja odluke u razumnom roku, koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 31/08 od 15. juna 2010. godine. Navedenom odlukom je usvojena apelantova apelacija, utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu broj P- 396/01, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine. Također je Vladi Unsko-sanskog kantona naloženo da apelantu na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplati iznos od 1.050,00 KM i da o preduzetim mjerama, u roku od tri mjeseca, radi izvršenja odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

6. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je prvostepeni postupak trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan, a taj period se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tako dugo trajanje postupka.

b)Činjenično stanje

7. Apelant je u tužbi koju je podnio protiv tuženog 27. augusta 2001. godine radi naknade štete istakao da je 18. aprila 1996. godine, za vrijeme trajanja policijskog sata, na njegovom imanju podmetnut požar u kojem su izgorjeli stambeni i stočarsko-poljoprivredni objekti, motorna vozila, poljoprivredne mašine i poljoprivredni proizvodi, te stoka i stočna hrana i da je Policija Unsko-sanskog kantona 9. maja 1996. godine podnijela krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca. U svrhu dokazivanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, apelant je predložio da se provedu četiri vještačenja, i to posredstvom vještaka geodetske struke, mašinske struke, građevinske struke i poljoprivredne struke.

8. Općinski sud je, nakon obimno provedenog dokaznog postupka, donio Presudu broj P- 396/01 od 17. juna 2009. godine, potvrđenu presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je u cjelini odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi u roku od 30 dana od donošenja presude na ime obeštećenja isplati iznos od 290.836,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose u rokovima koji su precizno navedeni u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je visina štete pričinjene apelantu utvrđena na temelju provedenih vještačenja i da iznosi 290.836,70 KM, te da je po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva od 17. aprila 1998. godine PU Cazin potvrdila da su u vezi sa navedenim štetnim događajem obavljene radnje radi otkrivanja nepoznatih počinitelja podnošenjem krivične prijave od 9. maja 1996. godine, ali da počinitelji nisu otkriveni. Stoga je stav prvostepenog suda da je prigovor zastare u konkretnom slučaju osnovan na temelju odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od saznanja za štetu (subjektivni rok), odnosno u svakom slučaju za pet godina od dana kada je šteta nastala (objektivni rok). Pojašnjavajući osnovanost prigovora zastare potraživanja, Općinski sud je naveo nespornu činjenicu iz koje proizlazi da je šteta u konkretnom slučaju nastala 18. aprila 1996. godine, te da je, stoga, objektivni rok od pet godina istekao 19. aprila 2001. godine. Tužba je podnesena 27. augusta 2001. godine, odnosno nakon što je potraživanje naknade štete zastarjelo, pa je po tom osnovu tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, Općinski sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na okolnost da je šteta nastala za vrijeme neposredne ratne opasnosti i za vrijeme policijskog sata a nema ni osnova za primjenu privilegiranog roka zastare iz člana 377. ZOO, jer u krivičnom postupku nije utvrđeno da je počinjeno krivično djelo, niti je u konkretnom parničnom postupku dokazano da je krivični postupak uopće pokrenut. Osim toga, napomenuto je da se postojanje krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta može izuzetno utvrđivati u parničnom postupku, i to ako je krivični postupak obustavljen, ili se ne može pokrenuti zbog okolnosti koje isključuju odgovornost ili gonjenje izvršilaca krivičnog djela, ali u apelantovom predmetu to nije zatraženo. Također, apelant nije naveo pravni osnov za odgovornost tuženog a taj bi osnov eventualno mogao proizlaziti iz odredbe člana 180. ZOO kojom je predviđeno da za štetu nastalu usljed akta nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajenica čiji su organi bili dužni spriječiti takvu štetu. Međutim, na osnovu iskaza sjedoka (apelantove supruge) je utvrđeno da je šteta nastala eksplozijom u srednjem pomoćnom objektu (štali) iz čega je proizišao zaključak da se štetni događaj nije dogodio ni za vrijeme javnih demonstracija ni manifestacija (vanrednih okolnosti), zbog čega je ocijenjeno da je, osim prigovora zastare potraživanja, osnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U uvodu presude su istaknuti apelantovi žalbeni navodi koji se tiču podnošenja krivične prijave nadležnom tužilaštvu protiv nepoznatih počinilaca i, s tim u vezi, propusta prvostepenog suda da tu okolnost ocijeni, te da kao prethodno pitanje ocijeni činjenicu da je šteta nastupila kao posljedica krivičnog djela u vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti. Osim toga, apelant je u žalbi ukazao da je šteta koju je počinila organizirana grupa ljudi nastala kao posljedica nepravilne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost ovih žalbenih navoda, istakao nesporne činjenice koje se tiču vremena nastanka štetnog događaja, visine štete i činjeničnog stanja koje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima. Prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, sve izvedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a posebno je ocijenio da je protiv nepoznatih počinilaca podnesena krivična prijava nadležnom tužilaštvu i da njihov identitet nije utvrđen, a osim toga, ocijenjeno je i vrijeme nastanka štetnog događaja, pa je u tom smislu žalba potpuno neosnovana. Imajući u vidu činjenično utvrđenje i nesporne činjenice, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbio, jer je apelantovo potraživanje za naknadu štete zastarjelo, budući da je od nastanka štetnog događaja do podnošenja tužbe prošao objektivni rok od pet godina. Početak objektivnog roka određuje dan nastanka štete a nastanak štete je u konkretnom slučaju identičan vremenu nastanka štetnog događaja, dakle, 18. april 1996. godine. Počinioci krivičnog djela zbog kog je apelantu nastala šteta nisu otkriveni, niti su pravomoćno osuđeni, pa nema osnova da se pri zastarijevanju primijeni duži privilegirani rok koji se računa prema zastarjelosti krivičnog djela, a u parnici se samo izuzetno može utvrđivati i to kad se, zbog određenih razloga, protiv učinioca ne može voditi krivični postupak. Stoga, nije ni bilo mjesta da prvostepeni sud utvrđuje postojanje krivičnog djela u parničnom postupku. Osim toga, apelantova tvrdnja da nije mogao ranije podnijeti tužbu, jer je čekao otkrivanje učinilaca krivičnog djela, po ocjeni Kantonalnog suda, nije osnovana jer se ta okolnost ne može tretirati kao nesavladiva prepreka koja bi, prema odredbi člana 383. ZOO, uzrokovala zastoj u zastarijevanju. Također, prvostepenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer je bio u mogućnosti da u objektivnom roku od pet godina utuži osobu ili instituciju koju smatra odgovornom za nastanak štete.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 70 0 P 000861 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud, suprotno navodima revizije, smatra da drugostepena presuda nije donesena uz povrede odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP i da je bez osnova prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje u pogledu dana nastanka štete na apelantovom imanju, datuma podnošenja krivične prijave i njenog ishoda iz kog proizlazi da nadležni organi nisu utvrdili ko su počinioci štete i da tokom postupka apelant nije pružio dokaz o postojanju krivične presude o odgovornosti lica za krivično djelo iz koga potražuje štetu. Na tako utvrđeno činjenično stanje za koje je revizijski sud vezan nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo i odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog osnovanosti prigovora nedostatka pasivne legitimacije i prigovora zastarjelosti potraživanja za naknadu štete. To, dalje, znači da ne postoji pravni osnov prema kojem bi tuženi odgovarao za materijalnu štetu nanesenu apelantu. S tim u vezi je pojašnjeno da podmetanje požara na apelantovom imanju od nepoznatih počinilaca u vrijeme policijskog sata jeste akt uništenja imovine, ali pri tome ne predstavlja poseban slučaj odgovornosti koji ima u vidu odredba iz člana

180. ZOO. Naime, do štete nije došlo, niti apelant to tvrdi, usljed akta nasilja ili terora, a ni prilikom javnih demonstracija ili manifestacija, u kom slučaju bi za štetu odgovarao tuženi. Također su u reviziji ponovljeni navodi da je do štete na apelantovoj imovini došlo zbog izvršenja krivičnih djela nepoznatih lica, ali i po tom osnovu za štetu odgovaraju neposredni učinioci, a ne organi vlasti, odnosno u konkretnom slučaju tuženi. Vrhovni sud je, imajući u vidu razloge koje su nižestepeni sudovi naveli u pogledu osnovanosti istaknutih prigovora, ocjenjujući da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, odbio apelantovu reviziju prihvatanjem razloga iz nižestepenih presuda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant je ukazao na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, te čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 2. st. 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U opširnoj apelaciji apelant je iznio hronološki redoslijed donošenja odluka koje su, po njegovom mišljenju, nejasne i nezakonite, jer prihvataju da je osnovan prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije iako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je šteta na njegovoj imovini nastupila za vrijeme policijskog sata i da organi gonjenja nisu ništa poduzeli radi otkrivanja počinilaca krivičnog djela izazivanja opće opasnosti. Sudovi su zanemarili da je činjenični opis tužbe zasnovan na sadržaju policijske krivične prijave, a ne utvrđenom krivičnom djelu, budući da počinioci nisu otkriveni, a njegovo uvjerenje je da nisu otkriveni „zbog nacionalnih i vjerskih različitosti“. Ovo zbog toga što je on građanin srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti i što je poslije ratnih djejstva ostao da živi u ruralnom području općine Cazin sa stanovnicima islamske vjeroispovijesti. Apelant ukazuje na nejasno obrazloženje drugostepene presude i uopće nepravilan zaključak sudova na sva tri nivoa da je njegovo potraživanje zastarjelo protekom pet godina od nastanka štetnog događaja, jer je nesporno šteta nastala kao proizvod krivičnog djela grupe ljudi koji nisu otkriveni. Osim navedenog, apelant je ukazao da u konkretnoj pravnoj stvari nije postupano u razumnim rokovima i da je bio prinuđan na podnošenje prethodne apelacije zbog nepostupanja po njegovoj tužbi, a pošto je konačnom odlukom Vrhovnog suda njegova tužba pogrešnom primjenom materijalnog prava odbijena, predloženo je da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude pri čijem donošenju apelantu nisu uskraćena prava na koja je apelacijom ukazano, niti je primjena prava u bilo kom segmentu bila proizvoljna.

13. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod razloga iz obrazloženja svoje presude, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Općinski sud je naveo da postupanjem u apelantovom predmetu i osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje Ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 3/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000861 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant ukazuje da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Suština navoda apelacije, sa aspekta prava na pravično suđenje, svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo zanemarujući činjenični opis tužbe zasnovan na krivičnoj prijavi, a ne na krivičnom djelu. Ove navode apelant potkrepljuje nespornom činjenicom prema kojoj počinitelji krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, usljed čega mu je nastala šteta, nisu otkriveni i da upravo zbog nepronalaženja počinilaca krivičnog djela, nije bilo mjesta za primjenu roka iz člana 376. ZOO.

25. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

27. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlaze nesporne činjenice koje se tiču datuma nastanka štete, 18. aprila 1996. godine, podnošenja krivične prijave protiv nepoznatih počinitelja 9. maja 1996. godine, zahtjeva Kantonalnog tužilaštva od 17. aprila 1998. godine upućenog PU Cazin iz kojeg proizlazi da počinioci nisu otkriveni i datuma podnošenja tužbe protiv tuženog 27. augusta 2001. godine. Redovni sudovi su na sve tri instance utvrdili da je prigovor zastare potraživanja osnovan i da je apelant propustio objektivni rok za podnošenje tužbe koji je u konkretnom slučaju istekao 19. aprila 2001. godine (tužba podnesena 27. augusta 2001. godine). Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da u konkretnom slučaju nije postojao osnov za primjenu privilegiranog roka zastare iz člana 377. ZOO na čiju je primjenu apelant tokom postupka ukazivao, jer u krivičnom postupku nije utvrđeno da je počinjeno krivično djelo, niti je u konkretnom parničnom postupku dokazano da je krivični postupak uopće pokrenut, niti je apelant zahtijevao da se u parničnom postupku utvrđuje postojanje krivičnog djela (što je mogući izuzetak). Također, pravni osnov ne proizlazi ni iz odredbe člana 180. ZOO kojom je propisana odgovornost društveno-političke zajednice za štetu nastalu usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, jer je u postupku nesporno utvrđeno da štetni događaj nije posljedica vanrednih okolnosti (terorističkih akata ili demonstracija), već da je šteta nastala usljed podmetanja požara na apelantovom imanju od nepoznatih počinilaca, što ne predstavlja poseban slučaj odgovornosti koje ima u vidu odredba iz člana 180. ZOO.

U vezi sa navedenim stavom redovnih sudova, Ustavni sud upućuje na svoju noviju praksu u kojoj je rješavao slična materijalnopravna pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3111/09 i AP 1486/10 od 23. decembra 2013. godine, obje dostupne na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1486/10, analizirajući prirodu zastarnih rokova propisanih u odredbama čl. 376. i 377. ZOO, ukazao na praksu Evropskog suda u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 44252/10 od 2. oktobra 2012. godine, stav 33) u kojem je navedeni sud razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je konstatirao (stav 35) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5), pa je Evropski sud zaključio da (vidi stav 36) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda iz citirane odluke Baničević protiv Hrvatske (st. 34. i 35. navedene odluke) iz kog proizlazi obligatornost redovnih sudova u građanskoj parnici da ispitaju osnovanost zahtjeva za naknadu štete prema općem zastarnom roku iz člana 376. ZOO i u slučaju kad je podnesena „građanska tužba za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom“, dakle, dovodeći tu odredbu u kontekst sa odredbom člana 377. ZOO.

28. Dovodeći u vezu navedene stavove i relevantne odredbe ZOO kojima su regulirani rokovi zastare sa suštinom apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene roka zastare iz člana 376. ZOO, Ustavni sud, imajući u vidu da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, u konkretnom slučaju zaključak redovnih sudova da usvoje prigovor zastarjelosti potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava u okolnostima kada je tokom postupka nesporno utvrđeno da su štetu nanijeli 18. aprila 1996. godine nepoznati počinioci, da počinioci nisu otkriveni, niti su pravomoćno osuđeni, a da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 27. augusta 2001. godine iako je krajnji rok za podnošenje tužbe, prema odredbi člana 376. ZOPO, bio 19. april 2001. godine, dakle, pet godina od dana nastanka štete.

29. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i stav Ustavnog suda iz citiranih odluka, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegiovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Osim navedenog, apelant je u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iznoseći navode identične onim koje se odnose na kršenje pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

Ostali navodi

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje je doveo u vezu sa čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kojima je propisana jednakost pred zakonom, bez diskriminacije.

32. U vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa (činjenično stanje-tačka III ove odluke) jasno proizlazi da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je koristio podnošenjem tužbe, žalbe i revizije o kojima su sudovi donijeli meritorne odluke. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije.

33. Što se tiče prava na nediskriminaciju i jednakost pred zakonom, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da ovaj član osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, stav 32). Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

34. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je ovo pravo doveo u vezu sa svojom nacionalnom i vjerskom pripadnošću, ističući da počinioci krivičnog djela nisu otkriveni „zbog nacionalnih i vjerskih različitosti iz razloga što je on građanin srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti“ i da je poslije ratnih djejstava ostao živjeti u ruralnom području općine Cazin sa stanovnicima islamske vjeroispovijesti. Imajući u vidu da apelant ovaj svoj navod dovodi u vezu isključivo sa svojom nacionalnom i vjerskom pripadnosti i da ga ne potkrepljuje ničim drugim, niti navodi u odnosu na koga je u konkretnom postupku bio diskriminiran, niti to u apelaciji čini izvjesnim, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-339/12 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio